|
Liza je bila čudna djevojčica. Već na prvi pogled shvatili biste da s njom nešto nije u redu, a tijekom razgovora mogla vas je ugristi, lupiti u cjevanicu i pobjeći.
Živjela je u velikoj i siromašnoj obitelji. Roditelji su joj bili gluhonjemi, otac je puno pio, a majka je prosila ispred crkve prije i poslije mise.
Liza je u vrtić dolazila sa svojih 500 prijatelja. Nevidljivih na prvi pogled. Uvijek je bila naizgled sama jer se nitko s njom nije družio. Nikad nije nosila igračke, nije znala pjevati i stalno bi se tukla sa ostalom djecom iz Jagodica.
Češkanje glave se grupom proširilo brzinom munje pa je čak i teta Katica morala primjetiti da sa njenim Jagodicama nešto nije u redu.
Poredala je djecu u vrstu i jednom po jednom pregledala glavu.
Taj smo dan brat i ja došli kući sa napudranom kosom i turbanom od pelene. Mama nam je zabila glave u kadu i zalila nas šamponom iz kojeg se širio smrad sličan onom danas iz moje nove Šaume. Grebala nam je tjeme noktima dok smo mi vrištali i hihotali se.
-"Što je bilo?" pitala je baka s vrata kupaone.
-"Uši!" odgovorila je mama i nastavila torturu.
I tako svaki dan. Grebanje tjemena i češljanje češljem gustih bodljica. Gnjida po gnjida, uš po uš i svrbež je prestala.
Čak je i Liza opet ostala bez prijatelja.
|