Sanjarenje na zadatku

16 kolovoz 2013

Svakodnevno pretražujem youtube, ponajviše zbog glazbe, ali i nekih filmskih scena, meni značajnih, romantičnih, udarnih... Nekako, najljepša je posljednja scena, kadar u kojem nam se čini da glavni junaci drže sudbinu u svojim rukama, znaju što žele i koji je njihov put.

Iako je moj glazbeni ukus načelno zbrkan, kaotičan, čak i pjesme koje načelno ne preslušavam- poslušala sam barem jednom. Svakako uguglam i riječi pjesme- imam tu potrebu da shvatim.

Može se reći da najviše preferiram elektronsku, house glazbu, kako vrijeme prolazi riječi ondje ima sve manje, o junacima i njihovim odlukama znamo uglavnom ništa, sve se svodi na osjećaj i ritam. Dugi romantični tekstovi zamijenjeni su uskličnicima oko srca i prihvaćanjem onog što se u tih par minuta odvija u mislima. Upravo jučer po prvi put čula sam Reverie i oduševila se. Ako sam dobro shvatila, originalno je bila zamišljena kao If I Lose My Reverie, ali sada poželim nazvati dijete po remixu.

Prošle godine bila sam opsjednuta remixom CloudBreaker, himna svih igrača, rekla bih. Dakle, smekšala sam se i postajem sve više patetična.

Ne znamo tko se točno igra, koliko je igrača, tko je odnio pobjedu, ali igra je ovdje, sada, i to je polazna točka. Volim house jer ondje načelno nema krivnje, nema polemike, sve se svodi koliko je neki uradak vrijedan pažnje. I tako sam iz ovog stoljeća lutala prošlim te naišla na skupinu Heart i All I Wanna Do Is Make Love To You. Odgledam izvrstan spot, poslušam fantastičnu pjesmu i potom ostanem naredna dva sata smrznuta u komentarima ispod.

Dakle, najsažetije, žena željna ljubavi pokupi stranca i provede s njim noć u hotelu. Spot ima nešto drukčiju pozadinu, jer ondje vidimo kako žena zapravo treba face to face donora sperme. Onako, ugrubo. A ako se spot detaljnije gleda, uočavamo da je junakinja pomalo neraspoložena prije uvodnih nježnosti, osjećamo da se ne predaje posve i bezuvjetno, ali muškarac je vješto, ništa ne sluteći, opušta, nezaboravno se provedu, tijekom noći ona nestaje, jutro poslije on posve odbačen i tužan gleda u papir na kojem mu je ona nešto napisala...














Komentari ispod spota toliko su očajni, izrezala sam ih i pripremila, ali odustajem od davanja važnosti istima.

Po meni, žena je učinila ono što je morala učiniti. Veze, zaruke, brak, djeca, obitelj, tradicija, običaji - sve je to jedna velika prevara, klopka i komadić sira kao nagrada jer smo pokušali. Činimo ono što je ispravno, ali zapravo samo tako mora biti, jer odluke su donesene ranije, prije nas, a odvijati će se i bez nas, neovisno o tome jesmo li živi ili mrtvi. Percepcije se mijenjaju na način da ono što je bio divan, neobavezan suvenir s putovanja, sutra je krama, teret, prtljaga.

U trenutku odvijanja posljednjih sekundi života zapravo čovjek je posve sam, ispada da drugi nikada nisu bili bitni... Na platnu nema riječi, djela, platno ti pruža neku čudnu emociju koja te ispunjava kao ništa i nikad do tada: sada znaš. To je ta tajna života, pokretač, bit. Ali, sve ono prije toga dijeli nas od životinja, svijest je iznad nagona, logika ispred želja, moral iznad okolnosti.
Svi želimo med na usnama i sol u kosi, prste u zubima i led u pupku, ali dobivamo radni stol, hipoteku, ozbiljnost života, hijerarhiju. Negdje posve usput, pomalo neočekivano, pokupiš stranca na kiši, s njim stvoriš dijete i nastavljaš dalje... Ne radi se tu o hodu preko leševa, jednostavno: zadatak je izvršen. Misija je odrađena. Zgrabiš ono što nedostaje, zakopaš ono što smeta, riskiraš na način da te ne otkriju. Savršeno ubojstvo ne postoji, ali ljudi će uvijek iznova pokušavati, zar ne?

Također, i ja bih vrući poljubac usred kiše, ali ponekad je krevet hladan poput groba. Bitno je izdržati i izvršiti zadatak.
Znam plesati po kući sa fotografijom svojeg muža, ima u tome nečeg poremećenog, ali i poštenog. Ima onih što zajedno ustaju, jedu i liježu, a čitav dan se ni ne dotaknu.

Dobro je, jer potrebna sam izlasku i zalasku Sunca, šumi, životinjama i toliko je još marmelade ostalo za pojesti... Još malo, past će prve kiše i utihnuti će cvrčci, kao što se zvijer skloni i zmija zavuče pod kamen. Odustaješ, naizgled, dok ne prođe.











Čovjek se u ogledalo može pogledati u onoj mjeri u kojoj je zadatak izvršen. Neke se situacije dešavaju i provociraju čisto iz potrebe da se slijedi tok društvenih normi. Njegujemo ih jer vidimo ruže, a u stvari radi se o korovu kojeg treba zapaliti.
Stoga, meni je čisto normalno da junakinja spota uzima stvari u svoje ruke, premda dijelim razočarenje s nekim komentatorima jer nismo vidjeli kako je završilo, nema one završne scene u kojoj junaci drže sudbinu u svojim rukama, znaju što žele i koji je njihov put.

Sjećam se scene iz jednog filma, muškarac namjerava ostaviti zaručnicu s kojom je iz navike, radi žene u koju se ozbiljno zaljubio, odlazi ocu po savjet i ovaj mu kaže: "Mi nismo takvi ljudi".

Da li je u ovom slučaju zadatak izvršen? Gdje je sanjarenje i može li se uklopiti u onaj the-end-rasplet kadar? Što je, uopće, ispravno? Što je igra sretnih, a što poigravanje zamalo sretnima?

Sanjajmo i prepustimo se dok smo na zadatku. Nema druge formule.
Nakon toga voditi računa da se više ne sretnemo. Ili, baš suprotno?

Hmmmm...

Prevaranti

07 kolovoz 2013

Već duže vrijeme pratim seriju Vrhunski prevaranti (Hustle), na doduše prilično neusklađen način jer koketiraju sa sezonama i kanalima, ali nastojim na vrijeme provjeriti TV raspored i nekako hvatam ritam.
Svaka epizoda je predstava za sebe, recimo da mi ništa nije promaknulo, osim zašto je Michael Stone otišao... Premda mi se čini da sam ga gledala i u posljednjoj sezoni i nije mi jasno kao mi je promaknula epizoda nakon koje njega više nema?

Vrhunski prevaranti je jedna iznimno zanimljiva, neobično napredna serija, izvrsne produkcije. Radi se o skupini od petero ljudi, jer pet je čaroban broj za prevaru, a oni nisu lopovi: oni su prevaranti. Istraživanjem nailaze na metu, obično guglajući ili preko novina, televizije, zatim je naizgled slučajno upoznaju, a potom je prevare. To veseli gledatelja, jer je dojam da žrtva zaslužuje biti prevarena.

Ne bih bila ja, kada ne bih čaroban broj pet smanjila na tri i prokomentirala ljubavni trokut i prevarante, jer i taj broj zna itekako funkcionirati.

Temeljno pitanje glasi: koga možeš prevariti?

Prema scenariju serije, prvo pravilo glasi: ne možeš prevariti poštenu osobu. Dakle, poštenu osobu nemoguće je prevariti, načelno neizvedivo. Ali, osoba koju možemo prevariti, a to je ujedno i drugo pravilo, želi nešto za ništa. Samo takva osoba može biti nadmudrena. Prema konceptu serije, obično se radi o besramnim moćnicima, megalomanima, milijunašima, predatorima... I napad petorke izgleda kao - obrana od takvih.
Treće pravilo glasi: nije sve u novcu.

Vezano za potencijalne, aktualne i buduće ljubavne trokute, izmijenila bih treće pravilo u Nije sve u obitelji. Naime, pojam "obitelj" je krasan paravan za kazalište, ali tema je toliko turobna, već sam se njome itekako bavila, da je sasvim jasno na što mislim: zamijenit ćeš obitelj za sreću, ako je moguće, jer nije sve u novcu.





Dakle, ne možeš prevariti poštenu osobu. Osoba koja ima čistu namjeru ne može biti prevarena ili izigrana, čak i ako je nepopravljivo naivna. Ona je, na neki način, posve zaštićena.
Naime, imam dvije prijateljice i obje imaju dečke koji su se rastali od svojih žena, nakon "toliko i toliko" godina braka, i imaju svaki po točno troje djece. Na kazališnoj dasci koja se sastoji od kuće, terenca, djece i zlatnog retrivera te vikendice na moru, zakonita ispada žrtva. Ali, možeš li prevariti poštenu osobu?

Kada čuješ drugu stranu priče, jer ne kaže se uzalud tu kod mene na selu poslušajmo i drugo zvono, shvaćaš da je raspad nečijeg braka zapravo - obrana.





Međutim, obje te moje prijateljice imaju gotovo identičnu priču, ispričanu na različit način, kako to obično i biva, a poklapa se s onom "nešto za ništa", odnosno, njihovi su muškarci zapravo željeli nešto za nešto. Priliku za priliku. Seks za seks. Ljubav za ljubav. Podršku za podršku. Oni se nisu pojavili, i htjeli nešto za ništa: oni su doslovno izašli iz svoje ljuske i ponudili sebe.

Jedno poznanstvo zbilo se virtualnim putem, a drugo oči u oči. U oba slučaja, one su odmah znale tko je on, koliko dugo je oženjen, koliko ima djece, o ratama kredita i slično. Nije bilo tajni, a tada nastupa kemija u kojoj je nemoguće vratiti se natrag, a radnja se odvija na način da se sva vrata otvaraju sama od sebe. One su još uvijek s tim muškarcima, prilično sretne. Ti muškarci podmirili su sve obaveze prema svojim prethodnim suprugama, harmonični odnosi s djecom. Dapače, kao da su sada bolji očevi nego ranije. Ova s kojom se češće čujem, sada je u fazi da si pišu ljubavna pisma i šalju poštom... A žive zajedno.





Ako vam se učini da vaš slobodni ili zauzeti udvarač želi nešto za ništa - BJEŽITE. Prevarant je prevarant, neovisno o fazi u kojoj se nalazi. Jer, ako nas zavara, ako recimo dopustim da me smota, tada očito moje namjere nisu poštene. Vrlo jednostavna formula i ne trebaju nam mudre latinske izreke da zbrojimo dva i dva.

Uživati u ljubavi: da. Razarati nečiji dom: ne. Težnja je win - win.

Ali, gdje je granica na tom igralištu? Vjerujem da se odgovor pronalazi u onoj kako nije sve u novcu. Dakle, ako nisi sretan, nije sve u novcu. Nije sve u stanu, kući, vikendici, pa čak i - djeci. Nije sve u karijeri. Mi nismo fotografije, mi smo osobe koje drže tu sliku u ruci, među prstima, i osjećamo ono što znamo da je istina. Ne možemo prevariti sebe, to je najveći trik. Čak nije bitno ni jesmo li huligani, ili romantici, jer možda na kraju samo postajemo žrtve, dok smo varali nekog trećeg, ili izgubili sebe.

Fotografija prikazuje naše lice, ali koliko doista prikazuje nas? Ako zagrebeš fotografiju, jesi li zagrebao i ispod površine? Ne poznajem nekog tko je uokvirio svoju svađu ili neko svoje posrnuće i zakucao ga na zid.





Budimo igrači, budimo i prevaranti ako treba, ali pravila odnose pobjedu. Saznat ću zašto je Michael Stone otišao, na ovaj ili onaj način. Ali zašto neki ljudi podmuklo gaze svete trenutke, neću nikad. To je ono što promakne.












I Bog stvori kraša

03 kolovoz 2013

Nova sam na twitteru.

Impresionirana sam nepoznatim, misli i informacije na lajni prezanimljive su, nemam baš puno folovera, što je posve razumljivo jer sam načelno dosadna osoba obuzeta tuđim riječima, glazbom, pisanjem, kućanstvom. Zanimaju me realne, prizemne situacije. Fejvam ono što mi se sviđa, a najviše kraša.

Eh, sad: termin "kraš". Nitko mi ondje zapravo nije objasnio točnu definiciju, ali zaključujem da se radi o nekome tko ti je napet, zanimljiv, sviđa ti se, ali ni zaljubljenost nije isključena. Može se raditi i o seksualnoj privlačnosti. Kraš je idealan termin koji je nedostajao vjerujem pola mojeg života jer sam zaljubljive prirode. Između ostalog, zar nije prirodnije biti očarana krašem, nego cipelama od dvije tisuće kuna? Uostalom, kraš je prolazan poput trenda. Jednostavno, kraš ne bi bio kraš da sam ne upropasti svu čar novog i od toga učini nešto prljavo.

Jedan od poučnijih tvitova kojeg sam ugledala na lajni glasi: Seks, laži, twitter. Mutno se sjećam filma "Seks, laži i videovrpce", ali terminom možemo etiketirati svakodnevni život bez ikakve zadrške- primjerice Seks, laži, zaruke. Seks, laži, brak. Seks, laži, facebook. Zvuči baš kako treba, zar ne?

Čemu potreba za krašom? Nisam Freud, ali uljepšava život. Ne svađaš se na blagajni s prodavačicom. Ne nervira te konobar koji te ne uočava. Ne postoji loša pjesma. Blistaš. Ležiš na krevetu, gledaš u zid i fantastično je.

Ipak, Freud je rekao "Čovjek je jako lud kada je zaljubljen.". Pa, ne vjerujem baš da možeš biti lud i zaljubljen u nekog koga znaš pod nickom i nikad ga nisi vidio, a kamoli upoznao?

Ako se malo zaviri u old school seksualna pomagala u vidu savjeta Žuži Jelinek ili Magde Weltrusky, ondje nema protivljenja flertu između kolega na poslu ili tajnim aferama... Dokle god muž, brak, djeca, obitelj ne pate. Stara škola također sugerira ne kopati po džepovima, što bi se danas moglo prepraviti u čačkanje po lozinkama, a ako i vidite, zanemarite. Rekla bih, dokle god zanemarujete, ne dešava se. U tom čudnom svijetu, koji nije forumski, twitterski ili FB, ili na bilo koji način virtualan, muževi ne ostavljaju svoje žene i žene ne ostavljaju svoje muževe: takva bi trebala biti pravila. To je old school.

Gdje je granica? Gdje se podvlači crta? Gdje je točka? Pa, vjerujem da sve započinje sa "Da" i biva zaustavljeno od strane "Ne". Istina, neke su situacije suđene, neki su putevi unaprijed određeni, ali okosnica svega je vaga Za i Protiv. Malo staneš i razmisliš. I izgovoriš dva slova za koja osjećaš da imaju najviše logike.

Recimo o mojem krašu ne znam ništa, a o svojem mužu znam sve, čak i kada nije uz mene. Kada se čujemo, ne razgovaramo o osjećajima jer se volimo i to je gubitak vremena za oboje. Računi, krediti, planovi, kada naručiti drva, zimske i ljetne gume... Volim te na kraju.

Ipak, kada dođe kući, naš život su isječci Instagrama. Nestanem iz virtualnog svijeta najmanje na mjesec dana - uopće nema te potrebe, jer nema ni praznine: ispunjena sam. U međuvremenu, imam svoje slatke simpatije, a odsada imam i službenog kraša.

Kao što sam još ranije naglašavala, srodne duše nema: postoji energija koja vas veže. Lakše je vezati nekog uz sebe ako si raspoložena, vedrog, romantičnog pogleda na život i ne bacaš sjenu na život svojim frustracijama - a kraš u tome može itekako pomoći. Sa krašem se ne raspravlja, kraša se ne napada, ne terorizira, on postoji ili ne postoji. Nema trećeg. Od kraša ne radiš čovjeka svojeg života, kraš mora cirkulirati i nakon nekog vremena obično ode dalje. Obično radi nekakvog nesporazuma - logično - ionako se ne poznajete, ali to su čari virtualnog osjećaja bloskosti, kao kada se dva robota vole, a nemaju organ kojim bi to postigli, ali ipak se vole.

Rekla bih da je kraš poljubac do kojeg ne dođe. Sve nekako ostane u zraku, ali bez prave potrebe da se priča zaokruži, nema potrebe za velikim krajem, sve se odvija samo od sebe.

Nedavno mi je jedna osoba rekla kako iskorištavam ljude u svrhu inspiracije za pisanje. "Hodaš okolo sa mobitelom i stalno kuckaš nešto ili pišeš po računima i papirićima upravo izrečeno." Istina, u stvarnom životu, kada im to činiš, ljudi se osjećaju poput predmeta, dok u virtualnom svijetu akteri odvajaju osjećaje i povlače crtu između imaginarnog i stvarnog. Čak im je i drago jer su pretočeni u lik, ne smeta im. Uostalom, svima nam treba odmak od identiteta.

Trpaju nas informacijama kako je glava sve. Mašta je sve. Razmišljaj srcem. Izrazi se. Definiraj se. Pronađi se. Stvori se. Samo budi.

Ne znam. Moj bi savjet glasio: Nađi kraša i izgledaj deset godina mlađe. To bi bio moj demotivacijski poster. Čuvaj ljubav, vezu, brak; eto, još tri postera. Voli muškarce.

Nakon toga piješ čašu vina na terasi. Pričaš s najboljom prijateljicom o nekim stvarima kao da imate 15 godina. Pišeš neka luda erotska štiva, čak te više ni ne zanima hoće li ih ikad ijedan izdavač pogledati. Uživaš. Hodaš s balonom po gradu. Tuširaš se 15 minuta duže... Naši životi imaju "razloge". U tu suhoparnu činjenicu uvlačimo komadić zabave koji nas uništi gotovo karmički. Tko iole normalan, na sve probleme želi dodati još jedan?

Budite novi na twitteru.
Budite novi u nekom dijelu grada, sjednite ondje i naručite kavu. Kupite si cvijeće i promatrajte što sve čini "jer ja to zaslužujem trenutak". Ispecite samoj sebi čokoladnu tortu.

U međuvremenu, otkrijte kraša i javite mi ;)
Može biti i iz stvarnog života, sada kada već znamo kako ga nazvati, kako ga tretirati i koja je njegova svrha.






Bolje se roditi bez one stvari, nego bez smisla za PR

23 srpanj 2013

Everything you say is public relations ugledala sam davno, jako davno i nikad nisam zaboravila na tu misao.





Dio smo vlastitog PR-a iz sata u sat, iz dana u dan, čitav naš život je zapravo jedan veliki PR. Volim svoj život i s toga volim i čitavu tu mašineriju koju uključujem u svoj život. Sve se, u konačnici, svodi na informaciju; ponekad je to članak u novinama, nekad reklama, glazbeni spot, link na koji slučajno naletim na facebooku, a odnedavno i twitteru. Ovisnik sam o informacijama, svakog dana želim naučiti nešto novo, a kao i svaka škola, pola toga nikada mi neće trebati u realnom životu. Nema veze, odlazim na forum, guglam, istražujem. Veseli me to.

Inače, poput prave profi tračerske cjepidlake, uočavam istinski, čelični PR i- kompenzaciju. Danas neki naslovi u novinama nisu ništa drugo osim ili plaćenog oglasa (onda plati reklamu i ne laži napaćeni narod) ili kompenzacije, a nerijetko ima i prijateljskih ustupaka. Po toj mojoj teoriji, zato ljeti i nastupa sezona "kiselih krastavaca" i svaka je glasina potencijalna udarna vijest.

Sjedim tako na kavi, listam Story i ugledam članak "Priča se da su uistinu zaljubljeni". Neki Igor Maksimilijanović i neka Anita Grabovac. Naravno, gnjida poput mene uopće ne poznaje dotične, ali dokona baba tračara u meni nastavlja gutati tekst. I tada doživim aleluja!! trenutak, onako, usred gutljaja kave i nakane da otpijem i gutljaj vode, i skoro se ugušim.

"Ne zaslužujem biti u novinama" rekao je.

Vratim se na početak, i opet počnem čitati, odlučujem biti više usredotočena. "Ne zaslužujem biti u novinama. Nisam zanimljiv javnosti ni po jednom parametru. Nisam ni plejboj ni zavodnik, stoga ću vas morati odbiti"- rekao je tada za Extru.

Inače se ne razbacujem izrazima "kralj", "car", "kraljica", "carica" itd., ali ovaj frajer zbilja je na tragu da pomislim: kakav kralj! Me gusta! U vremenu kada je važno biti prisutan na društvenim mrežama, imati, karikiram, 17 526 govori o tome, davati intervjue na pitanja koja se neprekidno ponavljaju, uz poneku preinaku... Postoji čovjek koji kaže "Ne zaslužujem biti u novinama".

Nije na meni da svakog dana proserem neku umotvorinu o tome kako bi tko trebao živjeti i što je ispravno, jer što je uopće ispravno i tko sam ja da ikome popujem, ali svijet bi bio jedno posve drugo mjesto kada bi na ovaj način razmišljala većina Zemljana.

Toliko.

Miloš ne postoji

17 srpanj 2013

Nedavno sam na twitteru naišla na sličicu o Milošu. Miloš okupljenima pokazuje srednji prst i uz pomoć crvenih balona leti u nebo, uz riječi: Svi žele biti voljeni i prihvaćeni. Osim Miloša. Miloša boli kurac.



Zatim sam na istu sličicu naletila na fejsu, a kako mi se učinila smiješnom, podijelila sam je na svojem Zidu. Ipak, to je iluzija; Miloš ne postoji. Da postoji, bio bi među nama i gutao govna. Jednostavno, ostao bi i manevrirao, išao do kraja. U konačnici, pobijedio bi i prejebao okupljene, a onda bi pokazao srednji prst i odletio na crvenim balonima.

Sve to navodi me na promišljanja o mojem susjedu, starčiću od gotovo stotinu godina, koji je rekao- Susjeda, neću baš svakog dana dolaziti tu kod vas na kavu, da ne bi ljudi počeli pričati.

Ovaj, npr. što? Ne mogu a da se ne nasmijem. Brate, nisam ni ja više pupoljak, ali ti i dalje mogu biti praunuka. Dan poslije, posjetili su me jedni prijatelji, i eto njega, dovukao se i on, sjeo s nama, preuzeo razgovor, a tema je bila njegova "kćer doktorica". Toliko puta istaknuo je njezinu titulu, da smo svi vjerujem u mislima postali Miloš, ali nije bilo balona, imali smo samo srednji prst, pa smo šutke sjedili i pogledavali se dok je ovaj kenjao.

Pitanje glasi: koliko je titula bitna? Koliko toga, kada se opisuješ, možeš o sebi ubaciti i upakirati?
Znam bezbroj osoba kojima je titula i osjećaj dok izgovaraju svoje zanimanje postao identitet, što je žalosno. Kada smo prestali biti ljudi, a postali komad diplome? Kada smo se točno pretvorili u uspjeh i postignuće? Zašto kada se opisuju, neki ljudi zvuče poput životopisa? I što je najgore, sve utrpaju u jednu rečenicu s najmanje pet zareza.

Kao dijete, sramila sam se jer mi je mama bila čistačica, skoro pa desetljeće. Uvjeti su bili takvi da posla ako nisi bio u partiji ili poznavao nekog ključnog na ključnom položaju načelno nije bilo, a ona je radila što je morala. Danas mi je najnormalnije, na ovom stupnju razvoja, izjaviti: Mama mi je bila čistačica. Točka.
Danas sam, na neki način, sve bliža Milošu, samo bez balona, a umjesto srednjeg prsta koristim jezik koji mi pomaže da oblikujem riječi.

Smatram posve bizarnim, isticanje titule kod osmrtnica. Mislim, kome je to bitno? Osoba je ionako mrtva. Očito nitko ne želi biti Miloš i svima je "stalo". Samo, do čega?

Kad na cesti sretnem nekog iz škole ili s fakulteta, svi prepričavaju svoj spektakularan život, i onda nastane muk kad kažem da živim obično i bez veze, ništa posebno. Nisam se uspela na društvenoj ljestvici, nemam bolesno dobre prihode, ne putujem, nemam djece, mene načelno zanima samo ljepota i smijeh. I vjera. I ljubav, oh da- ljubav. Ne vidim to u dipl. mr. dr. sc. Nemam potrebe srati o sebi. Volim prizemljene, neuke stvari: opran pod, čisto suđe, da pojedem nešto fino, svježe cvijeće, kavu u zabačenom dijelu grada, dobru glazbu. Volim kad je pokošeno, podrezano, zeleno.
Moja pozicija je takva da svakog mogu poslati u kurac i ok, snositi posljedice. Ali jedno je snositi posljedice, a drugo je nekome lizati dupe. Ne moram nikome podilaziti. Ne moram se ulizivati. Ne moram nikome zahvaljivati. Slobodna sam. I kao takvu, neću dozvoliti da me itko uvjerava kako je crno zapravo bijelo.

Sjećam se da je i moja mama imala sramim-se-fazu, najčešće kod pitanja jesam li se udala? Onda bi me rastrojeno nazivala na telefon i cvilila kako je ta i ta ili taj i taj pitao za mene i jesam li se udala, a naravno da nisam. Upitala bih- Možeš mi reći tko su meni ti ljudi?

Sad je naravno pitanje zašto nemamo djece? Zato što nema garancije da će biti kao na D&G reklami.







Ondje je sve kako volim: lijepo, nasmijano, prepuno ljubavi, čisto, oprano. Djeca nisu unakaženo ošišana na padelu, kao što su mene šišali, ili danas je trend da psa šišaju profesionalci, a dijete sama u kući? Djeca nisu uprljana i ne kužim koja je to fora da je slinavo dijete preslatko? Majke iz D&G reklame imaju oko petoro djece, naravno kada su nakon svake trudnoće sve jebozovnije. Imaju dugu kosu, odlične noge i drže do sebe. Ondje nitko ne pije urološki čaj i nema problema sa zatvorom stolice.

Danas se sve svodi na koncept koji se može formulirati u ovo pitanje: želiš li da ti je sin gay ili svećenik? Sve se svodi na način života, o kojemu imamo mnogo za reći, dok recimo D&G sasvim dobro prodaje oboje.

Na tragu dobre prodaje i pakiranja, kakva bih ja to bila, kada se ne bih dotaknula Story-ja? Zadržat ću se na Dijani Čuljak i njezinom tromjesečnom boravku u zatvoru.

Story: Što ste prvo napravili kada ste došli kući iz Remetinca?

"Nisam željela da me itko čeka zato što se sve to pretvorilo u neku predstavu. A imali smo dosta predstava posljednjih godina. uzela sam svoje stvari, malo prošetala, zapalila cigaretu i sjela u taksi. Moja se mama bavila cvijećem kad me ugledala, to je, naravno, bilo jako emotivno. moja Lara taj je dan došla ranije iz škole. Nastupila je samo ljubav. Ljubav od jutra do mraka."

Eto. Čisto poželiš otići u zatvor.

Poslije njega nastupa sve što volim: cvijeće, mama koja ne gnjavi Zašto se nisi udala? Zašto si bila u zatvoru? Malenu sam vidjela u novinama, baš je štosna, totalno D&G. I ljubav. Samo ljubav. Ljubav od jutra do mraka.

Jedini fail mi je ovaj cigareta- trenutak. Pušači ful briju na Miloša, ali ne nestanu s balonima, nego nas truju posve izravno. Između ostalog, još jedan od argumenata zašto Miloš ne postoji...















Udvarač bez prednjeg zuba nije na Zrću

17 lipanj 2013

Od nedavno radim sezonu, odnosno hvatam ljetni ritam; dosad sam čistila luksuzne jahte koje su mi za zauvijek izmijenile pogled na blještavilo marine: naprosto opažam samo mrlje bogatstva za pokazivanje. Svoj život ne bih nikad, ali nikad mijenjala za onaj neke obično mlade žene u bikiniju, jer to je načelno, nažalost, tek luksuzno ropstvo. Istina, ima i finih, kulturnih, ugodnih ljudi, pažljivih, ali dosad sam ondje nailazila samo na debile i njihove hirovite koze zvane ljepšim polovicama.

Dolazi ljeto kada sve izgleda izuzetno super, i nameće se uzdah: Ajme, što sve ljudi imaju! Smatram se besramnim optimistom, ali ne mogu ne proturječiti i uzvratiti - A tek koliko toga nemaju!
Jahta je, u konačnici, hrpa željeza.

Stiže vrijeme izvještaja sa Zrća, kupaćeg kostima Severine, Maje Šuput i Jelene Rozge, tko gdje ljetuje, tko je koga ostavio, tko se spojio, od facebook preseravanja neće se moći živjeti, a ja ću i ove godine raditi u rasadniku, ovog puta brati ću dinje, lubenice, grožđe, a moram se pohvaliti izvršenoj normi u rajčici i krastavcima. Ne znam hoću li dočekati berbu graha i blitve, jer svaki dan je poput odlaska u rat: ne znaš hoćeš li pasti mrtav, ponajviše radi vrućine. Od nas očekuju tonu i pol ubranih proizvoda po glavi, ne zanima ih što je u stakleniku +35, a u plasteniku +40. Mislim da nije stvar u stupnjevima, već vlažnom, sparnom zraku bez daška vjetra, za kojim plodovi čeznu. Ali, bila bih totalni seronja kada ne bih rekla da uživam u radu. Nije bitno što, glavno da se radi, za razliku od pisanja, ovdje se barem vrti neka lova. Nema veze što diploma stoji u kutu stola, u uredu ionako ne bih saznala ništa o inteligenciji ceste.

Žene kojima sam okružena, dakle moje kolegice, potrošene su, izrabljene životom i loše donesenim odlukama. Ružne su. Istina, zagovornik sam da je svatko lijep na svoj način, ali one su toliko uništene, prazne, ubijene, satrane, nemaju nikakvog motiva da u svoj cerek ubace zube. Ruke su im tvrde, kvrgave, koža naborana, žuta, kosu ni ne uočavam. Pogled mi je crn, neovisno o boji očiju. Tetovaže amaterske, nakazne, sad je i njima jasno: posve nepotrebne.

Njihove priče nisu toliko tužne, koliko su strašne i nepravedne. Može li se uopće reći da nisu imale sreće? Među nama žive ljudi koje uopće ne uočavamo, osobe koje je šansa zaobišla. Kao da su obilježeni.

Uvjerenja sam da nesreća nije uvjetovana nizom loših odluka, nego se možda sve svodi na informaciju koju netko nije dao.

Imam ondje udvarača. Zapravo, još uvijek je lijep, nije poružnio od života, visok je, zgodan, prilično mlad... Ali naravno i pod obavezno nema prednje zube. Berem rajčicu, ručnik mi omotan oko vrata, svako toliko brišem znoj sa čela, a kada osjetim da me netko gleda shvatim da se radi o njemu. I dođemo prilikom berbe na metar daljine, a on me upita "Je l' ti vruće?".

Nasmije se.

Bezubim osmjehom.

U glavi mi je totalni "LOL" i onda pomislim kako on vjerojatno ni ne zna što je fejs. I pogledam ga, shvativši da taj mladi dečko nikad neće dobiti šansu u životu, ne jer ja to ne bih htjela, ali već sada on ima predispozicije da u životu bude više gladan, nego sit. Ponajviše, jer mu prije svega kući nisu ukazali da ne može hodati po svijetu bez prednjih zuba. I kao takav, osim u slučaju neočekivanog dobitka na lotu, njega očekuje težak, zajeban život.

Ali to možda i nije problem ovog društva: bezub osmjeh. Možda smo problem ovog društva mi kojima takav osmjeh bode oko i stvara sliku. Ali, zar nije ideja da budemo lijepi, mršavi, volimo "najbolje stvari", živimo kao da sutra ne postoji, vidimo i budemo viđeni?

Ulazim nakon posla u svoj klimatizirani auto, stavljam neku savršenu kompilaciju... I bijesna sam na sebe. Zaklela sam se da ću nakon prometne nesreće živjeti najjednostavnije moguće, jer čitav događaj promatram kao neku novu šansu i novi rođendan, ali opet sam podlegla preseravanjima i pijem kupovnu vodu iz boce u čaši na visokom stalku, tražim idealni cheescake, imam trenutno osam nepotrošenih, originalnih parfema, ne kupujem si cvijeće petkom, nego nedjeljom, palim mirisne svijeće i čubim na fejsu promatrajući savršene živote, ali tek sam opet nešto počela osjećati među svim tim potrošenim fizičkim radnicima, napokon me nešto dotaknulo i ganulo: a to je, mislim, istina bez preseravanja. Emocija. Život izvan Interneta.

A ovo ljeto zapravo je mnogima borba, opstanak, krv i znoj, očaj. Plaća i novci, upakirani u šik termin "radno ljeto".

Voda je samo voda, kolač je šećer, parfem je zapravo nafta, a fejs je teško sranje.

I zato na ovom stupnju zrelosti ne ignoriram svojeg krezubog udvarača, ne zgražam se, ne bahatim se, nisam gruba, čak razmišljam da mu izguglam kako napraviti zube preko državnih zdravstvenih jasla, iako sam svjesna da brkata cura neće biti s nekim nogometašem, ili cura bez sisa na naslovnici Playboya, misice će se uvijek boriti za mir u svijetu, a fejkeri će biti na Zrću.

Ali tom dečku zubi možda promijene život. Možda čak i čitavu sudbinu. I on stoga ovo ljeto možda provede kod zubara. A iduće na Zrću.

Nikad neću promijeniti svijet. Ali svijet me ionako ni ne zanima, zanimaju me samo priče od krvi i mesa.









Kako poružniti uskrsno jaje

13 svibanj 2013

Unazad godinu dana, kako sve više postajem svjesna zuba vremena, uočavam okrutnost Majke Prirode. Prije svega, zbilja je ironično kako su mi dlake koje s vremena na vrijeme počupam iz nosa duže i kvalitetnije od trepavica, koje, nažalost, same ispadaju. O brkovima radije neću, ali zbilja se i oni pomalo urotiše protiv mene i moje ljepote, pa im sada jebem mater na danjem svjetlu, uz prozor. Zbilja je smiješno kako sam nekada, u tom nekom ozračju, uz prozor, razmišljala o njemu, a onda sam se udala, i sada na tom istom mjestu čupam brkove i razmišljam o prašini na TV-u i kako moram odmrznuti kokoš. Mislim, gdje je tu logika? Čisto se bojim uopće pomišljati što je iduće.

Ali dobro. Situacija nije toliko kritična da bi na profilnoj FB slici imala onu kad sam se udala, što je danas na fejsu najnormalnija pojava: mislim, toliko si se zapustila, unakazila i podekmila, da jedina normalna fotografija koja ne straši ljude, jest ona od vjenčanja, premda je otad prošlo onak', deset godina. I dvaput si rodila, o da.
Međutim, ako zapuštena ŽenaMajkaKraljica plasira na fejs svoje zapuštene, ali pobogu, realne slike, to je samo zato jer je uvaženi suprug u još gorem izdanju.

Moj najveći problem vezano za ljepotu jest taj što se svemu beljim, rugam i smijem, i otud posrane bore smijalice. Nemam ih jedino kada se probudim i ako sam "ozbiljna" barem desetak minuta, onda nestanu kao rukom odnešene. Ali izuzev toga- sranje! Čim se probudim i počnem zabavljati samu sebe, te mi odvratne boje smijalice nabiju barem pet godina. I onda se moram ponašati bezizražajno, inače mi slika za FB ispadne katastrofa i logično da je ne mogu objaviti. Tom logikom vode se i neka naša poznata lica koja uhodim po fejsu, zbilja sam se nekoliko puta skoro pa oduzela kada sam vidjela kako tamo neki izgledaju uživo. Zadnji put to je bilo u subotu, ali još sam potresena pa ne bih u detalje. Možda televizija doda sedam kilograma, nemam pojma, ali znam da definitivno poskida nekoliko godina, a to je fakat win- win.

Volim zrelost u smislu da sam odjebala lažne kave s lažnim prijateljicama i sada se bez problema, već nekoliko tjedana, petkom počastim cvijećem. Muž mi je kupio kolica za tržnicu, zbilja je doživljaj otići do grada, na glavnoj tržnici kupim ono što mi treba, a na onoj manjoj počastim se cvijećem. Razlog što idem na dva različita mjesta je taj što su mi na ovoj prvoj, dakle glavnoj, neprekidno nudili cvijeće za groblje. Zbilja uvredljivo. U točno četiri puta nisu me "zapamtili", a to je za kupca poput mene itekako neoprostivo, pa sam se ofendila, jer očito ne doživljavaju moja novija životna uvjerenja, nego misle da idem na pogreb. Zato sada imam svoju gospođu kod koje kupujem cvijeće, i svi sretni.

O, da. Bilo bi lijepo kada bih mogla odnijeti cvijeće na grob svojem celulitu.
U cijeloj toj noćnoj mori oko starenja, moram se pohvaliti da sam prilično zadovoljna svojim tijelom- u odjeći. Inače, taj celulit, te nakupine, to govno, to je nešto prestrašno. Situacija je toliko grozna da neću poduzeti apsolutno ništa u svezi tog problema. Neka se to nekako riješi samo od sebe. I definitivno se više neću pogledavati odozada u tangama, ogledala po trgovinama su brutalna i očito iza svega toga stoji nekakva pederska urota.

Zato se valjda nikad nitko ne slika u nekoj garderobi; koliko sam na fejsu, slobodno mogu reći da sam dosad sve vidjela, izuzev da je netko stavio sliku na fejs u primjerice kupaćem ili minici, ravno iz neke garderobe. Ogledala i rasvjeta po buticima su očajni! Umjesto klasične garderobe, savjetujem mogućnost isprobavanja odjeće (pogotovo kupaćeg kostima) u WC-u. Na ovom stupnju zrelosti svi znamo da je ondje najbolja rasvjeta.

Inače, fascinira me kako mi na tržnici nude vijence za groblje, a u parfumeriji me ne doživljavaju kao kupca, dok me po trgovinama prodavačice totalno ignoriraju. Možda sam, u konačnici, previše prirodna i pomalo blesava, i onda im svima idem na živce? Nije da smrdim ili tako nešto, jer se od uslužnosti muškaraca doslovno ne mogu obraniti. Moja pojava uživo nije instagramatizirana; takva sam kakva jesam, seljanka. Dojam je da su- zainteresirani.

Shvaćam ih, ipak je najgore je kada te svakog dana drkaju s Instagramom. Ideš nešto uljepšavati, a na kraju nitko zapravo ne zna kako to nešto uistinu izgleda, jer salata za ručak više ne izgleda poput salate, prije je to dojam kako bi salata izgledala kada bi bila lijepa. Ne pamtim kada sam vidjela tako ružna jaja za Uskrs kao ove godine; svi su ih uljepšavali, popravljali, dorađivali, pa sam preskočila objavu svojeg jaja na fejsu. Jebi ga. Usrala sam se. Učinilo mi se da su stvari izmakle kontroli. Kako je moguće poružniti uskrsno jaje, pitam se? Eto, očito možeš pretjerujući u nastojanju da izgleda prejebeno, nešto učiniti itekako ružnim.

Zato možda treba prihvatiti godine koje dolaze, jer uljepšavajući dojam samo ćemo unakaziti odraz vremena. A ima neke ljepote u prolaznosti, egzotike i magije. Tko se, uostalom, želi vratiti u dvadesete? Ja definitivno ne. Ovo su najbolje godine, najviše se smijem. Istina, stvari nisu idealne, ali od svega uspijevam napraviti anegdotu, a to dugujem zrelosti. Ipak, poslije svega, bilo bi apsurdno od sebe napraviti unakaženo uskrsno jaje.

Toliko.

Moj pas miriše po pokošenoj travi

08 svibanj 2013

Danas smo udaljeni više nego jučer, a manje nego sutra. Povezanost više nije toliko bitna. Od ljubavi se ne živi. Bliskost zamara.
Stoga se povlačimo u svoja četiri zida, koja nastojimo uljepšati i unaprijediti koliko god to znamo i možemo, a u miru svojeg doma nastojimo pohvatati zaplete turskih sapunica, tko je koga ubio i zašto, ubiti vrijeme nedjeljom u dva, uostalom, gledati ono što nas zanima, a izvan iluzije TV-a skrivamo se iza svojih FB profila, foruma, portala, ondje komentiramo, sudjelujemo, uvjereni u svoju društvenost i izloženost. Čak i kada smo okruženi ljudima, imamo potrebu dio realnosti prebaciti natrag u virtualni svijet, jer zapravo je taj drugi svijet najveći dio nas, odnosi najviše našeg vremena i pozornosti.

Utočište, ta posve prirodna potreba, raspačava se brzim Internetom, jer tobože čuvamo svoju privatnost, tajne zadržavamo za sebe, ali svoj mir nalazimo zureći u laptop. To nas opušta. Smiruje. Poveznice su smiješne, britke, poučne, rugaju se političarima, ismijavaju vjeru.... I već je ponoć, a mi smo mrtvi umorni. Čekaj malo, zar nakon opuštanja nisi krcat energije? Čudan je taj naš azil, trebamo ga, a nije na našoj strani.

I kada se udajemo, razvodimo, sastajemo i rastajemo, dobijamo mladunčad, slavimo ili gubimo neke bitke, podrazumijeva se da će trenutak vječnosti opteretiti još jedan komadić virtualne memorije. Jednostavno, želimo upravljati svojim podacima, svojim životom, želimo to podijeliti, neka se zna ono što želimo da saznaju. A izvan svih kategorija i definicija, nalazi se naš kućni ljubimac, ili više njih. Posebna vrsta utočišta, sasvim druga vrsta obaveze i brige o nekome. Doslovno se radi o bezuvjetnoj ljubavi. Ponekad znam zaroniti glavu ispod ušiju svojeg psa, negdje u sredini vrata, ondje je miris trave najintenzivniji. Ili kada leži na leđima i mazim ga, zavučem ruku ispod "pazuha", ondje je najtoplije. Ili položim ruku na krzno, osjećajući kako srce kuca. Našoj mački ili psu posve je nebitan naš status, život, gdje smo bili i što smo radili: to nas biće obožava beskrajnom ljubavi, doslovno ne može zamisliti život bez nas, treba nas, mora osjetiti ljudski dodir i pažnju, cvili kada odlazimo i raduje se kada nas ugleda, pa makar proteklo i pet minuta ispred marketa, jer smo ušli samo na kratko, po kruh i novine.

Ups, evo problem: s mačkom ne možeš do marketa. Istina glasi nije da ne možeš, samo je možda neobično. Načelno, moja prijateljica čija se kuća nalazi usred šume, ravnopravno bez lanca izvodi psa u šetnju, a mačka im se posve prirodno pridruži. Mačka je izabrala. Radi mace ukućani nikada do kraja ne zatvaraju prozor kupatila, te maca sama odlazi u nekakve svoje samostalne pohode i vraća se.
Uostalom, tko smo mi da odlučujemo kako će naša mačka živjeti? Otkud uvjerenje da je naša dlakava ljubav sretna u naša četiri zida, kastrirana? Koji oblik ima posjedovanje? Zamislimo da mene moj muž zatoči u stanu, izvadi mi jajnike i kaže mi- Možeš boraviti po kauču, po krevetu, samo nemoj po stolu, nemoj po sudoperu, ja te volim. Evo ti Whiskas. Najbolji je.

Ne slažem se da je našem čupavom anđelu mjesto s nama u dnevnom boravku, na kauču, krevetu, tepihu. Osim, ako je naš ljubimac tako izabrao. Kako grebalica može zamijeniti skok na drvo? Kako igračka na kotačiće može zamijeniti pčelu u letu? Zar je kutija pijeska smislenija od nužde na otvorenom?
Razmislimo o našem psu koji nas čeka po osam, devet sati dok dođemo s posla, ne zanimaju ga novine, televizija ili Internet, možemo li sebi predočiti tu usamljenost, a ujedno mora i trpiti nuždu. U najduljim vožnjama, nakon tri sata vožnje, vrijeme je za kavu i WC na OMV-u. Oh, da, ja sam čovjek, nisam pas. To je samo pas, reći će netko. U redu, a čemu onda iluzija da je naš ljubimac ravnopravan s nama, ako spava u dnevnom boravku i leži na krevetu pored naših nogu? Pogle' kako si ispao super tu na fejsu, imaš 22 lajka.

Što mislite, da li je vaš pas sretan? Što je za njega sreća? Da li je vaša ljubav, vaše zajedništvo, u stvari samo malo bolje upakirani azil? U konačnici, u azilu jer barem među svojima: lajat će, obavljati nuždu kada želi, potući će se s nekim mužjakom, netko će mu sjest na deku, a možda je na vidiku i njegov sretan dan, netko će ga udomiti. Možda taj čupavac dobija više ljubavi od volontera, jedino, eto, svi maštaju o domu, utočištu, privatnosti, pa tako i on. I, nažalost, uzbudljivije je osam sati u azilu, nego osam sati u četiri zida. Već kada se radi o jednoj riječi, ali dva sasvim druga značenja.

Ali danas svi živimo u uvjerenju kako znamo najbolje. Upoznati smo sa ključem sreće, definicijom kako stvari trebaju izgledati. Ako danas ne izgledaju dobro, biti će bolje sutra. Paralelno, ni udomljavanja ne teku glatko kao nekada, dapače, sve mi se čini da je danas lakše usvojiti dijete, a teže udomiti mačića. Jednostavno, nisi podoban. Ne uklapaš se. Tražeći "dobre ruke", ne vidimo svoje prste. Poput situacije kad od drveta ne vidimo šumu.

Sve je stvar tajminga i kada neki zaključci dođu iz guzice u glavu. Ovih dana mi smo komadić nečije vremenske crte, ali životinja želi komadić našeg srca, želi biti dio nas, trenutak vremena, posvetu. Paralelno, zaslužuje biti na zraku, na vjetru, suncu, kupati se u moru, trčati parkovima, lajati na mjesec, spavati pod zvijezdama. Ako to želi. Ako mi možemo, a trebali bi. Da li na ovoj planeti ima sve više stanovnika, a sve manje ljudi, moguće je, ali svatko manipulira na svoj način, stilom koji mu je najbliži. A sve u svrhu termina dobrobiti.

Naime, još sam pod dojmom kako nisam ispala podoban udomitelj dviju maca radi gore navedenih stavova. Doduše, rasprava nije otišla ovako daleko, ali odbijena sam na samom početku. Nije da se hvalim, ali meni nikada, ali doslovno nikada nijedna moja životinja nije pobjegla. Izgubila se. Nestala. I inače, uvijek su mi pomalo čudni ljudi kojima se to dogodi? Nije li to... neobično? Kako se to nekome može dogoditi? A sve moje životinje imaju manevra i mogućnosti da elegantno "uhvate crtu", najmanje nekoliko puta u jednom danu. Definitivno ne vjerujem ljudima koji su izgubili neku životinju na duže od par sati, i ta se životinja samovoljno nije vratila na onu točku gdje je zadnji put ostavila poznati miris svojeg skrbnika. Kao dijete imala sam dvije tigrice, Pupija i Vikija- nikada nisu odletile dalje od balkona? Nikad.

Sumnjivi su mi i oni koji tvrde da nikada ne bi mogli udariti svojeg psa, ili to nikad nisu učinili. To je kao kada mi netko kaže da nikada nije lagao. Mislim, čak i Cesar Millan koristi "šokove", premda mi čak ni to nije normalno, što nedostaje starim dobrim novinama? Čemu ga zaplašivati? Zatim, ne vjerujem onima koji svojeg psa odgajaju, a pas, primjerice, ima 40 ljudskih godina? Po meni, pas se odgaja do druge godine, dakle dok ne postane srednjoškolac, a nakon toga se dogovarate.

Najčudniji su mi oni koji odvode psa veterinaru da mu ovaj odreže nokte. Očito pas nije išetan i rastrčan, jer svi mi znamo da pas brusi nokte tijekom šetnje.

Naravno, nisam savršena. Uvijek kasnim sa cijepljenjem. Uvijek zaboravim datum, kao kad zaboravim iznova i iznova na bitan rođendan, ma koliko se trudila upamtiti. Dajem psu čokoladu. Moj pas je svejed. Kupujem mu jeftine konzerve. Nagrađujem ga jeftinim psećim keksićima i žvače fejk dentale. Ogrlica i uzica definitivno nisu krik pseće mode. Zapravo, ja sam jedna grozna osoba.

Ipak, moji psi se smiju. A kada sam već kod toga, također su mi sumnjivi oni čiji se pas ne smije. Moji se psi smiju, to se doslovno vidi iz aviona. Kad malo bolje razmislim, imaju karakter, imaju osobine, imaju gard. I kao takvi, mogli bi me napustiti kada god zažele. Pitam se, zašto to nikad nisu učinili? Možda jer mirišu po pokošenoj travi?

Sretan Božić nevjernici! Izborite se za pravo poništavanja krštenja!!

14 prosinac 2012

Boga nitko nije vidio. Slažem se. Ali isto tako mnogi nisu vidjeli G- točku, pa vjeruju u nju. Božju milost svakako smo svi mi, ne samo jednom, itekako osjetili, i premda to iskustvo ne može biti dio našeg tijela, znamo da je moguća. Ne možemo je opipati, ne možemo je možda čuti, ali kroz iskustvo opažamo da ništa nije nemoguće.

Mi vjernici postajemo diskriminirana vrsta poput gay ekipe. Kako stvari stoje, na kraju ćemo morati izaći na ulice i boriti se za svoja prava, uvjerenja, stil života, rukopise, molitve, simbole. Zapravo, kad Papa dođe u lijepu našu, izazove jednaku pomutnju kao najava Gay Pride-a.
Ne znam tko točno financira Gay Pride, ali mislim da je država? Da, Crkva bi trebala snositi trošak Papinog dolaska, slažem se, jedino kad američki predsjednik, ili tako neka veličina dođe u Zagreb, pita li mene netko da li me zaboli za to? Ah, da, to su državne stvari, a mi svi takoreći osjećamo kako je Hrvatska... Ma eto, mala Amerika.

Zatim sva ta natezanja preko fejsa oko vjere, sav taj negativan naboj... Sramota. Pitam se jesu li doista nevjernici ti koji kritiziraju i napadaju? Jesu li doista vjernici oni koji brane? U oba slučaja, po meni, radi se o pet minuta pozornosti, već kad nisi primijetio da je vani prekrasan dan i da je život lijep.
Ne sudjelujem u raspravama o vjeri na fejsu, ispod mi je ispod svakog kriterija, u rangu da se nekome koga ne poznajem zaklinjem kako nikad nisam prevarila muža. Ono, misli što god hoćeš.

Mene bi iskreno radovalo, kad ljudi koji ne samo što ne vjeruju u Boga, ne vjeruju u Crkvu, smatraju da su svećenici gori od njihovih prvih susjeda ili uže i šire rodbine, ili pak veće smeće od njih samih, već Boga i sve u vezi njega omalovažavaju, što mi je u rangu primitivizma kao da ja kritiziram Alaha ili Krishnnu, uglavnom radovalo bi me da se uvede zakon o poništavanju krštenja. Dakle, osobe koje smatraju da su bile prevarene uslijed tog čina, te naravno bebe koje nisu mogle protestirati, a sada su samostalni ljudi, trebaju imati mogućnost poništenja krštenja. Dakle, neka se razduže od svih sakramenata, time naravno više ne bi mogli biti u mogućnosti prisustvovati kumstvima, te naravno i sami više ne bi mogli biti kumovi na vjenčanjima, krstitkama, svetoj pričesti i krizmi. U skladu s time, ne bi morali osjećati potrebu za kićenjem bora na Badnju večer, ili bojanje jaja, te naravno izlišno je da dobiju božićnicu, ili slobodan dan na neki sveti datum. U to vrijeme, država bi trebala organizirati da te osobe čiste groblja, peru spomenike, održavaju parkove, rade na cestama- za njih bi to bio normalni radni dan za koji bi bili bogato nagrađeni. Predlažem gotovinu na licu mjesta, uz običan potpis, a sat rada recimo da bude bogato izračunat. To vrijedi za one koji su se odrekli sakramenata, razdužili su se i posve vjeruju da ne vjeruju. Zvuči jednostavno.
Naravno, oni više ne bi imali imendan, jer vjeruješ u imendan, a ne vjeruješ u sveca, ili vjeruješ u sveca radi imendana, a ne vjeruješ u Boga? Odjebi.
Također, njihova djeca, koja bi o krštenju sama odlučila nakon punoljetnosti, ne bi bila krštena, dakle, za tu djecu nema Svetog Nikole, a niti Djeda Božićnjaka. Neka djeca žive u realnosti, nemam ništa protiv.

Mnogi kažu kako se Crkva u sve miješa. Da.... Kao i susjed ili član obitelji, pa?
Crkva je protiv masturbacije iiiiiiii?? Izjave i stavovi crkve ukinut će masturbaciju, netko će mi zabraniti da doma bacim drkicu? Eh, ako će nam je ZABRANITI, onda imamo problem. Seks prije braka. I? Svi smo se jebavali prije braka. To mi je kao kad pušačima nastoje zagorčati život sa pušenjem. Koliko su ti pušači diskriminirani, na koji je iznos došla kutija cigareta... Svi i dalje puše. Osoba kao individualac od svega će uzeti ono što joj se sviđa i u čemu se može pronaći. Ono što osjeća da joj je potrebno.
Kondomi. Toliko priče oko kondoma, imam dojam da nema tipa koji ga ne navuče. Bit će zato krcata rodilišta! Dajte malo, na prste jedne ruke mogu nabrojati kondome u svojem životu i znam da nisam jedina.
Crkva i homoseksualnost. Identično kao država i onemogućavanje uporabe duhanskih proizvoda. Ono, nemojte me nasmijavati. Točno znam kako se osjeća homoseksualac. Bio je mali, i tada je shvatio. Ili, bio je u vezi i tada je shvatio. Jednostavno, to je bilo u njemu. Tako je i meni s vjerom- ne mogu protiv nje, ne mogu protiv sebe. U meni je. Homoseksualac ne može biti sa ženom. Lezbijka ne može biti s muškarcem. Ni ja ne mogu drugačije, nego biti s Bogom, voljeti ga i štovati.

Vjerujem u anđele, u višu silu, u Bibliju, boga, Isusa.... To je nešto loše? Ne smetaju me ljudi koji ne vjeruju, dapače, smeta me samo što kao što ima lažnih vjernika, ima itekako i lažnih nevjernika, a to je svakako ljigava skupina. Kad te netko zaustavi na cesti i poželi ti sretan Božić, ti produži. Kad te netko pozove na krštenje, nemoj otići. Primjera je zbilja mnogo. Ideš na polnoćku u neku katedralu jer je ondje "tko je tko" scena... Zašto ideš?
Ne, nije mi sporno bezgrešno začeće, jer što mi se sve dosad izdešavalo u životu, bezgrešno začeće zvuči prilično logično i razumno. Bezgrešno začeće ima više smisla od nekih mojih situacija u koje me život uvalio.
Krist je uskrsnuo. Moguće je. Ljudi se bude iz kome, budu proglašeni mrtvima, a onda kucaju iz groba tijekom pogreba.

Umjetnost je oduvijek koketirala sa vjerom. Vjera je zapravo itekako seksi.
Vjerujem da bi bilo puno manje nesporazuma, kad bi svećenici imali nekog ozbiljnog glasnogovornika, možda da svaka župa ima PR tim. Jer budale postaju zahtjevna ekipa.

Facebook stalkeri

28 studeni 2012

Prate nas anđeli i facebook stalkeri. To je realnost. Zato bih rekla da su facebook stalkeri novi pali anđeli.

Dijelim ih u dvije osnovne skupine:
1. povremeni ili leteći i
2. stalni ili redoviti stalkeri. Njih dijelim na one koji vas osobno poznaju, ili ste pak površni znanci.

Povremeni ili leteći stalkeri na vaš su profil naletjeli posve slučajno, ili s ciljem da vas nekako lociraju, a onda su se iz nekog neobaveznog razloga počeli vraćati na vaš profil te svako toliko zavire da vide što ima novog kod vas.
S povremenim stalkerom imate zajedničkog prijatelja, možda i više njih, sudaraju vam se interesi i favoriti- dakle, vi uređujete svoj profil, on svoj, možda su vam neki albumi fotografija istog ili sličnog naziva, kao kad dvoje stranaca ima recimo dijete ili partnera istog imena- dakle, tipične podudarnosti. Kod ove vrste stalkera nema zlobe, pa ga ne opterećuju sličnosti, nema razloga biti oprezan.

Stalni ili redoviti stalker obično vas površno poznaje u stvarnom životu, na vaš profil naišao je slučajno ili iznenada, a zatim se zadržao više nego što je mislio da je to moguće jer se za nešto u vašem profilu doslovno zakačio. Usprkos zdravom razumu, usprkos normalnom životu kojeg vodi izvan virtualnog okvira, on ne može odustati od toga da vas promatra kroz ono što objavljujete. Nije isključeno da redoviti stalker želi živjeti vaš život ili biti dio njega, ali iz nekog razloga ne može preskočiti, a motivi se obično kriju u činjenicama iz stvarnog života.
Ako je redoviti ili stalni stalker netko koga ste itekako poznavali (bivši prijatelj, bivša ljubav... ) tada vas ta osoba može uhoditi na dva načina:
1. u granicama normale
2. radi se o opsjednutosti, osoba zapravo vodi dvostruki život.

S redovitim stalkerom u pravilu nemate zajedničkih prijatelja, nemate zajedničkih interesa, ne objavljujete iste poveznice, dapače, čini se da nemate ništa zajedničko. Iznimno rijetko, možda se sudari pokoje prijateljstvo, možda neka sitnica, ali u pravilu stalker ne želi biti povezan s vama, naprosto je u strahu da ne bude otkriven.

Ako ipak nekako zbrojite dva i dva, te blokirate stalkera, budite uvjereni da njegov profil nakon toga više nije isti. Ako je dotad imao objave za javnost, sad je sve zaključano. I obratno. Zaključani profili iznenada se otključavaju, proširuje se publika- uglavnom, budite sigurni da banirani stalker reagira i kombinira svoj profil jer više nije ravnodušan prema situaciji koja mu se dogodila. Također, najvjerniji stalker briše svoj profil, jer mu je naprosto ispod časti otvarati neki drugi, on je sad taj koji iznenada s vama ne želi imati posla.
Ne možete se načuditi otključanim dijelovima profila: stalker je užasno dosadna osoba, posve nezanimljiv. Da bi bilo interesantnije, statusi su obično na engleskom jeziku, kao i komentari, iako su komentatori osobe iz područja RH. Čak su i dogovori za kavu na engleskom jeziku, premda je lokacija kafića, primjerice u Benkovcu.

Onda se malo poigrate sa stalkerom na način da ga odblokirate. Nastupa intuicija. Sreća. Prepoznavanje. Prihvaćanje. Vraćen je u igru. Kroz pola godine, opet ga blokirate, onako- iz razonode. Sad stalker ne reagira. Već je jednom preživio, pa u tišini čeka da prođe oluja na fejsu.

Ponekad se dogode nevjerovatne podudarnosti: recimo promijenite bračni status i tada možete iščitati kod njega na Zidu kako je brak glup. Uređujete kuću, on kritizira ljude koji uređuju kuću. Nabavite kokoš, on komentira što bi on da ima kokoš. Vjernik ste, on to omalovažava upakirano u stav da ne razumije o čemu se tu radi. Sve u vezi vas, u sukobu je s onim što on želi- pa zašto je onda tu, na vašem profilu?
Ponekad mislite da je nemoguće da vas netko toliko dugo prati, ali previše je podudarnosti.

Kad te stalker napokon ugleda na cesti, ne može obuzdati zurenje jer ne može doći k sebi da si izašao iz FB okvira, a k tome nije siguran da li taj susret predstavlja dobar ili loš dan. Koja će sada biti njegova facebook sudbina? Klasični neprijatelj još će odglumiti nezainteresiranost, ali stalker ne može odoljeti, nedostaje mu prakse te jednostavno zuri i ne vjeruje da vas vidi. Ne može si pomoći.


Po mojoj teoriji, stalkere smo privukli na svoj profil u starim obrascima fejsa, kada si mogao vidjeti što tvoj prijatelj komentira, ili kroz neke slučajne komentare gdje ste nekad nešto negdje komentirali. I tagiranje privlači pozornost. Ili je taj isti stalker nekad nešto trebao od vas.
Ovo je sve u granicama normale.

Opsjednuti stalkeri koji teoretski vode dvostruki život dok vas proučavaju na fejsu u pravilu s vama ne mogu imati nikakav odnos, ali čekaju svoj trenutak u stvarnom životu koji će, nadaju se, jednom doći. Zato vas i prate da budu u tijeku.

Ali nema veze. Kako je rekao general Ante Gotovina, okrenimo se budućnosti.

Kako do 60 godina braka ako nema 50 nijansi sive

18 rujan 2012

Lajkala ja tako jednoj mojoj prijateljici, onoj iz realne, a ne FB dimenzije, slike s pira, tako mi se barem učinilo. Na kraju kad smo se vidjele ispostavilo se da je to bila proslava 60 godine braka njezine bake i djeda, eto čak su bili i u novinama. Nije nam baš bilo jasno kako je to moguće (ona je solo, a ja niti godinu dana u braku) pa smo optimistično zaključile da je to zato jer je baka imala, ono, 15 godina kad se udala.
Radi se o jednostavnim ljudima i jednostavnom životu, bez preseravanja.

I dalje volim biti u braku, brak bih preporučila svim ljudima na zemlji. Osim onima koji su se već jednom razveli. To se prvenstveno odnosi na muškarce, dok bih ženama sugerirala da se svakako opet udaju ili barem nađu stalnog partnera, jer posljedice nejebice uistinu su otužne i žena je fakat sva nekako rastrojena. A za koga da se uda? Pa, za nekog kome bi to bio prvi brak, a njoj recimo drugi.
Kaže se da žena ima tri dlake, dvije ćeš iščupat, a onu treću nećeš nikad naći. Stoga, ako je muškarac bio u braku, a sve mu je bilo teško i komplicirano, te se nije baš snašao, neka više ni ne pokušava. Možda zvuči malo revolucionarno, ali jebi ga- živimo u svijetu gdje se ženska nevjera tumači različito od one muške, a radi se o posve istoj stvari.

Danas je zbilja puno lakše naći osobu s kojom možeš piti vino, jesti sir i glasno slušati glazbu. A ako to ne možeš, tada je ili vrijeme za dijete ili za razlaz ili za brak. Tada je očito da "nemate vremena za te gluposti". U sva tri slučaja FB može poslužiti kao izvrstan paravan za barenje, čak i kad ondje stavljaš sretne slike, kao dijete mi je prepametno i nije da se kajem, ili veza mi je super, nije da se kajem, ili brak mi je očajan- nadam se da se vidi koliko se kajem!
A ako se u braku i dalje gricka sir, jedu masline i pije vino, tada mogu samo čestitati! Šezdeset godina braka možda ipak nije nemoguće.

Zbilja vjerujem kako je za uspješnu, zdravu vezu bitno da samo jedna osoba ima FB profil. Neke žene prisiljavaju partnera da nosi njihovu sliku u novčaniku, ili da se neki sretni trenutak nalazi na pozadini laptopa ili mobitela, neke se vole iznenada pojaviti na mjestu kako bi zatekle nešto, nekog, neke zabijaju obiteljske fotografije po muževom uredu ( ne stolu, zidovima ureda ), a postoji i nova vrsta žena koja definitivno neće ući u šezdesetu godinu braka, a to su one tete koje svojem partneru lajkaju svaki jebeni post i svaku jebenu fotografiju, pa ako frajer ima stranicu, i ondje se osjećaju pozvane nagonom da zapišaju teritorij. I sad je neka fora da i njezine prijateljice isto na toj, partnerovoj stranici, isto obilježe teritorij, samo nisam uspjela dokučiti zašto? Možda je to neka nova ženska solidarnost? Neko novo davanje potpore? Baš tužno.

Ipak, tko preživi- pričat će, ali do šezdeset godina braka sigurno se neće doći preko fejsa, osim možda u nekim ekstremnim situacijama, da se odmah ogradim jer u budućnosti je sve moguće. Ondje gdje Lajkerice lajkaju Lajkericu, nije ona točka gdje su se dvoje skužili. Jednostavno to ne može biti.

I budimo realni, američka vojska je izmislila mobitel i fejs. Da, izgledali su ponešto drukčije, a za nas široke mase izgledaju tako kako izgledaju, upakirani kako bi nas obuzeli.

Apeliram na zdrav razum.

Dok nas Story ne rastavi 2 (Dragović-Halilović)

23 lipanj 2012

Nedavno sam bacala stare brojeve Storyja ( u pozadini je bila pjesma Arsena Dedića "Čistim svoj život" u bezbroj ponavljanja, jer imam bezbroj Storyja...) i, može li biti bolesnije, listala ih. Bože, koliko toga su nam lagali! Povezivali su razne ljude, tvrdili nepostojeće trudnoće, ukazivali na uspjeh koji je izostao, ali u jednom nema greške: kad se zakače da te rastave, rastavit će te.
Prvo je počelo sa zbilja gnjusnom naslovnicom u kojoj su se zatekle Tatjana Dragović i Vanja Halilović. To je bilo zbilja ružno za nas poznavatelje te situacije.
Prije i poslije toga totalno su se okomili na Halilovićku i njezinu vezu, pa frajer je raskrstio sa bivšom ženom (imaju dijete, nikad oni neće "ozbiljno" raskrstiti), pa nije, pa živi u stanu od bivše cure (unajmljenom) pa ovo pa ono- brate, odjebite od žene. Da ste se tako barem okomili na RTL kad je žena ispušila posao radi veze s oženjenim čovjekom... Uostalom, koga briga? Svi brane pedere u stilu "nije-me-briga-tko-s-kime-leži" i onda puf! i paf! tres! Vanja Halilović. Toliko je napadaju da bi trebala imati svoj Pride.
Ono što je stvarno nisko, u posljednje vrijeme Dragovićku su fakat uzdizali. Da ne kažem, lizali joj dupe. Sad, možda ja to ne razumijem, ali kužim kad vidim da se netko nekome čmari. Recimo, sad mnogi poznati imaju svoje FB stranice i bilježe u tisućama pristaše i ljubitelje. Osoba napiše u statusu "... ... ..." i svi lajkaju, svi se slažu, svi plaču i suosjećaju ako je prisutna tuga, ili rade smajliće, vesele se, ako je ukazana potreba da smo u pozitivnoj vibraciji svi ujedinjeni. Onda kod nekog statusa ja mislim da to nije baš tako (jer u svakom žitu ima kukolja), objasnim svoj stav i svi me iseru. Odem malo na profile tih što su me zalili kantom govana i gađali starim jajima (sve žene, naravski), a to sve neke dekme majke mi gore od mene.
Dok se slažeš, svi te vole. Čim malo staneš razmišljati, ne lajkaš, odjebu te. Na tim nekim stranicama gore je nego u komunizmu kada su svi štovali kult ličnosti.
Sva sreća da se vlasnik stranice nikad, ali nikad ne složi sa mnom, jer tada bi mali pioniri bili u dilemi misle li ispravno? Jer oni misle ono što vlasnik misli. Jedino tada su ravnopravi s njim, jedino tada su jedno. Koliko god to "Glorija" zvučalo.
I s obzirom da ne kužim fascinaciju nogometom jer se nijedan naš igrač nije prodao u neki jebačko, ali jebačko dobri klub, bilo je za očekivati da nećemo trajati i osvojiti zlato, ne razumijem kockaste kondome koji su se stavljali na retrovizore, nisu mi jasni barjaci na svadbi od 500 ljudi, jedem meso, ne shvaćam kako netko može ne vjerovati u Boga... Pa možda ja jednostavno ne razumijem. Zato možda nisam shvatila, ali čak sam i mužu rekla- Puno mi je nešto ova žena od Ivaniševića u Storyju... - Na što mi je on rekao- Boli me kurac.
Eto. Sad on ne razumije.
A ni ja baš ne shvaćam.
Uglavnom, servirano kao toplo govno (znam koliko govno može biti toplo, redovito skupljam iza svojih pasa, ali to nije ništa prema dreku s kojim te može gađati čovjek), Dragovićka ispala preljubnica. Zbilja, ova fotka u autu stvarno je prisna i čovjek kao da se uopće više ne mora pitati kad se "sve" jasno vidi.
Svaka iole normalna, trezvena, udata/oženjena osoba- shvatit će. Je, malo je sve to nepotrebno, možda tu ima ljubavi, možda nema, možda ona jest oprostila, možda nije... Odnosi dvoje ljudi komplicirani su, a ljubav u vezi/braku još je kompliciranija. Neke se situacije jednostavno ne mogu objasniti. Ali, dokad će se te novine okomljavati na tuđe veze i brakove? Zar ne može biti pikantno bez toga? Zar tim novinama ništa nije sveto? Dokad tako?
Okomili su se i na Severinu jer očito ne razumiju da njezin najgori dan u životu i dalje je puno napredniji od naših najboljih dana u životu, premda se ja ne bih s njom mijenjala, ali bih se voljela voziti u avionu svojeg dečka. Kao, Popoviću smeta plač djeteta. Logično! Halo! Koliko god da voliš dijete, djeca su budućnost, radost, sreća i bla bla bla, sigurno da čovjek koji očito nije debil i ima sto briga (prije svega, treba isfurati tu priču s avionom, a tip ima još svašta lijepog materijalnog) želi odspavati u komadu nekoliko sati, i sad se svi novinari brinu ima li tu nevolja ili ne? Po meni- nema. Malo su zajedno, pa si malo dosade, pa on mora nekud, onda ona ima nešto, pa se opet vide i tako unedogled. U konačnici, mislim da i majci dosadi plač djeteta, ali to da kažeš vjerovatno bi te kamenovali. Sve što voliš- dosadi. Zašto ti ne bi bio mrzak plač djeteta? Ili kad satima neće da podrigne? Ili kad ima dvije godine i istražuje, istražuje, istražuje i istražuje??
Meni su i dalje puno draži Vučković-Popović. Barem nam nisu servirali sliku kako su sretni s malim, onako u Story stilu, po mogućnosti crno-bijelu. Kao primjerice Dragović-Ivanišević.
Jer, Halilović-Barbieri imaju u kolicima dvije, tri vrećice (koje su, onako, skoro pa prazne) i to se opisuje kao- ajme, bili su u kupnji, nakrcali su se vrećicama, totalno neobično za njega... A što? Oni ne moraju do trgovine? Ne idu na wc? Kad se porežu ne krvare? Opet ne razumijem.
Za veliko finale, na zadnjoj stranici, Ella Dvornik kaže: "Žao mi je što cure mojih godina ne razmišljaju o djeci."
Je, to je zbilja katastrofa.
Zbilja.

Štulić + Kosorica = neki novi engleski

01 travanj 2012

I dalje top tema među svima nama: engleski naših političara.
Ok, ekipa ne zna engleski i blamira se po svijetu, ali to je zato jer nam je promaknuo engleski Berlusconija ili Sarkozyja. Želim reći, sve ovo niknulo je nakon čeličnog komunizma i ponekad zaboravljamo kako je bilo. Učili smo ćirilicu, a ne primjerice glagoljicu. Mislim, o čemu mi pričamo? Vojna lica zabranjivala su svojoj djeci kupovinu Brava i slušanje strane glazbe koja je stidljivo prodirala među naše male dječje razgovore.
Sjećam se kako sam čitala Štulićevu biografiju, u kojoj piše kako je maštao o inozemnoj karijeri, zato su i nastale obrade Baby baby, We will be strong, Twist & Shout, I saw her standing there, Where have all the good things gone i Pretty Woman. Možda sam koju propustila nabrojati, naime ja ih imam na Zadovoljštini. Želim reći, toliko volim Štulića da sam neko vrijeme imala njegovu sliku pored kreveta, ali Kosorica ga je prejebala u izgovoru... Zbilja treba poslušati kako jedan kralj pjeva na engleskom i postaje sprdnja.
Poanta: pustimo političare da nam nabijaju poreze, cijene, da osjetimo to ozračje feudalizma upakirano u EU pvc celofan.
Ne moraju svi znati engleski, odjebite.

Navodno, nije mi se dalo provjeravati

21 ožujak 2012

Srijeda je dan za Story.

Taman kad bi čovjek pomislio da je prestala sva ta strka oko Ive Majoli, ipak nije tako.
Uopće ne znam kako prepričati članak, pa evo prepiska: Odgovorno tvrdim da te večeri nikoga nisam ni taknula i da me policija nije kontaktirala. Previše sam ozbiljna osoba da bih komentirala sporni događaj i sve okolnosti vezane uz njega, ispričala nam je u kratkom telefonskom razgovoru Ivana Omazić, modna dizajnerica koja je slavu stekla radeći za modnu kuću Celine, a nakon što se gradom prolomila priča da je prošlog petka u jednom zagrebačkom restoranu verbalno i fizički napala Ivanu Bilan, suprugu Denisa Popovića, s kojim je Iva Majoli, navodno, nedavno započela ljubavnu romasu. Ako je vjerovati pričama, Ivana Omazić bivšu je suprugu Ivana Popovića vrijeđala, potom pljunula te naposljetku i ošamarila. Osoblje restorana je potom, navodno, uglednu dizajnericu udaljilo iz objekta, a ubrzo je na mjesto događaja stigla i policija, navodno na poziv supruge Denisa Popovića. Ivana Omazić, poslije se pročulo, navodno je ogorčena što supruga njezina prijatelja ne pristaje na sporazumni razvod. Ona je, pak, kako doznajemo, u vezi sa Žarkom Popovićem, starijim bratom Denisa Popovića. Obje su dame nakon spornog incidenta, navodno, zaradile prekršajne prijave.".

Istina, ne znam puno o novinarstvu, ali ovo je koma. Kao prvo, svako toliko porežem se na izraz "navodno", navodno ovo, navodno ono. Da li je išta od ovog doista provjereno? Novinar je cijelo vrijeme imenom i prezimenom prozivao posvađane sudionike, a na kraju uopće ne možeš skužiti koja je u vezi sa starijim bratom Denisa Popovića, Žarkom Popovićem? Pa to je bio najnapetiji dio u stilu "Krv nije voda", i onda novinar zajebe. "Ona je pak, kako doznajemo...", brate mili tko, koja?
Zatim, kao treće ili četvrto, šta je tolika mudrost otići na MUP i saznati što se doista dogodilo, a potom prošetati do suda i pogledati malo te prekršajne prijave?
Mislim.

Stranicu poslije, Sanja Doležal kao naslovno lice Story kulinarskog specijala.
Ahhhhh... Mislim, ono, volim Sanju Doležal i sve to, žena u slobodno vrijeme sluša Katolički radio i čita Bibliju, biciklira i ima psa, ali samo jedan pogled na njezin struk upozorava me da te recepte svakako moram izbjeći. Nisu mogli staviti Matu Jankovića? Tradicionalna sam: muškarcu se koji kilogram viška oprašta. Ili Anu Ugarković? Eto, ako su htjeli ženu zar se nisu mogli nje sjetiti?
Dobro da nisu stavili Adele ili Beth Ditto.

Eto ga: starnica poslije: Severina!
Već vidim kako tek sada nitko ne misli prestati, zapravo tek počinje. Naslov kaže: Nikad viđeno lice nježnosti i ljubavi.
Nakon toga slijedi tradicionalno uvlačenje Severini u dupe, spominje se bakar, sin, zaruke, ostala sranja. Brate, dosadilo, uvijek isto.
Podebljanim slovima najava glasi: Story ekskluzivno donosi najiščekivanije snimke godine: hrvatska pjevačka zvijezda s jednomjesečnim sinom u naručju ljpša je nego ikad, a njihova posebna veza razgalit će mnoge.

Ne znam. Ja na tim mutnim fotografijama vidim samo ženu s djetetom.
I puno biljki. Baš me zanima koju dohranu listu i korijenu koristi?
Zatim, to sa zarukama je totalno isfurano. Stari moj, ta je imala zaruka kao Zsa Zsa Gabor brakova.
Ne znam, mene nije razgalilo. Kako bi to rekli u Hrvatska traži zvijezdu :Lijepo je, ali znaš, nije me dotaknulo.

Nadam se da ovo neće biti proročanski, ali čim je Elin od Ivice dobila pet stranica, to neće dobro završiti. Mi smo jednostavno takav izopačen narod koji mrzi tuđu sreću i kad je žensko biće tako lijepo, kao što je to ova cura. Zatim, svako pitanje novinara može se doživjeti kao prcanje: Kako su tada reagirali vaši roditelji koji su godinama ulagali u vašu skijašku karijeru? Hoćete li i vi krenuti s njim u tu avanturu? ...Ponajprije ste se zaljubili u njega zbog izgleda, zar ne? Ili vas je fascinirao kao svjetski poznati skijaš? Čime se bave vaši roditelji na Islandu?
Stari moj, španjolska inkvizicija je nula za ovo. Strašno.
Mislim, koga briga čime joj se bave roditelji? Kako neukusno!

Malo me nervira i ovo logiranje na facebook. Ako pogriješim neku tipku, javi se ono iritantno: Nisi Mare?
Ne, nego tvoj čaća je!
Inače, baš bi bilo fora kada bi izašla knjiga o lozinkama, sigurno bi bilo zanimljivo, ali i da stoji fotografija i ime tko je ta osoba na fejsu. I onda, ako bi to bio netko koga znaš, pomislio bi: A znao sam!
Nešto kao Muzej prekinutih veza, samo bi se radilo o bivšim lozinkama.

Jedna od mojih prvih bila je: Konobarica Ima Dvadeset Života.
I, jesi li znao?

Nitko nije svjestan Sanaderove veličine i da je on zapravo Oprah

18 ožujak 2012

Za početak, da se malo usredotočim na to koliko je ovaj blog proročanski: znala sam da ništa od tog Madonninog koncerta, ali sam se previše usredotočila na nekakvu katastrofu s puno mrtvih (načelno nemam ništa protiv većine živih ljudi, samo me počinje fascinirati smrt kao kraj svega i šta se onda dešava s nama i tako to), a na kraju je sve ispalo katastrofa za ljude koji su kupili karte jer je koncert otkazan. Osim toga, pisalo je u Storyju (kojeg i dalje uporno kupujem jer sam totalno glupa) o nekakvoj mogućnosti kupnje karte na rate i baš sam htjela pisati o tome kako recesija nikad nije bila intenzivnija i kako je to kraj glazbe, jer se sad fakat i velike zvijezde i njihove produkcije cigane, ali nisam stigla, a sad je sve to ionako nebitno.

Otkako imam prijelom ključne kosti s pomakom, dosta sam u autu, a vožnja predstavlja totalno mučenje. Ipak, primijetila sam da svi vozači u kombićima i kamionima i općenito svi prijevoznici mlijeka, sira, sokova, sladoleda i tako to imaju mobitel na uhu. Stari moj, mora da imaju neke jebene tarife.

Zato je vjerovatno labello doguralo do 28 kuna u ljekarni. Nemam pojma koliko inače košta jer po svijetu hodam sa nevenovom masti od 9 kn i ta mi mast traje već nekoliko godina, ali baš ću malo škicnuti u DM-u. Znači, za dva labella možeš kupiti jeftiniji toster, a za tri jeftinije kuhalo za vodu.
Za jedan možeš kupiti kokoš i najesti se.

Inače, znam da je ovo kraj svega jer je DM počeo naplaćivati vrećicu. Mislim, ok, ekologija i sve to, ono, baš su dosadni: ionako ulazimo u auto, gledamo televiziju, koristimo mobitel, kuhamo na teflonu, koristimo aluminijsku foliju, PVC foliju, imamo plastične kuhače... Mislim, zašto me sad jebete s tom posranom vrećicom? Kao da će to spasiti svijet? I zašto netko uopće misli da ja želim biti dio spašavanja svijeta?

Kao recimo Sanader.
Njemu u jednom trenutku mora da je bilo stresnije nego ovoj našoj recesiji i onima koji su kupili karte za Madonnin koncert. Potpuno sam bojkotirala prošle izbore i učinit ću to opet, ako poživim, naravno, jer sam svjesna njegove veličine. Dragi moji, koji čitate ovaj blog, a mislim da vas mogu prebrojati i da nemam prste, Sanader je veličina, a ovi drugi samo trkeljaju i bauljaju i nemaju pojma šta rade. Sanaderu se barem u jednom trenutku sve raspalo, a ovima se raspada govno u ruci i nisu sigurni treba li ga otrati ili oprati ruke.
Pa je imao vozača kojeg je privatno koristio, pa je sastančio u šumi, pa je primao koverte na javnom mjestu, pa je kupio neke bijesne satove, kćerki stan u New Yorku, poklanjao aute.... Vi niste svjesni da je Sanader kao Oprah: i ona je poznata po tome kako je široke ruke prema onima prema kojima je dobrohotno raspoložena. I ona je isplela svoju mrežu podanika.
Trebalo je držati pod nogama toliki broj ljudi, upravljati njima. Da je bio živ za vrijeme Hitlera, Hitler bi jedva izašao na kraj s njime i ovaj bi se, vjerujem, puno ranije ubio.

Sad svi opet kvocaju o gayevima, prema kojima naravno nemam ništa protiv. Eto, kako sam se sva polomila neke pokidane veze su se obnovile pa sam se opet zbližila sa neudatom sestričnom (koja je u drugoj državi) od 40 godina i ona je gay. I još jedna sestrična mi je gay. Mi smo u obitelji toliko disfunkcionalni da je ovo fakat u redu.
Mislim da Sanaderova obrana treba počivati na nečem dubljem, kao uspješan političar zatočen u ženskom tijelu, onda Story napravi editorijal kako su mu napravili makeover i onda ga šminkom i perikom totalno izvuku kao Oprah. E, a za veliko finale da neku izjavu za novinare, onako totalno američki u stilu: Znam da sam povrijedio svoju suprugu ( Mirjana recimo stoji iza njega i ne zna da li bi gledala u pod ili u njega ili u masu, ali zapravo joj se živo fućka) i kći (mislim da ima samo jednu, a ona je u onom stanu u New Yorku i Sanader je jedan zanimljiv otac). Šeks uzdiše, Kosorici je neugodno, lički ginekolog se meškolji.
To bi bila jedna od onih konferencija radi koje bih popila pivo i najela se kokica.

U međuvremenu, kaže Iva Majoli u jednom od Storyja da je odlučila progovoriti radi svoje kćerkice Mije o tome je li prevarila supruga ili ne. Kao, malena će uskoro naučiti čitati... Ok, a šta je s nama koji znamo čitati? Je l' ima šta drugo?

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se