Posljednji tragovi izgubljene mladosti

26.12.2006., utorak

Moja Bozhichna "idila"

Oi...Eto nakon podužeg vremena, odlučih da napišem nešto. Neznam da li me na to nagnala ova blagdanska groznica i idilična okolina, vrijeme darivanja ili možda moja tuga. Da, dobro ste pročitali, tuga. Iskreno da vam kažem, nije mi baš ovaj Božić bio divan. A toliko sam mu se veselila, gledajući sve one mutave obiteljske filmove gdje se svi vole, uživaju u snijegu, cijela obitelj na okupu...a svugdje bliješti sreća, smijeh, pjesma itd... Kad malo bolje razmislim i ja sam nekada imala takav Božić, i ja sam se veselila snijegu, ljubavi, obitelji...No kako su godine prolazile sve se počelo raspadati i postajati sve sličnije tuzi. Naš Božić je Grinč davno ukrao. Ponekad mislim da nas to netko kažnjava za nešto, da nas je netko začarao, da se sve odjednom okrenulo protiv nas. Istina, okitila sam bor, sama, nije bilo oca koji me podiže da na vrh stavim zvijezdu kada je naš bor mizeran, iako mi se sviđa, valjda zato jer sam ga okitila sama. Nema nigdje imele pod kojom će se moji roditelji sretno poljubiti dok pijuckamo punch ili neko dobro vino (naravno u malim količinama). Nema pjevanja Božićnih pjesama kako sam nekada znala pjevušiti sa svojom bakom...Još uvijek imam tu sliku u albumu. Nitko neće zasvirati klavir, nismo sjeli da zajedno pogledamo film, nismo zajedno zamotavali poklone. Ja sam kupila svoje poklone i pažljivo ih zamotala u sobi veseleće se tome svemu, a moj otac samo mi je pružio 200 kn i neku olovku bez ikakvog omota i još za vrijeme Badnjaka. NIsam osjetila nimalo osjećaja u tom njegovom činu pružanja poklona.
A gdje smo bili za Badnjak, bili smo kod naših rođaka, tj. kod mojih rođaka u 3. koljenu ili ti tatine sestrične. Nisam ih dugo vidjela, veselila sam se tome, sjetila sam se kako smo se zabavljali Luka i ja u Dubrovniku pred kojih 8 godina. To me uistinu obradovalo. Došli smo u njihovu prvoklasnu kuću, među njihov skup namještaj, u njihovu idilu na Pantovčaku pored pravog pravcatog potoka. Fino smo jeli, bilo je super....No otac je već na odlasku tamo bio pripit i kada je došao tamo samo je pao u delirijum od nekih rakija, vina, kuraca palaca....POčeo je pjevat, divljat, derat se na mamu...Govorit sestrični kako je teta ne ferma ni 5 posto, a da ne govorim da nije mogao jesti, samo je brljao po tanjuru i normalno da se domaćin uvrijedio....Ja to nisam više mogla gledati, počeli su me nešto cimati o mojim stavovima i nije im bilo jasno kako jednostavno želim biti prosječna, zdrava i sretna...Nisu mogli shvatiti da me politika uopće ne zanima, a kad sam rekla iz zezancije da sam anarhist pogledali su me čudno...Ne shvaćam, čemu to, zašto treba biti iznad, zašto ne valja biti ispod, a zašto zlatna sredina ne dolazi u obzir...Možda to neki ne shvaćaju...Nije meni do moći i para, već sam naglasila samo želim biti sretna i zadovoljna sa sobom...I zašto novinarstvo ne valja, zašto je to loše, zar su uslužne djelatnosti zakon...I što religija, pitali su me što mislim o tome...Rekla sam im da vjerujem, ali da nisam od onih što idu u crkvu i mole se iako prihvaćam i to...I zašto da ne obranim cigana ako je u nevolji? NIje mi ništa bilo jasno...znam da su samo tražili moje mišljenje, a to što nisu bili zadovoljni nisam im ja kriva....Jer ipak, ja neznam ništa, a pravim se važna...rekao je moj otac u svojem delirijumu i bruki....NIsam mogla to više slušati, otišla sam sa Lukom i Karlom u sobu....Luka mi je pričao o svojim narko doživljajima i alkoholnim ispadima...To je bilo zabavno, našli smo se...aSamo me začudilo kako je podivljao, on je uvijek bio dobar dečko, poslušan, odličan učenik...Mislim, još uvijek je i sve stigne...To mi se jako svidjelo kod njega...Zbilja se jako promijenio...Žao mi je što nisam uzela njegov broj, al u svoj onoj strci...nisam mogla ništa, nisam mogla niti razmišljati....
Jučer smo trebali ići u Čakovec, mama mi je obećala...No nismo otišli jer je ona trebala peći krmka kojeg baka kao nezna speć, jer je trebala pakirat tatu koji ju je zvao da ode sa njim u Italiju...Bila sam cijeli dan tužna i nezadovoljna, samo sam htjela plakati...Bilo mi je više stvarno sve svejedno, nije me onoliko oduševio novi presavršeni mobitel koji sam toliko željela, iako sam presretna...Osjećala sam kako je u mojem domu sve naopačke...Ležala sam cijeli dan i svi su mislili da ja ne puštam mamu da ide sa tatom u Italiju...To uopće nije istina bila, bila sam žalosna, željela sam samo tišinu, a doma su se cijeli dan odvijale scene...Obećala mi je mama da ćemo ići i kod tete Katice i Izabele predati im poklone...naravno nismo otišli...Mama me zvala da odem sa njom do njih tek kad mi je Izabela javila da je već doma....Nisam htjela izaći iz sobe....Bila sam zbilja shrvana tugom... I istina, bila sam malo ljuta i ljubomorna što mama odlazi u Italiju, a nije mogla otići na par sati do Čakovca gdje sam željela osjetiti pravu Božićnu idilu jer tamo je uvijek tako...Tamo je uvijek onako kako ja želim da Božić bude i još Lucija i Nikola koje obožavam...Na kraju mama nije otišla i naravno svi su okrivili mene za to, cijeli dan je plakala...Pa zašto, nisam ja nikome ništa zabranila, nisam ja nikome rekla da ne može ić i da mora ostat samnom....NIsam radila scenu koju bih, vjerujte mi napravila da sam uistinu htjela da mama ostane...ali zašto...Pa Božić je....Ljubav i mir....A neznam što da kažem...Moja tuga je preeeeeeeevelika...Nisam nikada imala gori Božić...nonono

<< Arhiva >>