|
slušam umrle pjevače zbog kojih poželim živjeti u 40tima,
voziti se u sjajnim, dugim autima i držati duge cigaršpice među prstima.
i stvarno ne znam kako bi u to vrijeme zadržala čednost jer ta je glazba
toliko...
ta je glazba mali prst koji klizi niz kralježnicu i izaziva trnce u tijelu.
i zbog tih umrlih glasova prošlosti, poželim obući samostojeće čarape
s crtom, visoke štikle i prešetavati se po sobi. s dugom cigaretom.
hihotati se koketno. polako prekrižiti noge i nasmiješiti se imaginarnom
muškarcu s elegantnim šeširom i masnim brčićima. namazati usne crvenim
ružem i ostaviti tragove na ovratniku njegove košulje. nositi svilene gaćice
i špičasti grudnjak. imati duge, crne trepavice i zavodljivo treptati.
pomirisati vrat svog imaginarnog muškarca i poljubiti ga meko između
ramena i ključne kosti. plesati na njegovim prstima, polako i nečujno.
tražiti njegov pogled. piti wiskey iz kristalne čaše i kuckati s kockicama
leda. malim koracima hodati niz neku od avenija uz paru kanalizacijskih
cijevi.
čujem kombinacije nota koje me diraju tamo gdje nije pristojno u ovo
vrijeme. rijetko se glazba doživi kožom. možda je i dobro tako.
čednosti radi.
|