Ovaj svijet postaje sve više i više ženski. Mi žene, postajemo sve više i više dominantniji članovi čopora koji na putu do ostvarenja svojih totalno bezveznih ciljeva uklanjamo najslabije članove zajednice koji nam stoje na putu.
Današnjem muškarcu, mislim da je vrlo zahtjevno opstati u ovom kaosu koji mu je nametnut, a žene su posvuda: na radiju, u trgovini, na šalteru u banci, uredu porezne uprave, sudu, nadzornom odboru, policiji, saboru...I vjerujem (jer sam žena) da sve ovisi o tome jesi li joj kliknuo ili ne.
Naravno, postoje dijelovi Zemlje gdje su žene potlačene, zakinute, maltretirane, a mislim da i u tim kutevima gdje su one mučene i obespravljene one nekako uspiju krojiti svima život, barem nekoj ženi pored koje je nekako dominantna.
Što je to u ženi, klasičnoj, tipičnoj ženi da želi kontrolirati i upravljati svime oko sebe?
Vjerujem da svaki ljubavni odnos umire radi barem jedne "treće osobe", a to je neka žena koja nije nužno ljubavnica. Čak smatram i ovo što je Rohatinskog ugrizao pas- imala je tu prste neka žena, nije to bilo samo tako. Uglavnom, iza svakog nesklada i nemira obično se krije žena koja onda povlači lavinu za sobom, a muškarac može samo mirno gledati kako se sve raspada. Ovo je muški svijet...Molim lijepo, a kada su muškarci doista obukli hlače u obitelji??
Znam jednu situaciju gdje se trenutno jedan muškarac razvodi, a situacija je kako to obično biva vrlo komplicirana: hipoteka, djeca, ostalo... Na upit što dobija kad izađe iz tog višegodišnjeg bračnog staža, gdje zapravo naočigled gubi sve: dom, intimnost s djecom, ostalo... On odgovara: Svoj život.
Muškarci su odavno postali pičke i izgubili svoj život, a samo nekolicina hrabrih pakira svoje stvari u kofer, nosi za sobom prtljagu koju ne može tako lako objasniti i radi rez u životu na koji moram ustati i zapljeskati. I nema te sestre, nema te majke, nema te rodice, nema te prijateljice, nema te socijalne radnice, nema te odvjetnice, nema te babe koja će ga zaustaviti u potrazi za vlastitim životom.
Tek kad se svi muškarci otarase nas žena: možda nešto i bude od ovog svijeta. Zašto želimo da nam muškarac kuha? Mislim, ne mogu biti dvije pičke u kuhinji: ili ja ili nitko ili ćeš samo ti. Zašto želimo da nam muškarac čisti i pere? Valjda da bi kasnije mogle zanovijetati kako je to loše odradio. Zašto želimo zarađivati više od njega i natjecati se tko više doprinosi? Jer smo iskompleksirane. Zašto kad dijete plače, kažemo: Pusti, ja ću? Jer mislimo da smo bolje i nezamjenjive.
Ali, čudan je taj odnos muškarca i žene jer počinje odmah, sisom. Beba doji i na taj način u samom startu započinje ovisnost i povezanost. Što je roditeljstvo, jednom sam čula, to je način da nekome uništiš život od doista prve sekunde.
Moj muškarac nije crn s plavim očima, nema dva metra, nema pločice i posvađamo se bilo kad i bilo gdje i kako je on to jednom rekao: "Ja nisam jedan od onih koji će nazvati jahtu tvojim imenom, a onda te u četiri zida prebiti na mrtvo ime. Ako te želim poslati u pičku materinu usred Konzuma, pošalji i ti mene i riješena stvar. ". Znaju me pitati "Jesi li sigurna da je on taj?" Nisam, ali nije pička i to je jednimo što sam na muškarcu tražila i jedino ću to opet tražiti, a u našem odnosu nema manevra, nema načina po kojem ja njemu mogu isprati mozak. Po kojem mu bilo koja žena može isprati mozak.
Zato, pustimo ih da gledaju nogomet, slušaju Bižuteriju, klade se nedjeljom, imaju trbuh, prde, čačkaju zube, puše i piju pivo, usmrde cijeli WC imaju užasne prijatelje i nikad ne skuže da smo baš sada došle s frizure, ali primijete da nam je dupe veće. A ako žele nešto promijeniti na sebi ili u sebi: tu nastupamo mi žene kao neki vid potpore. Zar je to toliki problem?

Toliko je čudesna Majka Priroda, da ponekad osjetim kako me peče utroba od tolike ljepote. Onda pregledam portale, pogledam vijesti, u sandučiću zateknem "onu žutu" i osjetim početak karcinoma ili pak, u najmanju ruku, prvi stupanj bjesnoće. Kamo ide ovaj svijet??
Ipak, kad odstranim sve negativne misli, ostaje ljepota Prirode: povjetarac, bura, orkansko jugo koji utječu na more i oblake, gospodare njivama i oranicama, smatrane prokletstvom ili blagoslovom. Roj ptica, svađa galebova, lavež pasa, strah fazana, znatiželja gusaka, nadglasavanje kokoški... Toliko je ljepote! Vrelina Sunca ili odsjaj Mjeseca, kiša ili rosa, duga ili smrknuto nebo- koliko prizora imamo za vidjeti!
Ipak, ne može se reći da nisam osoba koja u životu mrava ne bi zgazila: prije se može reći da ih svakodnevno ubijam i zanima me kada su oni toliko očvrsnuli i ojačali? Mlatnem šlapom guštera i odmah je mrtav. Istina, škorpioni su malo žilavi. Moljci, pauci, septičke mušice, gliste, sve ja to ubijam i odavno su prošla vremena kada bih skakala na stolicu pri susretu s nekim od njih.
Kao malo dijete slabašno bih dodirnula mrava, a on bi se zgužvao i smanjio i bio je to jedan mrav manje među nama. Danas upirem prstom u istoga i doslovno me zaboli rame od naprezanja, a nije baš da sam toliko rasklimana. I kako se oni brzo okupe bilo u vrtu, na pločicama, kamenu ili travi, radilo se o interijeru ili eksterijeru i jednom kada zavladaju teritorijem moraš uzeti dan- dva godišnjeg ili bolovanja kako bi ih iskorijenio, ali opet se stvore niotkuda jer se slože između sebe oko alternativnog puta, pa moraš biti uporniji od njih.
Mrave sam prije doživljavala kao kućne dosadnjakoviće, ali ima ih doista posvuda i stvore se niotkuda i nije mi baš najjasnije kako im to polazi za rukom da ih u par minuta bude na stotine? Mislim, je to normalno ili šta?
Od njih ipak možemo naučiti kako se u prirodi ništa ne ostavlja i sve se mora iskoristiti jer napadaju baš sve: od psećeg dreka do puža u kućici. I idu na sve osim na suhu pseću hranu, što mi je znak za uzbunu i otvara novi post u budućnosti na temu koliko je doista kvalitetna suha hrana naših krznenih ljubimaca, a oni su uistinu sve osjetljiviji i bolesniji??
I tako se zbila mravlja evolucija, odnosno nisu mravi ono što su bili prije dvadeset godina.
Uspjela sam shvatiti i da je pederluk među životinjama uobičajena stvar, gotovo potrebna u svrhu očuvanja vrste. Kornjače čančare, autohtona hrvatska životinja koja bi se mogla savršeno iskomercijalizirati, dvospolne su. Jedan dan primaš, drugi dan daješ, onda primaš i nakon niza takvih radnji polažeš jaja u zemlju. Tako prirodno, tako fascinantno!! I čančaru baš briga šta će joj reći doma, što misli o tome Vatikan, čak je i nama promatračima to toliko normalno da to kulturno nazivamo- dvospolnošću. Mislim, da se ja tako ponašam smatrali bi me lezbačom, biseksualkom, kurvetinom, ali kornjači čančari moramo oprostiti i nju moramo shvatiti: ta ona je dvospolna!
Možda, "Houston, we have a problem!", jer se nešto slično već odavno dešava i s kivijima. Već je isfurana tema kako smo ih u komunizmu brkali s krumpirima, ali više ni oni između sebe ne znaju tko je Elton John, tko je George Michael i gdje je taj pimpek Lady Gage što je zapravo bio samo jedan degutantni PR s početka njezine karijere (i nikad me nije zanimala samo radi te notorne laži, a pitanje je trenutka kada će je mediji koji su je stvorili pokopati), jer bez dvospolnih sorti Boskoop, Jenny ili Weiki kiwi ne može cvjetati i rađati. Kao, sade se ženski-muški-ženski, a raspoznaju se na način da (oh, kako predvidivo!) muški ima šiljasti list, a ženski okrugao, obli. Ipak, izgleda da je kivi ipak manje besraminji od hrvatske čančare i da vodi računa o tome što će mu reći doma, pa zna pritajiti svoju seksualnost i onda nastaju brige uzgajivača ili ljubitelja jer nema cvijeta, nema ploda, nema one radosti koju osjeća uspješan vrtlar. Onda se pored bazne ekipe sadi dvospolac i problem biva riješen.
Nema nekog velikog finala kao završna riječ ovog teksta. Tko sam ja da pametujem o prirodi, kada ona može držati predavanja meni? Zagrlimo različitosti i poštujmo mrave, čančare i kivi- oni su napredovali, a mi seremo kvake, neovisno o tome jesmo li biseksualni, istospolno orijentirani ili heteroseksualni.

Danas je 1.09.
Imam velika očekivanja od same sebe od danas pa u idućih dvadesetak dana. Mnogima je prvi u mjesecu idealan kao okosnica nekog novog početka, ali- c, nije to ponedjeljak... Onda ništa. Ipak, meni 1.09. ove godine znači vrlo, vrlo mnogo.
Uglavnom, prvog u mjesecu obično kupujem novine, pa sam tako kupila i novi Cosmo. Nažalost, postao je to s vremenom jedan od onih časopisa za koji nisam više sigurna zašto ga kupujem. Počeo me podsjećati na CSI koji sam pratila na način da na WC odem prije početka serije, isključim mobitel i udobno se smjestim. Onda su u tu seriju ubacili skoro sve važnije gradove SAD-a, pa su je otkupile skoro sve televizije i jednostavno meni osobno treba CSI tim u sobi da mi rastumači tko pije, a tko plaća.
Ipak, još nisu počeli gnjaviti sa modnim trendovima, ah to bablje ljeto uvijek sve poremeti, ali zato sniženja najdulje traju i nekako se ona jesenska prije pojave, zar ne? A ta trabunjanja o trendovima, hit bojama, luku obrve, bojama noktiju, dužini hlača... Kakvo ispiranje mozga. Sjećam se kako sam na fax išla u gumenim čizmama po kiši (jer sam s faksa išla na posao, pa da se ne prehladim) i onda saznam kako su me nesuđena šogorica i tada najbolja prijateljica ogovarale da sam seljanka, a par sezona kasnije gumene čizme postale su hit, a i danas se nalaze posvuda, baš kao i japanke koje su nekada smatrane nakaznima. I desetljeće poslije, živim na selu i fakat se trudim biti seljanka jer mogu vam reći: na selu se jako dobro živi: pršuta ima, vina ima, ribe ima, voća i povrća da ne spominjem.
Zato, čekam sada to nametanje mišljenja jer ćemo ga nekoliko sezona kasnije ubrajati u "out" i nećemo se smatrati ovcama. Nikako.
Tako me danas susjeda pozvala na kavu pa me pita koju bih, imala je franckovu i gloriju, joj kaže ja njoj, nemam pojma, ili sam postala manično depresivna, ili veliki proizvođači fakat fušare. Je, kaže ona, i ja sam postala imuna na kofein. To mi je bilo drago čuti jer ujutro ako ne popijem tri kave ne mogu si skuhati četvrtu, a ta me ozbiljno razbudi i već mi je palo na pamet da bi se mi ljudi trebali početi pozivati na red bull. Kad nema više marke kave koja djeluje. Onda barem znaš da je sve otišlo "u" dovraga i to je to.
Onda listam Gloriju i naletim na S kraljevskih dvora, a ondje vojvotkinja od Cambridgea, Catherine u nečem ozbiljno preružnom, ali pored slike piše: Vojvotkinja je još jednom pokazala da ima nepogrešiv osjećaj za stil. Jebi ga, ona je vojvotkinja i ona da stavi na sebe iglični printer imala bi "nepogrešiv osjećaj za stil", a ja bih bila "obilježena kao seljanka". Ako postoji itko tko čita ovaj blog osim par mojih znanaca, USKOKA i raznih administratora, molim pod hitno nabaviti novi primjerak Glorije i okrenuti na stranicu 99. Možda sam ja jedina kupila pogrešno odštampan komentar, možda negdje nedostaje "ne".
Dalje listam, a kad ondje Milla Jovovich sa zaista alarmantnom frizurom, u biti, moja je stalno isto takva, ali to je Milla Jovovich, ona je muza. Jednom me tako kolega na poslu ispljuvao da mi je kosa grozna i da sam sva bljak, a kada sam mu ja rekla da nije ništa bolja ni ona od Mille Jovovich, on je frknuo nosom da ne mogu se ja uspoređivati s njom! Kao, spusti se na zemlju! Mislim, da Mila Jovovich nije Mila Jovovich, definitivno ne bi reklamirala L'Oreal, i ono, ne znam sad baš kakav joj je ugovor s Francuzima, ali ja bih je nakon ove fotke ozbiljno tužila.
Onda naletim na Madonnu i sledim se kako vrijeme leti, onaj mali Crnčić već tako veliki! Onda pogledam malo bolje i skužim da joj je to dečko: Madonna 53, Brahim 24. E, Miki, to je score. Mislim da to čak i nije pedofilija, to je nešto između pedofilije, nekrofilije, trčanjem za mladošću, ali ne, to je Madonna, to nije pedofilija i ja sam ljubomorna babetina.
Na posljednjoj stranici, Silvije Hum objašnjava koje su njegove najveće vrline: iskrenost i naivnost. Ajde, neću se okomljavati na iskrenost, ali naivnost?? I to kaže čovjek koji ima, ne znam ...Blizu 100 godina?
Zaustavite Zemlju, silazim.