|
Ptice pjevaju već sat i pol, sve više autiju radi buku, jedna mačka traži svoj put, jedan jež pretrčava cestu, jedan je mjesec pun.
Zaboravila sam vam reći da je grmilo do maloprije. I sijevalo. Još uvijek se u daljini čuje zvuk kao da se ogromno kamenje kotrlja u oblacima. Mislim da čujem kišu, ali možda je samo vjetar.
Osjećam da su mi kapci teški, ali nikako da ostanu sklopljeni kada legnem. Uvijek su nekako prelagani. Ili preteški da bi ih držala preko očiju.
Htjela sam vam ispričati nešto.
Kao uvijek, to nešto bi bilo o meni. Jer ovdje sam glavni lik, jedini lik i idejni tvorac.
Kiša pada. Kamenje u oblacima se brže kotrlja. Sada više ne zvuči kao koturanje, sada se zvuk pretvorio u svađu, sudare i pucketanje bičeva.
Htjela sam vam reći da u ovom trenu osjećam strašno puno emocija odjednom. Čini mi se da je rijeka puna doživljaja, misli i promišljanja poplavila sve uokolo. Ne znam kako da vam opišem tu količinu neopipljivih traka koje prolaze kroz mene. Ne znam. Nisam dovoljno vješta.
Osjećam. Previše. I želim negdje izbaciti to sve, a ne mogu jer... ah... jebu me češke deklinacije svojim malim kurčevima.
|