Pokušajmo to prizoriti.
5 i 13h, u ponedjeljak ujutro. Sjedim na krevetu na neukusno tigrato crno bijeloj dekici, sa cigaretom u rukama, i laptopom u krilu u nemogućnosti da zaspim - opet. Pogled oko mene me zapanjuje. Cigarete (ili ono što je u kutiji bijelog ronhilla ostalo), naravno tu i je i prepuna pepeljara opušaka. S desne strane poluprazna kutija tableta za spavanja (tablete koje očito ne funkcionriaju), hrpa vitamina na stoliću kraj kreveta.
Miris dima. Kad prođem prstima kroz kosu il zamahnem glavom, mogu osjetiti miris šampona od dinje. Lijepo za promjenu. Kraj kreveta na podu, pokraj torbice, fotoaparata i hrpetine praznih kutija od cigareta, nalazi se tanjur pun ostataka lubenice. Miriše divno ako gurneš glavu u tanjur.
Rade priča Ines neka se ne da. Predivan glas ima Rade. Divota.
Suncokret na stoliću polako vene. Moram nekom reći da mi pokloni novog. To bi bilo lijepo.
Sjećanja.
Nekad sam se budila ujutro sretna. Miris kave bi me probudio, dok bi me dragi nježno ljubio po zatiljku. Miris seksa i ljubavi bio je u zraku. Otvoren prozor. Miris soli i borova.
Pogled na dno kreveta gdje nožni prstići igraju jutarnju igru. Škakljo bi i smijali smo se. Crveni noktići uvijek bi pobijedili. Slatki zvuk jutarnjeg osmijeha. Dodiri vrškom prstiju po smeđoj kosi.
K vragu. I to sam sanjala.
Zvuk saksofona.
Violina, još i bolje. Osjećaji pretočeni u samo jedan zvuk.
Izludit će me ovi bolovi u vratu i zvuk mozga koji neprestano radi.
Toliko puta poželim da znam pisati. Da znam svirati. Toliko puta me obuzme osjećaj da ovo nije sve čemu sam ja namijenjena na ovom svijetu. Pustoš. Svakodnevica.
Moram poduzeti nešto.
Želim u Moskvu.
Jesu li svi umjetnici ovog svijeta patili, il se to meni samo čini?
|