|
Voljela bih napisati nešto bajkovito.
Imati halucinacije i vidjeti zmajeve.
Patuljke, vile i cvjeće koje pjeva.
Voljela bih da buljenje nije nepristojno.
Da su svi baš uvijek zaigrani.
Da štap može biti mač i čarobno žezlo,
da se najukusniji kolači rade od blata
i da drveće bude puno ljudi koji u krošnjama odmaraju nakon posla.
Voljela bih kad bi svi jedni drugima pričali priče,
vjerovali u sretne završetke,
kad bi bilo djetinje lako naći nove prijatelje,
oprostiti starima,
ne poznavati zlo i ne biti tužan.
Bilo bi divno kad bi ljudi imali samo nadimke...
Crni, Dugi, Buco, Braco, Muha, Rumena, Pjegavi.
Kad bi Ana znala da ju Marko voli
jer joj je škarama odrezao pola pletenice.
Voljela bih sanjati da ću biti astronaut ili Indiana Jones,
da ću imati krevet od milka čokolade
i pipu kroz koju curi čokolino.
Voljela bih gledati nebo puno balona.
Šarenih.
Jednobojnih.
Sjajnih i nasmijanih.
Voljela bih pisati pisma Djedu Mrazu
i čekati ga svake godine iza zastora.
Ljutiti se što mi ni ovaj put nije donio teleskop.
Voljela bih kad bi sve bilo čudnovato,
kad ne bi znala da su pahuljice kristalići vode.
Kad oblaci ne bi bili kondenzirana para.
Voljela bih svijet gledati kao da ga nikad prije nisam vidjela.
|