Unazad godinu dana, kako sve više postajem svjesna zuba vremena, uočavam okrutnost Majke Prirode. Prije svega, zbilja je ironično kako su mi dlake koje s vremena na vrijeme počupam iz nosa duže i kvalitetnije od trepavica, koje, nažalost, same ispadaju. O brkovima radije neću, ali zbilja se i oni pomalo urotiše protiv mene i moje ljepote, pa im sada jebem mater na danjem svjetlu, uz prozor. Zbilja je smiješno kako sam nekada, u tom nekom ozračju, uz prozor, razmišljala o njemu, a onda sam se udala, i sada na tom istom mjestu čupam brkove i razmišljam o prašini na TV-u i kako moram odmrznuti kokoš. Mislim, gdje je tu logika? Čisto se bojim uopće pomišljati što je iduće.

Ali dobro. Situacija nije toliko kritična da bi na profilnoj FB slici imala onu kad sam se udala, što je danas na fejsu najnormalnija pojava: mislim, toliko si se zapustila, unakazila i podekmila, da jedina normalna fotografija koja ne straši ljude, jest ona od vjenčanja, premda je otad prošlo onak', deset godina. I dvaput si rodila, o da.
Međutim, ako zapuštena ŽenaMajkaKraljica plasira na fejs svoje zapuštene, ali pobogu, realne slike, to je samo zato jer je uvaženi suprug u još gorem izdanju.

Moj najveći problem vezano za ljepotu jest taj što se svemu beljim, rugam i smijem, i otud posrane bore smijalice. Nemam ih jedino kada se probudim i ako sam "ozbiljna" barem desetak minuta, onda nestanu kao rukom odnešene. Ali izuzev toga- sranje! Čim se probudim i počnem zabavljati samu sebe, te mi odvratne boje smijalice nabiju barem pet godina. I onda se moram ponašati bezizražajno, inače mi slika za FB ispadne katastrofa i logično da je ne mogu objaviti. Tom logikom vode se i neka naša poznata lica koja uhodim po fejsu, zbilja sam se nekoliko puta skoro pa oduzela kada sam vidjela kako tamo neki izgledaju uživo. Zadnji put to je bilo u subotu, ali još sam potresena pa ne bih u detalje. Možda televizija doda sedam kilograma, nemam pojma, ali znam da definitivno poskida nekoliko godina, a to je fakat win- win.

Volim zrelost u smislu da sam odjebala lažne kave s lažnim prijateljicama i sada se bez problema, već nekoliko tjedana, petkom počastim cvijećem. Muž mi je kupio kolica za tržnicu, zbilja je doživljaj otići do grada, na glavnoj tržnici kupim ono što mi treba, a na onoj manjoj počastim se cvijećem. Razlog što idem na dva različita mjesta je taj što su mi na ovoj prvoj, dakle glavnoj, neprekidno nudili cvijeće za groblje. Zbilja uvredljivo. U točno četiri puta nisu me "zapamtili", a to je za kupca poput mene itekako neoprostivo, pa sam se ofendila, jer očito ne doživljavaju moja novija životna uvjerenja, nego misle da idem na pogreb. Zato sada imam svoju gospođu kod koje kupujem cvijeće, i svi sretni.

O, da. Bilo bi lijepo kada bih mogla odnijeti cvijeće na grob svojem celulitu.
U cijeloj toj noćnoj mori oko starenja, moram se pohvaliti da sam prilično zadovoljna svojim tijelom- u odjeći. Inače, taj celulit, te nakupine, to govno, to je nešto prestrašno. Situacija je toliko grozna da neću poduzeti apsolutno ništa u svezi tog problema. Neka se to nekako riješi samo od sebe. I definitivno se više neću pogledavati odozada u tangama, ogledala po trgovinama su brutalna i očito iza svega toga stoji nekakva pederska urota.

Zato se valjda nikad nitko ne slika u nekoj garderobi; koliko sam na fejsu, slobodno mogu reći da sam dosad sve vidjela, izuzev da je netko stavio sliku na fejs u primjerice kupaćem ili minici, ravno iz neke garderobe. Ogledala i rasvjeta po buticima su očajni! Umjesto klasične garderobe, savjetujem mogućnost isprobavanja odjeće (pogotovo kupaćeg kostima) u WC-u. Na ovom stupnju zrelosti svi znamo da je ondje najbolja rasvjeta.

Inače, fascinira me kako mi na tržnici nude vijence za groblje, a u parfumeriji me ne doživljavaju kao kupca, dok me po trgovinama prodavačice totalno ignoriraju. Možda sam, u konačnici, previše prirodna i pomalo blesava, i onda im svima idem na živce? Nije da smrdim ili tako nešto, jer se od uslužnosti muškaraca doslovno ne mogu obraniti. Moja pojava uživo nije instagramatizirana; takva sam kakva jesam, seljanka. Dojam je da su- zainteresirani.

Shvaćam ih, ipak je najgore je kada te svakog dana drkaju s Instagramom. Ideš nešto uljepšavati, a na kraju nitko zapravo ne zna kako to nešto uistinu izgleda, jer salata za ručak više ne izgleda poput salate, prije je to dojam kako bi salata izgledala kada bi bila lijepa. Ne pamtim kada sam vidjela tako ružna jaja za Uskrs kao ove godine; svi su ih uljepšavali, popravljali, dorađivali, pa sam preskočila objavu svojeg jaja na fejsu. Jebi ga. Usrala sam se. Učinilo mi se da su stvari izmakle kontroli. Kako je moguće poružniti uskrsno jaje, pitam se? Eto, očito možeš pretjerujući u nastojanju da izgleda prejebeno, nešto učiniti itekako ružnim.

Zato možda treba prihvatiti godine koje dolaze, jer uljepšavajući dojam samo ćemo unakaziti odraz vremena. A ima neke ljepote u prolaznosti, egzotike i magije. Tko se, uostalom, želi vratiti u dvadesete? Ja definitivno ne. Ovo su najbolje godine, najviše se smijem. Istina, stvari nisu idealne, ali od svega uspijevam napraviti anegdotu, a to dugujem zrelosti. Ipak, poslije svega, bilo bi apsurdno od sebe napraviti unakaženo uskrsno jaje.

Toliko.