19.12.2006., utorak
................................!Pocetak!......................................
 Eto od kuda da krenem. pa ovako cu pokusati. Inace pisem blog vec jako jako dugo. Usudim se reci da sam jedan od pocetnih blogera. I sada sljedi prica o tome sto se sve desilo zbog bloga. Toliko toga pozitivnog a jako malo negativnog. Poceo sam pisati blog. Iz nekog razloga taj definitivno tada mali broj blogera brzo ga je prihvatio. Ljudi su mi pisali kometare samo zato sto sam izrazavao svoje misli. To je bilo predivno. Nekom su se u biti toliko svidjele moje misli da su proveli hrpu vremena pisuci mi komentare o tome kako ih je post pogodio ili utjecao na njih duhovno. Bilo mi je to cudno...... Sada zvuci umišljeno ali postao sam "enigma". Na jednom, nakon dugih mjeseci svi su forsirali upoznavanje. Bio sam skeptican prema tome. Bilo je tu puno razloga zbog kojih to nisam zelio prihvatiti. U pravom zivotu ljudi me znaju samo na nacin da me vide, nikada im nisu poznate moje trenutne misli. To mi je u glavi bilo nespojivo. Da me netko spoji duhovno i tjelesno. To me zastrasivalo jer to je nesto nemoguce. U mojoj glavi to je stajati gol na trgu i dopustati ljudima da te gledaju i komentiraju a nisam bas taj tip osobe. U biti sam jedna od onih koja uvjek sjedi u zadnjem sjedistu busa i gleda i promatra bez komentara. Da nebi bilo zabune puno je tu prijatelja i svega ali nitko me nije poznavao na taj nacin. Nitko nije znao sto i kako razmisljam niti sam im ikada zelio pokazati jer na kraju to je samo moje. Popustio sam, poceo sam upoznavati ljude iz te potrebe koju su pokazivali. Stekao sam jako puno prijatelja. Prihvatili su me i spojili me duhovno i fizicki u jedno. Ne samo da su me prihvatili nego mi je bilo cudno da sam nekome postao potreban. Na kraju upoznao sam ih sve..... Morao sam. Bilo bi nepravedno da nisam jer oni koji su me upoznali trljali su na nos drugima poznanstvo sto je potaklo pitanja tipa " Sto sam tako los/a da mene ne zelis upoznati "..... I desilo se ono cega sam se bojao..... Inspiracija je nestajala. Rijeci su izgubile car. Postovi vise nisu bili isti. Nisam ih vise mogao pisati tako da osjecam taj unutarnji zar duboko u sebi. Blog je postao nevazan. Posjecenost i komentari su poceli padati kao i moja inspiracija. Broj ljudi koji su tu bili da bi e duhovno nahranili mislima nestajali su jer to vise nisu bile ciste misli. na kraju sve je izgubilo smisao. Velika prijateljstva platio sam jedinim svetim mjestom koje sam imao, Blogom. Mozda cudno zvuci da netko tako pise ali osobi poput mene kojoj se jako tesko izrazavati znacio je cjeli svijet! Zahvaljujuci starom blogu sada imam prekrasnu curu, izgleda kao da je ispala iz Gospodara prstenova jer je fulala brod kada su vilenjaci kretali u vjecnost a njena osobnost nadmasuje njenu pojavu. Imam puno prijatelja koji me stvarno vole i to mi pokazuju svaki dan. Nisam izgubio gotovo niti jedno prijateljstvo od svih ljudi koje sam upoznao. Ali ovo je potrebno meni, nije bitan niti jedan komentar. Bitno je to mjesto koje je samo moje. Gdje su moje misli moje i djelim ih sa vama. I odmah cu napomenuti kao sto sam to rekao i jednom davno davno prije. Ne komentirajte mi besmisleno i samo da ostavite trag. To me vrijeda. Nije mi bitna kolicina komentara nego kvaliteta. Ne vrijedajte me na taj nacin jer nitko na to nema pravo. Isto tako krecem od sebe. Nikoga nisam podcjenio svojim kometarom jer ako cu vam nesto reci reci cu vam to smisleno...... |
