,
width="240" height="180"
[url=http://imageshack.us]
Posljednji tragovi izgubljene mladosti
08.10.2006., nedjelja
Am i Going crazy?
|
Oi...Luda sam odma ću reč, jadna sam to ću također reči, u kurcu sam ide također sa time. Bojim se, istina bojim se za sebe i za svoje zdravlje, za svoj život. Boli me bubreg, curi mi nos, nemogu disat. To je samo hunjavica, prehladica, misle svi...Ali nije, ja ne osjećam da je to to. Ja osjećam da ću se jako brzo razboliti. No dobro, što onda ako se i razbolim, ozdravit ću. Ali da li hoću? Neznam sto mi je u zadnje vrijeme, sve mi je čudno, povučena sam u sebe, ne osjećam nikakvu sreću jer puno mi toga fali i čime to liječim. Mijenjam jedno zlo za drugo...Radim gluposti, a moja glupost je bila na vrhuncu ovaj vikend. Ne bih o tome, ali samo želim da se zna na pismeno da mi je žao i da to nisam htjela. Bila sam pijana, nabrijana, ljuta na cijeli svijet, bilo mi je hladno...Ali ja ludim, to je jedino točno. Zarobljena sam u kolotečini života, jednog dana samo će se desiti to da vise neću biti prisutna, možda i neću preživjet, a možda ću samo postati biljka što lagano već sad postajem, a i vrijeme ne nagovješta ništa dobro...Bliža budućnost neće biti svijetla. Ne to nije još jedna zajebancija, ja to osjećam, bubreg mi to govori. A što je samnom, samnom više ništa nije, ja više nisam, ja više ne postojim. Da li svakodnevne cugice i pljugice čine moj život ljepšim, ne nikako...Malo mi to već ide na kurac. Sanjam o velikoj kući, o dvorištu, o šumi u pozadini, o ljubavi koju mi pruža samo jedna osoba, o sreći, uspijehu, zdravlju. Svi moji najmiliji žive samnom, sretni smo, smijemo se, idila vlada.. A onda, opa, povratak u realnost. Sjedim u svom stanu, skučeno je, smrzavam se, suza mi teče, dom se raspada, svađa koja uništava živote. I onda, dal je čovjeku, meni, lakše kada ovako pričam kada se povjeravam ljudima. Nije mi lakše... Kada ne vjerujem nikome već dugo...Mislim, vjerujem, ali ne volim pričat, ne volim iznositi svoje probleme. Voljena osoba bi te trebala razumjeti..A da li ja imam voljenu osobu? Naravno da nemam i bojim se da nikad niti neću. Tuga je užasna, abol u bubregu još veća. Nema više sigurnosti. I pitam se onda jesam li uredu, jel samnom sve ok...Očito da nije, jer da je ne bih sada ovo pisala, ne bih se sada ovako osjećala. I jebeš ti sve ove kao happy postove ovdje, ništa to nije opis mojih osjećaja....Ja se smijem, moja maska jest takva, ali moja nutrina pati.......propada...Utroba mi se okrenula...NESRETNA SAM I PATIM...evo priznala sam...je li mi lakše? NIJE!!! |