raj za umrle bubamare

- Iako sam više puta odlučila biti zen, to jednostavno ne pristaje mom karakteru pa mi svako malo, u stankama između meditacija, dođe da se poserem na cijeli svijet... da čučnem na planet i ispustim vilinsku prašinu iz dupeta o kojem će generacije i generacije pričati kao o... svjetskom čudu (vilinska prašina jer zen majstori ne seru, oni ispuštaju vjetrove sreće i zadovoljstva op.a). U zadnje vrijeme sam fascinirana ljudima koji pričaju o vremenu. Fasciniraju me ti mali ljudi koji se uvijek na nešto žale pa je ovaj puta vrijeme baš poslužilo jutarnjem povraćanju gluposti uz kavu. Koliko god često poklopila uši i glasno mantrala "Ti si zen, budi zen, zen je mir, zen je sreća", ne mogu ne čuti te male, piskutave glasiće. Vruće je. Sparno je. Kipuće je. Rastapam se. Umirem. Skočio mi tlak. Spustio se tlak. Hladno je. Kiša me smeta. Ne znam što obuć. Vrijeme je ludo. Kakvo je ovo ljeto? Samo snijeg fali. Nikad nije bilo tako.

Jebite se.

- Fali mi netko. Netko novi, netko kog još nisam upoznala, neko novo lice. Fali mi novi najbolji prijatelj koji neće imati veze sa svima ostalima. Netko kog svi ostali nikad neće uživo upoznati. Želim se jadati i plakati i pričati satima o svemu što mi je u glavi, a nemam kome jer ne želim biti naporna i plačipičkasta. I želim da moj novi prijatelj nema nikakvih problema, da bude savršeno normalan i da me uvijek sluša. I znam da su takvi odnosi nemogući, sebični i ružni, ali baš mi takav treba. Mislim da je vrijeme za imaginarnog prijatelja... ili više njih. Ovisi koliko će imati strpljenja sa mnom.

- Sjetila sam se da sam u početku ovdje objavljivala priče. Rastužila sam se nad činjenicom da već dugo nisam napisala priču. Možda bih trebala ako se uopće još sjećam kako se priče pišu.
Ma ovaj blog je zakurac. Da ne znam bolje, već bi ga sto puta izbrisala. I sebe skupa s njim.

Možda je vrijeme krivo?

situacija 1:

Žena sjedi na kavi, sjedi pred kompjutorom, priča ili piše nešto o sebi, prijateljici ili svim ljudima koji se zateknu na njenom blogu. Ona izjavljuje kako nije tipično žensko.

situacija 2:

Žena sjedi na kavi, sjedi pred kompjutorom, priča ili piše nešto o sebi, zaključuje kako ona nikako nije feministica.

situacija 3:

Ja sjedim negdje ili čitam nešto, čujem ili pročitam gornje dvije izjave. U pozadini se čuje tiho "pong": "Pong" signalizira da mi se u vlasištu negdje pojavila još jedna sijeda i da je s tom sijedom umrlo desetak živčanih stanica (ali smrt živčanih stanica nema onomatopejsku pratnju, samo visok tlak i škrgutanje zubima).

Što je to tipično žensko?

Ja sam žena. Nisam pretjerano modno osvještena, kod frizera sam maksimalno dva puta godišnje, ne krećem se u čoporima, sama idem na zahod u birtijama, ne šminkam se svaki dan, nisam opsjednuta potomcima, biološkim satom ili činjenicom da imam ili nemam bolju polovicu. Znam kuhati, fino kuham i uživam u tome sve više s godinama. Čistim, perem, peglam, pospremam. Dobro vozim auto (pa i traktor), parkiram uvijek od prve čak i bočno. Znam žbukati i krečiti, znam čak i zidati, mijenjati žarulje (pa i svijećice na autu), sama točim benzin, znam kako radi motor. Police u sobi sam ispilila i postavila sama, namjeravam to isto i sa crtačim stolom. Vizualan sam tip, dobro se orijentiram, ne gubim se često, preponosna sam da pitam za put. Psujem. Pušim. Pijem. Mogu popit zavidnu količinu pive. Rado častim kad imam novaca. Volim sjediti na kavama i pričati o glupostima, volim se artikulirati kad mi nešto smeta. Nemam PMS, nisam živčana, raspoloženje mi je uvijek dobro, ne varira. Ne radim scene, nisam histerična, nisam lajava, ne hihoćem, ne igram igrice. Ne razumijem igrice. Ponekad sam teatralna i pucaju me egotripovi. Obožavam nositi suknje i haljine. Volim biti depilirana i brinem o sebi. Ne znam hodati u petama, verem se po drveću i stijenama, uvijek močim kosu u moru. Ćevape jedem s brdo luka i zadah mi uopće ne smeta. Imam grudi, bokove i bedra, uzak struk, dugu kosu. Nisam nikad bila manekenski građena. Jebežljiva sam. Mrzim savjete kako biti bolja ljubavnica i kako zadovoljiti. Spontana sam, u meni čuči mladi Indiana Jones. Od sapunica dobijem proljev, Seks i grad ne podnosim, Kućanice su mi naporne. Mastrubiram. Gledam porniće (iako sve manje jer su dosadni i monotoni). Imam desetak preparata za kosu i volim fino mirisati. Imam dva para cipela. Ne pratim sport, ne volim nogomet i ne znam što je ofsajd koliko god mi to puta objasnili. Ne volim operu, draži mi je balet. Ne idem rado u šoping, ne kupujem modne časopise, ne kupujem žutu štampu. Čitam politiku i kulturu. Očekujem poštovanje, ravnopravnost i pravo na izbor. Ja sam feministica, jednom ću možda biti majka i domaćica. Jednom ću možda biti pustolov ili kamiondžija. Možda stolar.

Ja sam žena i volim biti žena. Tipična, ne tipična... tko postavlja kriterij?

- Mogu bez kruha, salamica, sira, povrća i voća, žitarica i slatkog, al jebomepas bez mesa ne. Toliko uživam u jedenju svinje, krave, ovce, kokoši, patke, purana i ribe da mi sama pomisao na njih već izaziva curenje sline. Kad sam bila mala i kad mi je mama prstom pokazivala u slikovnici kokoš i pitala "A kako koka kaže?" ja sam umjesto "kokodak" ili "pok pok" rekla "njam njam".
Neki dan sam gledala dokumentarac o genijalnim svinjama koje igraju kompjutorske igrice i narator je rekao da su svinje najveći proizvođači mesa na svijetu. Pa sam se ja malo zamislila. Kako to svinja proizvodi meso? Ha? Abrakadabra, evo krvavice! Glupost.

- Stravično sam lijena. Neopisivo inertna. Jedino o čemu razmišljam je ta terenska, ta nedjelja ujutro kad ću s koferom doć pred faks i čekat bus. I bit euforična. I skakutat. I onda se borit za jedno od prvih mjesta u tom busu. Jer je na tim mjestima najbolje. Kul ekipa je ispred, dosadni su iza i misle da su kul.

- Vidjela sam Makija. Zagrlila ga i opet je sve bilo isto kao prije. Kao da nije bilo stanke od godinu dana u kojoj nismo pričali. Sjeli smo na kavu u osunčanoj Tkalči i planirali Exit do kojeg još ne odbrojavam dane, ali ipak znam da ih je 93. I pričali smo gluposti, kao nekad. On i ja. I Novi Sad. I Exit i sve to.

- Užasno jako volim FERovce. Ako jednom rodim kćer, kurvat ću ju po tom faksu.

- Danima pokušavam napisati post, ali baš u ovo vrijeme kad se sve budi, moja inspiracija umire. Ubija ju pitanje "Ma kog to uopće zanima?" pa svaki post time pada u zaborav jer ovo naravno nikog ne zanima osim mene.