Posljednji tragovi izgubljene mladosti

06.01.2007., subota

Opet se javio...


Oi...ljudi...ili ti ah! Neznam od kuda da počnem i kaj da napišem da izrečem ovo što reći želim...Kao što naslov kaže, on se opet javio...Nazvao me je...Totalna cimalica mi je to bila...Kako sam pametna izgubila mobitel i naravno sve te divne brojeve unutra, nisam više nikog imala u imeniku osim meni najbliskijih ljudi čije brojeve znam napamet...Njegov broj bio je izbrisan, mislila sam da će biti zauvijek izbrisan iz mojeg života. On je bio jedini razlog zbog kojeg sam žalila što je moj mobitel izgubljen. Nije mi više bilo ni do kvalitete tog mobitela, ni do njegove abnormalne cijene, ni do svih slika u njemu jebenih, koliko mi je bilo žao zbog tog broja koji je bio zapisan u meni, zapisan u mojem imeniku mobitela. Nisam ga znala napamet, a dugo ga nisam vidjela tako da sam izgubila svaku nadu da ću ga ikada više vidjeti. Da, zvučim patetično, zvučim jadno...zvučim prezaljubljeno, pre...neznam šta. No, to opće nije bitno. Frend me malo utješio rekavši mi kako mogu opet izvaditi karticu sa istim brojem mobitela i to za 19 kuna. Odmah mi je bilo lakše nakon dvodnevne depresije kojoj sam inače sklona. Otrčala sam odmah drugi dan do obližnjeg V.I.P centra i napravila to...Ne mogu vam opisati kolika je moja sreća tada bila, imala sam opet cijeli svijet na dlanu, a vjera u ljubav mi se vratila. Uslijedio je novi problem, a bio je to-KAD ĆE ME FAKING NAZVATI! Nemogu vjerovati da me je to toliko tištilo, nisam nikada tako brijala za nikoga...Bila jesam zaljubljena i sve to, totalno do ušiju u do sada 3 osobe, ali s njima sam se čula redovito, bili smo taj neki oblik zajednice iako nismo živjeli u istim gradovima. A mene već dulje prati Međimurje i Varaždin, već dulje vrijeme moj love life je na neki prebolesni način povezan uz ta podneblja. I opet, upoznam njega i pogodite od kuda je...Hehe...iz Varaždina...Nije li to smiješno, da li je to možda neka moja sudbina, neki znak koji me upućuje ka nekoj prekretnici u životu? Neznam...možda neću niti ikada znati.
Čekala sam taj poziv toliko objesno da sam već sama sebi bila objesna, sve je bilo protiv mene, kao da je taj moj stari mobitel bio jedina poveznica između nas...Iako je on i dalje imao moj broj, ja njegov nisam imala i ta činjenica me plašila. Nekako je drugačije kada znam da ga imam utipkanog u mobitelu...Već sam postala i ljuta na njega, htjela sam ga i prokleti i neznam šta sve...Uvijek kada bih prolazila pored njegove zgrade, gledala sam prema njegovom ulazu i prozoru i u glavi govorila: " Dabog da crko, dabog da ovo, dabog da ono..." Bila sam čak ponekad i u stanju ubiti ga, sanjala sam snove u kojima mu se osvećujem na ovaj ili onaj način i uvijek osjećala lagodu...Zbilja sam bila bijesnija od bilo kakve bijesne lisice, u stanju poput bika zaletit se u njega, u stanju poput Prometejeva "prijatelja" orla grickat mu jetru...Uh, kako sam samo bila ljuta...A nismo se čuli kaj ja znam svega kojih tjedan-dva, što je inače bilo normalno za taj naš neki nastrani odnos. I baš sam jučer prolazila opet pored njegove zgrade, najbjesnije od svega rekla sam u sebi: " Dabog da crko pederčina jedna!" i još sam slušala Put beznađa od Ritam nereda koja mi je tako lijepa stvar, ali koliko mi je dobra, toliko me i tjera na neka depresivna ponašanja i samoubilačku briju. Opet sam se osjećala najadnije od svih, tako odbačeno i izdano, tako ljuto i bijesno. No sve sam to zatrpala u još dublji kutak moje duše koja je patnička, sve sam to zatvorila u sebe onako mazohistički i patnički kako samo ja znam. Našla sam se sa frendicom iz srednje koja mi je uvijek bila prezakon, veselila sam se našem susretu, našle smo se na trgu i otišle na kuhano vino...Odmah sam sve zaboravila, sve ono što me do maloprije mučilo, ono što sam uvijek osjećala prolazeći pored njegove zgrade. Meni i frendici bilo je super zajebancija cugica...I u jednom trenutku, ona mene traži da joj pokažem svoj novi mobitel i ja ga vadim i ona mi kaže:" Da li znaš da imaš neke nove događaje?" Ja pogledam i vidim, propušten poziv i nepoznat broj...I ja ono, cimalica, koliko mi je bio nepoznat toliko mi je bio i poznat i kaj ću, kaj ću...I ja ono idem nazvat natrag, što nemam baš običaj radit, a i novi mob mi je i svi donekad i dobro poznati brojevi sada su mi nepoznati. I kao da sam nešto osjećala, kao da sam nešto imala u podsvijesti...Nazvala ja, i čujem poznati glas: " Pa de si?"...Prvo cim, glas mi je bio sličan kao i frendov u početku, i pričam ja...i čim sam čula Vž naglasak, znala sam da je to on. I da, tako je, on je mene nazvao. Bila sam iznenađena i sretna. Zvao me kod sebe, a ja sam mu rekla da idem do frenda kaj je bliže trgu i da idu moji frendovi i da zaš on ne bi išao s nama. I on onak:" Neda mi se!"...Totalni bed...I dobro velim mu da ću pitat ljude pa da ću mu javit, i pošaljem ja njemu da ode s nama, da će bit super, da će mu se svidjet glazba, da će upoznat moje prijatelje, a što je najbitnije da ćemo se konačno vidjeti....I naravno, nije mogao odoljeti mojoj poruci, rekao je da se najdemo za sat vremena. Kolika je moja sreća bila u tom trenutku, ja vam nemogu opisati. Ta euforija, sreća, nešto nevjerojatno, nešto... neznam. I opet sam se zamislila nad tim kako se on uvijek javi u pravi trenutak, kao da je znao da se ljutim, kao da je znao da ga želim vidjeti koliko god sam ga mrzila zadnjih dana. I došao je, nio je sladak kao uvijek, ali pijan ko krava...Hahah....No on je jedna od onih osoba koja je presmiješna kada je pijana, koja je toliko simpatična i pomalo čudna u takvom stanju. Jedino je čudno bilo, kaj smo svi mi bili trijezni totalno, a on prepijan, no nije to njega omelo u ničemu. On je i pričao sa svima, i zajebavao se i sve...Malo mi je, iskreno da vam kažem, bilo neugodno što je on tolko pijan pa je zajebavo ljude, ali nije to bilo ništa ono bezobrazno. Došli smo kod frenda, počeli pit, meni se baš nije pilo, ali ono pijuckala sam lagano. Sjedio je pored mene, držao svoju ruku na mojoj nozi, gledao me onim svojim preslatkim očicama pijanim i smiješkom, čak mi je i par pusica dao, zajebavo je domaćina da koja je naša soba...od mene i njega, he he he...To je bilo so funny...Bio je ful smiješan, a frendica mi je rekla da je malo čudan, ali sladak..hehe.. Baš divan opis i tako točan, da mislim da nije bila niti svijesna koliko je pogodila taj opis...Stalno me ispitivao da di sam ja bila ako bih slučajno napustila sobu odlaskom na wc ili slično. Al da vam pravo kažem nekak mi je to bilo baš super kada bi on stalno ispitivao takva pitanja, a vezana uz mene. He he!
U jednom trenutku rekao mi je da ajmo se mi pokupit gore gdje nam je frend već prije odredio mjesto. U nekoj prekul, ali opet nekako starinskoj i stravičnoj sobi na tavanu gdje spava njegova baka inače koja danas treba doć i spavati tamo. Totalni bed, kaj smo mi napravili od tog kreveta, ahahah....bedara, brijem da bi frend prije trebao oprat tu posteljinu jer je zbilja puuuuuuuuna sperme, heh! Bedara! Nisam ipak dio uspjela zgutat...no to sad nije bitno! he! Kako nam je bilo, meni je bilo super, a on fakat zna što treba radit, zbilja kao da se poznamo već godinama. Baš smo se super valjali gore dok su ovi divljali dole. A on, bio je presmiješan, koje je on pričice pričo presmiješne, fakat je zabavan i imao je neke čudne zahtjeve, no meni je to sve bilo tak super. Dok smo tako goli ležali gore, pušili cigaretu na prozoru, smrzavali se, pijuckali, baš sam ga promatrala ko meni nešto najmilije, ko nešto meni toliko priraslo srcu, u jednom trenutku sam osjetila takvu neku ljubav prema njemu kao prema svojem mačku, a svojeg mačka zbilja obožavam i on mi je tako privržen. A dal bi mi on mogao biti tako privržen ko moj Dejža. Baš sam si mislila, da li bismo mogli živjeti zajedno, da li bismo opstali kao par. Mi nismo službeno ništa, ali...Neznam! I pričali smo nešto opet o obitelji, i on je tako bio mio i drag prema meni i rekao mi je: " Jel mogu ja tebe oženit?" Meni je to bilo presmiješno, tako mi je to bilo smiješno, no nakon mog smijeha on me pogledao kao da se uvrijedio, kao da je iskreno mislio ono što je rekao. Ja sam zastala, odjednom, i pitala ga:" Pa zar ti to misliš stvarno?" Rekao je da zašto ne...Rekla sam mu pa to dal ti mene možeš oženit, ovisi o tome koliko mi ti vjeruješ, koliko vjeruješ u moje osjećaje...Rekao je...Vjerujem ti...Znam, to možda nije ništa, možda sam ja zabrijala, možda je to samo tako rečeno bilo, ali ja mislim da u svemu tome ima bar pola istine. Da, istina, zaljubljena sam možda opet..Skužili ste me....Zbilja mi je bilo tako super jučer, zbilja mislim da smo još više očvrstili taj naš neki bolesni odnos, tu neku našu vezu, koja je mislim jedino jasna nama. Toliko je bolesna i brutalna i neznam što je to opće, al da postoji povezanost, to sigurno da...A što ako se opet varam, ako sam osuđena na patnju...što onda....Mislim da ako mi se opet desi nešto slično onome prije 4 godine da ću prolupat, da mi više neće biti spasa...Pazite dobro što sam rekla, zapamtite to i ako se to desi jednog dana, znat ćete da sam bila u pravu...znat će te da sam imala pravo....No on uvijek dođe u pravo vrijeme i u pravo vrijeme napuni te neke baterije...U pravo vrijeme se pojavi u mojem životu. Tako ustvari znam da na neki način mogu možda računat na njega uvijek...Nadam se da se naši putevi neće tako brzo razići, nadam se da se opet neću morat sa deprom borit koja je nepobjedivi neprijatelj, toliko snažan i nadmoćan...toliko moćan!
A što su moji frendovi za to vrijeme radili, neznam, ali znam da su se ludo zabavljali jer je frendica na povratku doma totalno spodivljala i brijem da su ona i on bile najpijanije osobe večeri...Ona je bila preluda, trgala retrovizore, derala se na ljude, lupala vratima...hehe..presmiješno, ali baš mi je drago da se dobro zabavila, jer znam da joj je to trebalo...ništa odoh, napisah preveć....mahsmijeh
- 14:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>