| travanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Prilično vjerolomno sam počeo. Nikako, baš nikako naći vremena za odgovore i novi post. Svaki dan do kasnih sati krstarim Slavonijom ili nekim drugim krajem, posjećujem zakutne varoši i vraćam se mrtav umoran, ali zadovoljan. Ima to sve smisla. Riječ, dvije o sebi. Rođen sam u Zagrebu, 30 listopada 1966. godine. Nisam, dakle, tako mlad kao što se katkad sugerira. Odrastao sam u Zagrebu. Prvo na Trnju (kod Petlje), uz miris peći na kruta goriva koji se širio svake jeseni i zime, zatim na Svetom duhu na Črnomercu. Ako po nečemu pamtim djetinjstvo, to su sigurnost i zaštićenost. I puno smijeha i zabave. Mi smo klinci visjeli u grozdovima po haustorima i vežama; bili smo različitih ekonomskih, socijalnih i zavičajno-nacionalnih obilježja. Srbe sam prepoznavao po tome što su navijali za Zvezdu ili Partizan. Bilo ih je u mome razredu i na njih sam gledao kao na obične susjede, cure i dečke iz kvarta, koji se od mene ne razlikuju ni po čemu, osim po tomu što navijaju za rečene klubove i što im očevi uglavnom nose uniformu. Družili smo se s njima i oni s nama. Incidenata nije bilo. Zatupljujuća prividna sloboda naših roditelja, a u stvari puka nesloboda, nije nas se u početku ticala. Kasnije smo je, u ranim osamdesetima, počinjali osjećati i branili se od nje bijegom u ironiju, rock i ostale surogate. Nisam, što se glazbe tiče, posebno napredovao od tada. Evolucijski sam doživio sudbinu mnogih izgubljenih lanaca hominida. Ipak, osnovni DNA kod je sačuvan. Pamtim kao danas povorku adolescenata kako hodočasti prema Zebri (Kulušiću), udaljenoj nešto više od kilometra od našega kvarta. Počinjao je Novi val, bila je godina osamdeseta. Nismo znali da se radi o prekidu višegodišnje letargije u koju su Zagreb i Hrvatska bili okovani kao u vječni led; općenito, nismo znali ništa. Osjećali smo i to je bilo dovoljno. Osjećali smo golu i golemu energiju Azre, Filma, Idola, Šarle, Orgazma i ostalih, ali prije svega Azre i Džonija. Išao sam u srednju školu u zgradu na Rooseveltovom trgu, gdje se danas nalazi muzej Mimara. Izvorno je to bila Prva gimnazija, a u moje vrijeme Centar za upravu i pravosuđe. Nakon toga na faks, dvjesto metara dalje, na pravo. Nije mi išlo loše, ocjene uglavnom visoke, čak sam i Rektorovu nagradu dobio. Na zadnjoj godini (1990.) nas četvero išli smo u Haag, na Međunarodni sud pravde, na natjecanje iz međunarodnog javnog prava 'Telders', gdje smo u stvari bili predstavnici Jugoslavije. Konkurencija najjača sa Zapada. Prošli smo dobro, gornji dom. Još i tada, u travnju 1990., bili smo jedini iz srednje i istočne Europe. Nije bilo ni Čeha, ni Poljaka, ni Mađara. U svakom slučaju, jako iskustvo za mene. A sada u šestu. Od škola sam još završio nekoliko diplomatskih (UN-ovu među ostalima), studirao sam na poslijediplomskom iz međunarodnog prava u Zagrebu (nisam završio) te diplomirao na poslijediplomskom studiju europskog i komparativnog prava na flamanskom Sveučilištu u Bruxellesu (V.U.B.). Radio sam u našoj diplomaciji jednaest godina, bio jedan mandat na službi u EU i NATO-u , bio pomoćnik ministra vanjskih poslova za mutilateralu (međunarodne organizacije), puno pregovarao i učio od boljih od sebe. Profesionalna diplomacija spada u one malobrojne profesije u kojim vrlo brzo imate priliku suočiti se s najboljima s one druge strane. U roku od nekoliko godina, pod uvjetom da nešto značite u vlastitoj službi, put vas neizbježno vodi na megdan Minotaurima diplomacije u Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu i drugdje. Gledaš, učiš, malo posrćeš, pa te vuku za nos, ustaješ i tako u krug. Na kraju shvatiš da si narastao i dorastao. Oženiš se, dobiješ djecu i polako, polako počinješ biti nezadovoljan društvom u kojem živiš i namjeravaš živjeti do kraja. I poželiš ga mijenjati. I onda odeš u politiku. Zašto, s kojim motivima te zašto je stranačka demokracija toliko važna – u sljedećem postu. Definitivno prije Praznika rada! |
