ponedjeljak, 24.08.2009.

*

- Ne volim više ovaj grad. Ne volim ga kao što sam ga nekad voljela. Više nisam ponosna kad kažem da sam iz Zagreba, kad među čakavcima koji nas preziru kažem "kaj". Ne uzbuđuju me obronci Medvednice koji se otvaraju preda mnom na povratku doma. Sve je manje stvari koje me vežu, sjećanje na pubertetsku bezbrižnost je slatko, ali nedovoljno. Želim otići tamo gdje je priroda, gdje se sve okreće u krug, gdje se život živi s obzirom na godišnja doba, gdje nema ljudi, stresa, gužvi, tramvaja i betonskih pustinja. Želim svoj potok, šumu, ptičice i vrt.

- Na Rabu je bilo mirnije s obzirom na prošla ljetovanja. Nisam vjerovala da će se to ikada dogoditi, ali pijančevanja mi nisu više interesantna. Ne bi ih ni moglo biti čak i da sam htjela jer su svi otišli ranije. Taman negdje kad sam stigla. Nije mi smetalo ne imati veliko društvo kao dosada jer me spletkarenja i ogovaranja, prepričavanja starih priča koje više nemaju smisla umaraju. Za izravnu konfrontaciju treba hrabrosti i karaktera što mnogi još nemaju, a sumnjam da će ikada uopće imati. Ali unatoč svemu, Rab je i dalje jedno od najljepših mjesta na svjetu.

- U dva tjedna, ne sjećam se da smo se mama, brat i ja uopće posvađali što nam je vjerojatno svojevrsni rekord. Teško se naviknuti na takvu situaciju jer uvijek očekuješ nešto, mamino mijenjanje raspoloženja, bratov egoizam, moju tvrdoglavost.

- Svaki puta kad se nakon nekog vremena razdvojenosti opet vidimo, ja se ponovno zaljubljujem u njega. Osjetim leptiriće i stalno se smijem. Uzbuđena sam što ću ga ponovno zagrliti i što ćemo se dizati ujutro u šest da prije nego što ode na posao popije kavu, a ja mlijeko. I što ću se kad ode raditi, vraćati u naš krevet gdje sve opet miriše na njega.
Pospremio je stan, pobacao hrpetinu stvari koje je držao u ormaru. Više nema milijune cipela, kravata, košulja i starih balonera. S ponosom mi je pokazivao što je sve napravio, a onda me odveo do vešmašine i pokazao prljavi veš. Razveselilo me je što ga je ostavio jer zna da volim vješati njegove i moje stvari na štrik, kad moje gaćice i njegove čarape jedne pokraj drugih vise na raznobojnim kvačicama. A i uostalom, on nije znao što je omekšivač prije nego što sam mu ga pokazala.

- Sad se moram programirati na učenje. I dati jezične i još puno ispita koji su mi ostali zbog lijenosti. Baterije su na maksimumu, vrijeme je da se počnu i koristiti.

13:50 reci 5 printaj *:)o=

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se