raj za umrle bubamare

Gledala sam štrigu kako hoda prema krevetu. Mislila sam da će skrenuti, ali popela se ravno na madrac i krenula prema meni. I ne bojim se kukaca, ali ne želim spavati pokraj štrige pa sam ju s kutijom cigareta pokušala prebaciti na pod. Ubila sam štrigu u nespretnom pokušaju preseljenja. Gledam ju kako leži na podu i nadam se da glumi.

Uopće mi nije jasno odakle se stvorila ta blesava štriga.

Voljela bih napisati nešto bajkovito.
Imati halucinacije i vidjeti zmajeve.
Patuljke, vile i cvjeće koje pjeva.
Voljela bih da buljenje nije nepristojno.
Da su svi baš uvijek zaigrani.
Da štap može biti mač i čarobno žezlo,
da se najukusniji kolači rade od blata
i da drveće bude puno ljudi koji u krošnjama odmaraju nakon posla.
Voljela bih kad bi svi jedni drugima pričali priče,
vjerovali u sretne završetke,
kad bi bilo djetinje lako naći nove prijatelje,
oprostiti starima,
ne poznavati zlo i ne biti tužan.
Bilo bi divno kad bi ljudi imali samo nadimke...
Crni, Dugi, Buco, Braco, Muha, Rumena, Pjegavi.
Kad bi Ana znala da ju Marko voli
jer joj je škarama odrezao pola pletenice.
Voljela bih sanjati da ću biti astronaut ili Indiana Jones,
da ću imati krevet od milka čokolade
i pipu kroz koju curi čokolino.
Voljela bih gledati nebo puno balona.
Šarenih.
Jednobojnih.
Sjajnih i nasmijanih.
Voljela bih pisati pisma Djedu Mrazu
i čekati ga svake godine iza zastora.
Ljutiti se što mi ni ovaj put nije donio teleskop.
Voljela bih kad bi sve bilo čudnovato,
kad ne bi znala da su pahuljice kristalići vode.
Kad oblaci ne bi bili kondenzirana para.

Voljela bih svijet gledati kao da ga nikad prije nisam vidjela.

ne sjećam se jesam li ikad ovako dugo bila u Zagrebu, ovoliko dugo bez mora i srećom nije više tako vruće pa me ne uzbuđuje zujanje frižidera kao jedine prostorije u kojoj sam htjela provoditi vrijeme (a frižider se može gledati kao prostorija, ljudi žive i u manjim sobama). Vladin je tata u bolnici, Vlado je zbrčkan, a meni ne pada na pamet da ga ostavim samog i zbrčkanog. dobila sam priliku da odem van... odem u smislu da se ne vratim neko vrijeme, dugo vremena, možda nikad (ako ne brojimo katoličke blagdane kad se sve katoličke obitelji vole pretvarati da su skladne i složne, homogene, a moja obitelj u pretvaranju nikako nije izuzetak) i dugo sam bila sigurna da ću otići i za sobom zatvoriti sva vrata, ali ipak neću, ne mogu. Vlado je tu, a gdje je on, tu sam ja (ova rečenica skladana je duboko, poetični će shvatiti) i sad svima moram objašnjavati zašto odbijam život drugdje u najsretnijoj zemlji na svijetu zbog nekog i nečeg što za godinu ili dvije možda neće postojati. a ja stvarno ne volim objašnjavati zašto činim ono što činim što god to bilo jer sam oduvijek bila takva. činitelj. rijetki shvaćaju, svi pitaju i umaraju me. davno sam si prestala postavljati pitanja koja počinju sa što ako i kad bi bilo jer takva pitanja vode u ludilo, očaj, tugu, nezadovoljstvo i sve ono što ne volim nositi između jednjaka i želudca, a baš mi takva pitanja postavljaju oni koji se vole nazivati mojim prijateljima. a prijatelja je malo. koliko god s vremena na vrijeme sve izgleda šareno i blještavo, veselo i puno entuzijazma i koliko god se uvijek zaljubljujem na prvi pogled, razum se probudi u onom drugom ili trećem treptaju oka i shvaćam da sam opet sama i da sam u život opet pustila nove maskote i novu težinu. karijera je za mene iluzija držanja končića i struna, svega onog što možemo kontrolirati, lažan osjećaj moći i nadmoći, samo brojka na bankovnom računu. maštala sam o njoj, a sad ju prezirem i gnušam se ideje da život posvetim toj laži na kojoj svi oko mene grade život i osmijeh na licu. i ne želim generalizirati, lijepo je kad su ljudi ispunjeni, kad osjećaju poziv, prekrasno je kad se nađu, ali ja se mogu naći i ovdje, skandinavci su mi oduvijek ionako bili blijedi. i da, ovo možda neće postojati za godinu ili dvije, ali on je sada moj najbolji prijatelj i ako za godinu ili dvije nećemo postojati MI, želudac će mirno probavljati znajući da se danas odlučio za nešto što je vrijedilo. takve ljude ne srećete svaki dan, ni svaku godinu, možda ni svaki život. i ne mogu se više suzdržati da ne kolutam očima na mlada si, prilike kao takve se ne propuštaju i sve ostale varijacije na temu. smiješno je što ljudi priliku shvaćaju kao nešto materijalno, nešto opipljivo ili vidljivo i ne shvaćaju da je za mene on prilika da budem sretna. da jesam sretna. točka.

more. još samo malo. kad sve bude dobro. kofer čeka sedam dana, strpit će se još par. more. more. more slobodno.

često kažem "mrzim"
često to ne mislim

danas mislim "mrzim"
i jučer sam to mislila
i sutra ću to misliti
a samo se smiješkam.

i htjela bih poludjeti
htjela bih joj nanjeti bol
a ne mogu jer sam pizda.

mrzim nju
mrzim ovakve situacije
mrzim što ju mrzim.

glupa kurva.
ima plave oči
tupe plave oči
oči bez sjaja
bez duše
i mrzim ju
želim ju gađati čačkalicama
i želim da ju boli
i da bude ružna
da nestane.

vrišti mi se koliko ju mrzim.

www.blog.hr klik

blogeditor klik

Novi post hm...

Grizem nokat desnog kažiprsta, baš je nešto narasao u ovih par sati. Zubom natežem kožicu iznad, osjećam okus krvi na jeziku. Jebiga, još jedan udarac vlastitoj ljepoti. Nikad neću biti dama. Nikad. Uvijek ću imati izgrižene nokte s malim krasticama iznad i tjelesne tragove razigranog mačka na rukama.

Izlaz ?

Ne znam o čemu bih, vječita konfuzija u glavi. Previše svega, a nikad nešto konkretno. Živim u nekom drugom svijetu. Uvijek sam živjela negdje drugdje, a sada je "drugdje" još dalje od najudaljenijeg. Nisam ovdje. Slušam, radim, pričam, komuniciram, dižem se, perem se, pušim, razmišljam, hodam, vozim se, gužvam u tramvaju, ali nisam tu. Negdje sam. Ni sama ne znam gdje je to točno. Mjesto bez imena, adrese i poštanskog sandučića. Ne upijam kao nekad, vozi me autopilot, onaj gumeni koji zavarava ptice u paralelnom letu. Živim od četvrtka do nedjelje, sve između je nepostojanje, postojanje drugdje. Tužna sam. Sretna sam. Manična sam. Ja sam psihjatrijski slučaj. Bježala bi, ostala bi, vrištala bi, plakala, smijala se, histerizirala bi, ali autopilot nema sve te funkcije, sve se to događa drugdje, tamo gdje je sve jako daleko, tamo gdje zapravo ništa više ne dolazi, tamo gdje ležim u fetus položaju i razmišljam, razmišljam, razmišljam, razmišljam i ubijam se razmišljanjem. Možda me razmišljanje čini ljepšom?

Izlaz ?

EXIT. Možda Motovun. Lika, Zadar. More, Rab. Berlin? Svjetle točke u udaljenom životu, sve drugo je besmisao, kolotečina, navika. U prošlom sam životu bila sirota mala bogatašica, u ovom nosim neambicioznost sirote male bogatašice. Neambicioznost i lijenost, kolutanje očima na sve što je dosadno, a sve je dosadno. Sve je dosadno kad on nije ovdje, a za sitost ga je uvijek premalo. Mislim da sam nesretno zaljubljena.

OBJAVI klik

- Iako sam više puta odlučila biti zen, to jednostavno ne pristaje mom karakteru pa mi svako malo, u stankama između meditacija, dođe da se poserem na cijeli svijet... da čučnem na planet i ispustim vilinsku prašinu iz dupeta o kojem će generacije i generacije pričati kao o... svjetskom čudu (vilinska prašina jer zen majstori ne seru, oni ispuštaju vjetrove sreće i zadovoljstva op.a). U zadnje vrijeme sam fascinirana ljudima koji pričaju o vremenu. Fasciniraju me ti mali ljudi koji se uvijek na nešto žale pa je ovaj puta vrijeme baš poslužilo jutarnjem povraćanju gluposti uz kavu. Koliko god često poklopila uši i glasno mantrala "Ti si zen, budi zen, zen je mir, zen je sreća", ne mogu ne čuti te male, piskutave glasiće. Vruće je. Sparno je. Kipuće je. Rastapam se. Umirem. Skočio mi tlak. Spustio se tlak. Hladno je. Kiša me smeta. Ne znam što obuć. Vrijeme je ludo. Kakvo je ovo ljeto? Samo snijeg fali. Nikad nije bilo tako.

Jebite se.

- Fali mi netko. Netko novi, netko kog još nisam upoznala, neko novo lice. Fali mi novi najbolji prijatelj koji neće imati veze sa svima ostalima. Netko kog svi ostali nikad neće uživo upoznati. Želim se jadati i plakati i pričati satima o svemu što mi je u glavi, a nemam kome jer ne želim biti naporna i plačipičkasta. I želim da moj novi prijatelj nema nikakvih problema, da bude savršeno normalan i da me uvijek sluša. I znam da su takvi odnosi nemogući, sebični i ružni, ali baš mi takav treba. Mislim da je vrijeme za imaginarnog prijatelja... ili više njih. Ovisi koliko će imati strpljenja sa mnom.

- Sjetila sam se da sam u početku ovdje objavljivala priče. Rastužila sam se nad činjenicom da već dugo nisam napisala priču. Možda bih trebala ako se uopće još sjećam kako se priče pišu.
Ma ovaj blog je zakurac. Da ne znam bolje, već bi ga sto puta izbrisala. I sebe skupa s njim.

Možda je vrijeme krivo?

situacija 1:

Žena sjedi na kavi, sjedi pred kompjutorom, priča ili piše nešto o sebi, prijateljici ili svim ljudima koji se zateknu na njenom blogu. Ona izjavljuje kako nije tipično žensko.

situacija 2:

Žena sjedi na kavi, sjedi pred kompjutorom, priča ili piše nešto o sebi, zaključuje kako ona nikako nije feministica.

situacija 3:

Ja sjedim negdje ili čitam nešto, čujem ili pročitam gornje dvije izjave. U pozadini se čuje tiho "pong": "Pong" signalizira da mi se u vlasištu negdje pojavila još jedna sijeda i da je s tom sijedom umrlo desetak živčanih stanica (ali smrt živčanih stanica nema onomatopejsku pratnju, samo visok tlak i škrgutanje zubima).

Što je to tipično žensko?

Ja sam žena. Nisam pretjerano modno osvještena, kod frizera sam maksimalno dva puta godišnje, ne krećem se u čoporima, sama idem na zahod u birtijama, ne šminkam se svaki dan, nisam opsjednuta potomcima, biološkim satom ili činjenicom da imam ili nemam bolju polovicu. Znam kuhati, fino kuham i uživam u tome sve više s godinama. Čistim, perem, peglam, pospremam. Dobro vozim auto (pa i traktor), parkiram uvijek od prve čak i bočno. Znam žbukati i krečiti, znam čak i zidati, mijenjati žarulje (pa i svijećice na autu), sama točim benzin, znam kako radi motor. Police u sobi sam ispilila i postavila sama, namjeravam to isto i sa crtačim stolom. Vizualan sam tip, dobro se orijentiram, ne gubim se često, preponosna sam da pitam za put. Psujem. Pušim. Pijem. Mogu popit zavidnu količinu pive. Rado častim kad imam novaca. Volim sjediti na kavama i pričati o glupostima, volim se artikulirati kad mi nešto smeta. Nemam PMS, nisam živčana, raspoloženje mi je uvijek dobro, ne varira. Ne radim scene, nisam histerična, nisam lajava, ne hihoćem, ne igram igrice. Ne razumijem igrice. Ponekad sam teatralna i pucaju me egotripovi. Obožavam nositi suknje i haljine. Volim biti depilirana i brinem o sebi. Ne znam hodati u petama, verem se po drveću i stijenama, uvijek močim kosu u moru. Ćevape jedem s brdo luka i zadah mi uopće ne smeta. Imam grudi, bokove i bedra, uzak struk, dugu kosu. Nisam nikad bila manekenski građena. Jebežljiva sam. Mrzim savjete kako biti bolja ljubavnica i kako zadovoljiti. Spontana sam, u meni čuči mladi Indiana Jones. Od sapunica dobijem proljev, Seks i grad ne podnosim, Kućanice su mi naporne. Mastrubiram. Gledam porniće (iako sve manje jer su dosadni i monotoni). Imam desetak preparata za kosu i volim fino mirisati. Imam dva para cipela. Ne pratim sport, ne volim nogomet i ne znam što je ofsajd koliko god mi to puta objasnili. Ne volim operu, draži mi je balet. Ne idem rado u šoping, ne kupujem modne časopise, ne kupujem žutu štampu. Čitam politiku i kulturu. Očekujem poštovanje, ravnopravnost i pravo na izbor. Ja sam feministica, jednom ću možda biti majka i domaćica. Jednom ću možda biti pustolov ili kamiondžija. Možda stolar.

Ja sam žena i volim biti žena. Tipična, ne tipična... tko postavlja kriterij?

- Mogu bez kruha, salamica, sira, povrća i voća, žitarica i slatkog, al jebomepas bez mesa ne. Toliko uživam u jedenju svinje, krave, ovce, kokoši, patke, purana i ribe da mi sama pomisao na njih već izaziva curenje sline. Kad sam bila mala i kad mi je mama prstom pokazivala u slikovnici kokoš i pitala "A kako koka kaže?" ja sam umjesto "kokodak" ili "pok pok" rekla "njam njam".
Neki dan sam gledala dokumentarac o genijalnim svinjama koje igraju kompjutorske igrice i narator je rekao da su svinje najveći proizvođači mesa na svijetu. Pa sam se ja malo zamislila. Kako to svinja proizvodi meso? Ha? Abrakadabra, evo krvavice! Glupost.

- Stravično sam lijena. Neopisivo inertna. Jedino o čemu razmišljam je ta terenska, ta nedjelja ujutro kad ću s koferom doć pred faks i čekat bus. I bit euforična. I skakutat. I onda se borit za jedno od prvih mjesta u tom busu. Jer je na tim mjestima najbolje. Kul ekipa je ispred, dosadni su iza i misle da su kul.

- Vidjela sam Makija. Zagrlila ga i opet je sve bilo isto kao prije. Kao da nije bilo stanke od godinu dana u kojoj nismo pričali. Sjeli smo na kavu u osunčanoj Tkalči i planirali Exit do kojeg još ne odbrojavam dane, ali ipak znam da ih je 93. I pričali smo gluposti, kao nekad. On i ja. I Novi Sad. I Exit i sve to.

- Užasno jako volim FERovce. Ako jednom rodim kćer, kurvat ću ju po tom faksu.

- Danima pokušavam napisati post, ali baš u ovo vrijeme kad se sve budi, moja inspiracija umire. Ubija ju pitanje "Ma kog to uopće zanima?" pa svaki post time pada u zaborav jer ovo naravno nikog ne zanima osim mene.

- Grlo me boljelo. Ostala je temperatura. Raste stupac žive na toplomjeru. Onaj električni me ne voli. Govori mi da sam hladnokrvni gmaz. Kaže da imam 34.2°.

- Za Božić sam dobila knjigu o ilustraciji i knjige o crtanju, uljane boje, parfem, čarape i čokoladu. Ja sam prljava, kapitalistička kurva.

- Noćas sam sanjala svoju profesoricu fizike iz srednje. Dva put. Jer sam se jednom probudila kako bih se okrenula na drugu stranu. Sada intenzivno razmišljam da sam možda na kraju krajeva ipak trebala ostati na tom pmfu prije sto godina i biti neki uvrnuti, ludi znanstvenik.

Umjetnost je besplatna, a češki podcijenjen.

- Ove godine smo kupili živi bor. Mačak je opsjednut zemljom i kuglicama, Vlado planira kako ćemo ga presadit, a ja sam se sjetila svog tinejdžerskog sna kako ću jednom spašavati kitove i oceane i pingvine i led na sjevernom polu i skidati se gola na ulicama svjetskih metropola zbog efekta staklenika i bacati kante boje na žene u bundama. Osjećam se zelenom.

- Zaljubljena sam u jednu svoju kolegicu s faksa. Prekrasna mi je. Kad sam ju prvi puta vidjela, pomislila sam kako je prekrasna.
Sanjarim o malom, potkrovnom stanu u Parizu s kojeg se vidi Montmartre, stanu punom knjiga o filozofiji i umjetnosti, stari, raštimani klavir, otiske šalica na sivim plahtama i nas dvije.

Ona je zaljubljena u mene. Osjećam se platonski sretnom.

- Lišena sam inspiracije za velike priče. Nikada neću postati pisac, iako već pušim i pijem kao jedan. Možda je i bolje tako.

- Osjećam se kao da mi je opet 16. Možda sam zapala u krizu srednjih godina prije srednjih godina.

- Moj želudac ne priča sa mnom i ljuti se. Grešku s jegerom sam ponovila. Očito umne bilješke ne pale... isto kao što me ne budi alarm na novom mobitelu.

- Nemam osjećaj da je Božić za par dana iako već danima kupujem i izrađujem poklone.

- Nakon dubokoumnog razmišljanja za koga glasati, odlučila sam:

a) neću izaći na izbore
b) izaći ću i na glasački listić nacrtati leptire i bubamare
c) zaokružit ću samu sebe

(lav u meni je oduvijek želio biti vladar i diktator... baš kao Napoleon)

- Kad predsjednički kandidat izađe na izbore, sigurno glasa sam za sebe. Pitam se o čemu razmišlja. Ja bi razmišljala otprilike ovako:

Vidiš Marija kako si daleko dogurala. Ti si predsjednički kandidat. Sigurno se cijelo tvoje selo ponosi tobom. Možda i profesorica hrvatskog koja je rekla da si niš koristi sada svojim prijateljima govori da te je ona svemu naučila. O ne! Što si to zaokružila?! Nadana?!
Vidiš Marija, imala je tvoja profesorica pravo... ni samu sebe ne znaš zaokružiti.

- Čehinja Erika koja je bila ovdje na stipendiji se skoro ubila komadićem krafne u grlu kad je vidjela plakat Miroslava Tuđmana. Nakon što smo ju izudarali po leđima, a teroristički komadić krafne izbacili iz njenog grla, rekla je "Mislila sam da je on umro!"

- Azra mi je kupila Prebučnu samoću za Božić. Volim te moje male bohemiste.

Obožavam varijacije na "Kako pružiti vrhunsko oralno zadovoljstvo".
Voljela bih jednom i upoznati osobu koja ih piše ili prevodi.

Najviše me raduju oni članci u kojima se kurac zamjenjuje s "kopljem".

Ili članci u kojima se upotrebljavaju fini medicinski nazivi pa odnekud ulete i "muda".

Vjerojatno je izvedenica neke latinske ili grčke riječi.

Vlado ima to nešto što narod voli zvati "smisao za humor", a ja nekako mislim da se više radi o duhu. Ne duhu božjem ili Casper, dobroćudnom duhu, nego o tome nečemu što dijeli ljude na one zanimljive i zabavne i one dosadne i bezvezne.
Dakle, Vlado ima duha.

Život s Vladom je vrlo zanimljiv. On recimo jako voli gledat mene kako vješam veš, ali nikad ga ne vješa on sam jer kaže da ne zna. "Ne znaš, a?" pitam ja. "Ne znam." kaže on smijuljeći se.
Nikad neće shvatiti omekšivač i smatra da je to najveće ljudsko dostignuće ikad. Omekšivač za veš.

Neki dan je gospodar mog svemira, budući muž i otac moje nerođene dice uzeo sjekiru i sirovo meso koje se odmrzavalo, zamotao drvenu dršku u sirovo meso i "pacao" drvo sat vremena u mesu. Mesu koje je trebalo biti ručak.
Onda je izvadio sjekiru iz mesnog paca i stavio ju na pod pa se cijeli dan iz dubine srca i želudca smijao mačkama koje su tu napacanu sjekiru vukle po stanu. U međuvremenu je kroz dan smislio i par viceva o mačkama i sjekirama.

Kad je Vlado gladan i oće da mu se skuha, on to pokaže na vrlo suptilan način. Ne naređuje, ne tuče me, ne govori mi da sam beskorisna ženturača koja svom gospodaru ne čita misli. Ne. Vlado je fin. On uzme kuhaču i onda... ovisno o situaciji:
a) ako spavam, stavi mi ju na prsa i ruke omota oko nje, a onda me probudi i divi se kako ja bez kuhače ne mogu ni u snu i kako sam ja dobra domaćica;
b) ako sjedim, priđe mi s leđa i počne prčkati po kosi. Kaže da će mi napraviti frizuru po posljednjoj pariškoj modi, a onda me pošalje pred ogledalo da vidim kako mi kuhača ponosno viri iz glave i kaže "Vidiš kako ti je kuhača uvijek na umu!"

On nije eksplozivan i male, kućne nezgode ga ne uzbuđuju.
Danas smo imali poplavu u stanu jer je u sudoper gdje nam zasada curi zmazana voda iz vešmašine (nadam se da ubuduće više neće jer će se konačno pozvati majstor koji će vešmašinu spojiti na odvod) bacio krpu koja je zatvorila rupu za zmazanu vodu i onda je otišao spavati skupa sa mnom. Nakon dva sata spavanja, probudio se u želji da popije čašu soka, a kad je došao u kuhinju, počeo je glasno vikati. Ne, to nije bilo vikanje. To je bilo naricanje. Naricanje pomiješano vikom koju u Lici nazivaju pjevanjem uz onaj instrument koji ima samo jednu ili dvije žice (da, ima toga i u Hercegovini).
Kad sam otvorila vrata i vidjela zmazanu vodu, sklizavu od deterđenta i omekšivača, rekao je: "Vidiš medo, pod je odlučio da se treba oprati."

I pod se oprao. A mačke su i dalje natezale sjekiru. A Vlado sada spava i priča u snu.

- Bili smo na moru. Kupali smo se, sunčali i lovili ribu. Sjedili na kavi uz rivu i čitali novine.
- Imam upalu mjehura i puno piškim.
- Jedna mala mačka pun kurac sere, dvije male mačke seru duplo više.
- Živciraju me ljudi.
- Jako volim filozofski. Nisam mislila da ću ikada to reći.
- Nemam više cigareta.
- Još uvijek nemam novaca, isključit će mi struju.

19:20
Nećemo ići nigdje ovaj vikend. Ne. Svi imamo ispite i ne možemo. Ići ćemo sljedeći petak. Sljedeći petak ćemo bančit. Da. Sljedeći. Ne ovaj. Ovaj nitko ne može. Ispiti. Učenje.
Hm... Mogla bi. Možda. Onako na kratko. Na jednu cugu. Dvije. Ništa pretjerano. Jer imamo ispite. Da. Jednu kratku cugu. Jednu pivu. Ne više jer ne možeš biti mamurna ujutro. Ujutro moraš učit.

21:49
Ich: Kaj ćeš ti pit?
Andrija: Nemam pojma. Pivu. Ti?
Ich: Brandy.
Andrija: Napit ćeš se.
Ich: Ma neću.

21:51
Dajte mi dva brendija. Badel.
Maa... dajte još jedan.

21:51:56
Oprostite što vas gnjavim, dajte vi meni još jedan... četvrti. Da, Badel.

23:20
Ma kuiš... sve su ti to lopine kuiš. Oni svi kradu kuiš. Jebote. Država nam je u kurcu kuiš. Sve propada. Svi malograđani. Kuiš.

23:31
Nemoj se živcirat kuiš. Nije vrijedna. Kuiš. Jebote ti si super tip. Nemaš pojma kak si ti super. I kak si mi drag kuiš. Stvarno si super lik kuiš. Svaka bi bila sretna da te ima. Jebote. Glup si ak to ne kužiš, kuiš!

23:45:21
Marija piški.
Dolazi zaštitar.
Gleda u lokvicu pod Marijinim nogama.
Gleda u Marijinu pičku.
Gleda Mariju u oči.

23:45:26
Zaštitar: Što radite tu?
Ich: Piškim.
Zaštitar: Smjesta odlazite odavdje.
Ich: Evo budemo, samo da se popiškim.
Zaštitar: Ma mrš stoko pijana bezobrazna.

23:56
Štok kola.

00:12
Štok kola.

00:21
Štok kola.

00:36
Štok kola.

04:48
Doma nakon jako puno štok koli, promočenih balerinki, mokrih čarapa, strganog kišobrana, blatnjava, smrdljiva, pošpricana pivom i gemištom. Isparavam štok.

- Ne volim više ovaj grad. Ne volim ga kao što sam ga nekad voljela. Više nisam ponosna kad kažem da sam iz Zagreba, kad među čakavcima koji nas preziru kažem "kaj". Ne uzbuđuju me obronci Medvednice koji se otvaraju preda mnom na povratku doma. Sve je manje stvari koje me vežu, sjećanje na pubertetsku bezbrižnost je slatko, ali nedovoljno. Želim otići tamo gdje je priroda, gdje se sve okreće u krug, gdje se život živi s obzirom na godišnja doba, gdje nema ljudi, stresa, gužvi, tramvaja i betonskih pustinja. Želim svoj potok, šumu, ptičice i vrt.

- Na Rabu je bilo mirnije s obzirom na prošla ljetovanja. Nisam vjerovala da će se to ikada dogoditi, ali pijančevanja mi nisu više interesantna. Ne bi ih ni moglo biti čak i da sam htjela jer su svi otišli ranije. Taman negdje kad sam stigla. Nije mi smetalo ne imati veliko društvo kao dosada jer me spletkarenja i ogovaranja, prepričavanja starih priča koje više nemaju smisla umaraju. Za izravnu konfrontaciju treba hrabrosti i karaktera što mnogi još nemaju, a sumnjam da će ikada uopće imati. Ali unatoč svemu, Rab je i dalje jedno od najljepših mjesta na svjetu.

- U dva tjedna, ne sjećam se da smo se mama, brat i ja uopće posvađali što nam je vjerojatno svojevrsni rekord. Teško se naviknuti na takvu situaciju jer uvijek očekuješ nešto, mamino mijenjanje raspoloženja, bratov egoizam, moju tvrdoglavost.

- Svaki puta kad se nakon nekog vremena razdvojenosti opet vidimo, ja se ponovno zaljubljujem u njega. Osjetim leptiriće i stalno se smijem. Uzbuđena sam što ću ga ponovno zagrliti i što ćemo se dizati ujutro u šest da prije nego što ode na posao popije kavu, a ja mlijeko. I što ću se kad ode raditi, vraćati u naš krevet gdje sve opet miriše na njega.
Pospremio je stan, pobacao hrpetinu stvari koje je držao u ormaru. Više nema milijune cipela, kravata, košulja i starih balonera. S ponosom mi je pokazivao što je sve napravio, a onda me odveo do vešmašine i pokazao prljavi veš. Razveselilo me je što ga je ostavio jer zna da volim vješati njegove i moje stvari na štrik, kad moje gaćice i njegove čarape jedne pokraj drugih vise na raznobojnim kvačicama. A i uostalom, on nije znao što je omekšivač prije nego što sam mu ga pokazala.

- Sad se moram programirati na učenje. I dati jezične i još puno ispita koji su mi ostali zbog lijenosti. Baterije su na maksimumu, vrijeme je da se počnu i koristiti.

Da, ja sam žena s planom, a plan je sljedeći.

Danas ću dočekati dvadeset i četvrtu uz televizor i Vladu. On je imao neku ideju da me izvede, ali budući da ta ista ideja nije dočekana prevelikim oduševljenjem, odlučili smo da nećemo raditi ništa. Baš onako kako mi i paše u zadnje vrijeme.
U posljednjih par dana misaono pripremam jetru za nadolazeće. Kažem joj: "Jetro! Ne podbacuj do 20.8.", a jetra slegne ramenima i kaže "Dobro."

Busevi su fuj i mrzim ih, ali moja nova, megakul kolegica će putovati sa mnom pa će mi biti lakše. Putem ćemo gajiti mržnju prema autotransu Rijeka jer nam ne da studentske popuste bez neke njihove iskaznice i čavrljati o Majinom novom dečku. Kovat ćemo plan kako pronaći dreka koji mi je otrovao mačka. Onda ćemo kovati planove kako tom dreku zagorčati život. Na kraju ćemo shvatiti da su naše inspektorske ideje zakurac pa ću ja opet biti samo tužna. Stvarno sam voljela tog mačka.

Na Rab ćemo stići u petak oko pola 7 gdje će nas dočekati moj brat te kasnije majka koja me dugo nije vidjela pa će vjerojatno neko vrijeme biti dobre volje. Nadam se da će dobiti inspiraciju za hranjenje svoje jedine kćerke i da će se ta inspiracija ostvariti u pohanim palačinkama sa sirom i mesom.

Zatim ćemo se Maja i ja smjestiti u mom miniapartmanu koji je zapravo velika soba, ali miniapartman bolje zvuči. Kad se smjestimo i nažderemo, našminkat ćemo se, obuć i bit seksi i tako seksi izać u vruću ljetnu noć. Usput ćemo kupiti najeftinije vino koje neće umanjiti naš seksipil, sjest u park za veliki, kameni stol i pit.
Prije sjedanja i otvaranja jeftinog vina, Maki i ja ćemo skakati i grliti se jer se nismo vidjeli godinu dana.

Nakon šest do sedam sati intenzivnog alkoholiziranja i trovanja nikotinom (s moje strane. Maja je jadnica jer je prestala pušit), bacit ćemo se u krevet i zaspat ko klade. Maja će onda čuti moje ženstveno hrkanje iako vjerojatno neće pomisliti da sam slatka kao što to misli Vlado.

Sljedeći dan ćemo se kupati pa jesti, šminkati se, biti seksi i piti jeftino vino i medicu.
Dan nakon toga isto.
Pa opet.

Onda ćemo možda otići posjetiti Azru na Krk i biti tamo seksi s jeftinim vinom.
Pa nakon tri-četiri dana opet širiti seksipil Rapskim plažama sve do 20.8.

Eto... to je plan.

A drek koji mi je otrovao mačka će pišat krv.

Slobodan situir. Šibenčanin 44 upozn.bi i pozvao k sebi na more skromnu slob.nezaposl. ženu koja voli hodati bosa

Podigla sam slušalicu i okrenula broj koji je pisao ispod oglasa. Javio se muški glas.
-Halo? Rekao je.
-Dobar dan. Rekla sam mazno-pičkastom intonacijom kojom se žene artikuliraju prije nego što prestanu brijati noge, pičku i brkove i počnu planirati vašu zajedničku budućnost.
Usljedila je pauza. Čekao je da nešto kažem.
-Volim hodati bosa.
-Odlično! Imate li velika stopala? Pitao je bojažljivo. Zaključila sam da se nadao negativnom odgovoru.
-Nemam. Stopala su mi jako mala.
-Prekrasno. A prstići? Upotrijebivši umanjenicu, dao mi je do znanja da ni prstići ne bi trebali biti mnogo veći od onih kakve je imala Palčica.
-Prstići su maleni, ali skladni. Poredani u vrstu od najmanjeg do najvećeg. Opisivala sam mu svoje prste gledajući ih.

Da, imala sam lijepa stopala. U trećem razredu su nas izveli iz učionica u veliku halu s ljubičastim tepisonom gdje su nas čekali ljudi u bijelim kutama. Stali smo u redove i jedan po jedan ostavljali otiske i obrise naših stopala na bijelom paus papiru. Ljudi u bijelim kutama su zaključili da imam spuštena stopala pa su pokucali mami na vrata i rekli da mi obavezno mora kupiti ortopedske uloške jer ću inače imati problema s kičmom. Majka je u strahu da mi ne izraste ružna grba na kralježnici zbog koje se petnaestak godina kasnije možda ne bi udala odmah kupila par ortopedskih uložaka. Mrzila sam ih i prezirala najviše za vrijeme igranja skrivača jer zbog bolova nikad nisam dovoljno brzo dotrčala do pika. Desna je noga uvijek boljela više. Jebojojpasmater.

-Kako ti je ime? Pitao je.
-Marija.
-Lijepo ime.
-Kako se ti zoveš?
-Ante.

Dočekao me na Autobusnom kolodvoru u Šibeniku. Bio je vruć dan pa sam se nadala da će me odvesti na plažu. Sjeli smo u kafić pokraj mora koje je smrdjelo na kanalizaciju, benzin i sol. On je pio pivu, ja ledeni čaj. Nije imao zanimljivo lice koje bi zadržalo pogled. Nije bio pričljiv. Većinom smo šutjeli dok me nije odveo u staru, sivu kuću s drvenim, plavim roletama. Pokazao mi je ormar pokraj vrata u koji ostavlja jakne i cipele, dnevnu sobu s malim televizorom i antenom u koju je bila zapiknuta vilica, kuhinju u kojoj nikad prije mene nije kuhala žena.

-Tu spavamo. Rekao je otvorivši vrata spavaće sobe s velikim krevetom.
-Zajedno?
-Da. Rekao je s grimasom koju muškarci imaju kad gledaju porno filmove.

Tu smo večer legli jedno pokraj drugog. Ležala sam na boku kad sam osjetila njegove hrapave prste na bedru kako mi podižu spavaćicu. Prešao je preko struka i uhvatio me za sisu. Hrapavost njegove kože me uzbuđivala. Imao je veliku šaku pa mu je cijela moja sisa stala u dlan. Nježno ju je stiskao, prstom kružeći oko bradavice. Nisam se pomaknula. Nisam mu se približila. Nisam ga poljubila. Zapravo, svo vrijeme koje smo proveli zajedno, nismo se ljubili. Bilo je nešto zanimljivo u tome. Zamišljala sam da je on Richard Gere, a ja Julia Roberts. Prevalio se preko mene, vješto mi strgnuo gaćice i ušao u mene. Zastenjala sam. Imao je ogroman, debeli, prekrasan kurac. Njega sam ljubila često.

Sljedeće jutro mi je pokazao sobu. Otključao je vrata i polako ih otvorio. Zapljusnuo me ustajali zrak čudnog mirisa koji nisam mogla definirati. Pod je bio prekriven svježim i ustajalim lišćem, kamenjem, granama. Pitala sam ga što je to, ali šutio je. Pomaknula sam nogu, ali prije nego što sam uspijela napraviti korak, zaustavio me i rekao da budem oprezna i da se ne krećem prebrzo. Spustila sam pogled na pod i zakoračila. Nakon par koraka, na podu sam ugledala puža.

-Ante! Jebote! Puž! Viknula sam.
-Ima ih još. Rekao je mirno.

Stajala sam usred sobe, a oko mene su plazili puževi. Stotine, tisuće puževa u toj malenoj sobici. Za sobom su ostavljali slinavo-srebrnkasti trag koji je nestajao ispod lišća.

-Zašto su puževi ovdje?
-Uzgajam ih za restorane

Naučio me je da hodam na prstima kao balerina, što mekše i što sporije kako ne bih zgazila ni jednu vrijednu delikatesu. Brzo sam se navikla na naše sustanare. Voljela sam ih kuhati, a od kućica raditi dekorativne svijećnjake koje bi prodavala na improviziranom štandu kraj gradske plaže.
Voljela sam kad bi Ante donio dva, tri puža i stavio ih na moj trbuh da plaze po mojoj koži dok me on jebe.
A onda nam je došla inspekcija. Ante je pobjegao s novcima, a ja sam se vratila otkuda sam i došla. Odlučila sam da se više nikada neću javiti na oglas iz novina, ali nikad ne znaš. Opet sam ih počela čitati. Sada mi je za oko zapeo mlađi muškarac koji traži ženu sa stanom radi moguće veze i rješavanja stambenog pitanja.

Ptice pjevaju već sat i pol, sve više autiju radi buku, jedna mačka traži svoj put, jedan jež pretrčava cestu, jedan je mjesec pun.
Zaboravila sam vam reći da je grmilo do maloprije. I sijevalo. Još uvijek se u daljini čuje zvuk kao da se ogromno kamenje kotrlja u oblacima. Mislim da čujem kišu, ali možda je samo vjetar.

Osjećam da su mi kapci teški, ali nikako da ostanu sklopljeni kada legnem. Uvijek su nekako prelagani. Ili preteški da bi ih držala preko očiju.

Htjela sam vam ispričati nešto.
Kao uvijek, to nešto bi bilo o meni. Jer ovdje sam glavni lik, jedini lik i idejni tvorac.

Kiša pada. Kamenje u oblacima se brže kotrlja. Sada više ne zvuči kao koturanje, sada se zvuk pretvorio u svađu, sudare i pucketanje bičeva.

Htjela sam vam reći da u ovom trenu osjećam strašno puno emocija odjednom. Čini mi se da je rijeka puna doživljaja, misli i promišljanja poplavila sve uokolo. Ne znam kako da vam opišem tu količinu neopipljivih traka koje prolaze kroz mene. Ne znam. Nisam dovoljno vješta.

Osjećam. Previše. I želim negdje izbaciti to sve, a ne mogu jer... ah... jebu me češke deklinacije svojim malim kurčevima.

Žena koja feminizam poistovjećuje sa četiri glupače iz Sex i Grada nije žena, nego nezrela balavica.
Sve dok će se žene vidjeti kao Carrie, Samantha, Charlotte ili Miranda, nećemo biti ništa više od šupljoglavih parazita koji brzo pričaju i nose skupe cipele.

Zar je ženska inteligencija i evolucija u posljednja dva tisućljeća uspijela dostići tako nisku stepenicu?
Odkada se to neovisnost i sloboda mjere u količini naslaganih cipelica i torbica? Ili muškaraca s kojima si dijelila krevet?

Znači li to da se borba zapravo svela da se jebemo sa više od jednim (koji sada više ne mora ni biti naš suprug, muž, gospodar univerzuma) i da to radimo javno?

Citirat ću J.V. (28) uz teatralno prekrivanje očiju "O Bože, ne!"

-"Trebali bi te počet hranit nekim makrobiotičkim algama pa da doživiš stotu, a ja ću i dalje jest pizzu pa ću umrijet sa 70. Tako neću biti sama bez tebe."

-"Draga, ne brini. Kad me primi slabost, upucat ću te pištoljem!"

Svaki puta kada u rukama držim dobru knjigu, poželim da na njenim koricama piše moje ime i prezime. Poželim da su to moje misli, moje riječi, moji likovi.

Danas sam poželjela napisati Kunderinu "Šalu".

dakle hybrid pokreće lavinu, što bi značilo da sam i ja upravo sada dio kotrljajuće mase

moje neostvarene želje: da...

- mi na pici više nikad ne rastu dlačice
- u 50-toj ne postanem brkata, obrvata i čirasta
- dobijem na lotu ove 32 milje kuna
- izgradim ogroman fensi restoran u Lici gdje će jest elton john i ostali bogati pederi
- mjesto gdje je restoran postane park prirode pa da nitko drugi više ne može u blizini napraviti bolji
- upoznam Kevina Spejsija i pitam ga "Imaš za panj?"
- kažem Jasminu Stavrosu da ima preveliku glavu
- postanem duhovni vođa kao Zlatko Sudac i snimam CD i da mi se knjiga koju ću napisati prodaje kao njegova
- da mi Jeep udjeli neki svoj Đip, INA besplatni benzin, HRT kameru, a Konzum novce za džeparac pa da obiđem svijet i postanem hrvatski Majkl Pelin il bar Milić 2
- treptajem oka pretvorim ZETovce u skakavce pa da im onda čupam stražnje noge
- si kupim brod/jedrilicu u kojoj se može spavat i skuhat jaja i kava
- se ne mogu udebljat od čokolade i pizze
- sam pijana čim pomirišim čep jer nemam više novaca za opijanje
- mi ujutro ne smrdi iz usta, da nemam krmeljave oči i da se budim sve ljepša i ljepša
- mi zubi budu uvijek zdravi i bijeli pa da nikad više ne moram kod zubara
- Dijana Čuljak-Šelebaj nestane s malih ekrana, propadne u zemlju i nikad se više ne spomene
- se ne bojim visine, kupim si avion od loto zgoditka i naučim ga pilotirat
- me morski psi ignoriraju (ako mi ikada uopće budu blizu)
- primjer morskih pasa prate i sve zmije (otrovne i neotrovne... sve su iste)
- sinkroniziram neki super crtić i družim se s megakul ekipom (Leš, Kokot)
- mi dijete liči na Gorana Višnjića pa da ga ucjenjujem za novce (za svaki slučaj ako ovo s lotom ne uspije)
- dobijem Nobelovu nagradu ili bar Oskara
- mogu svršit tri puta za redom
- postanem najpopularniji fotograf na svijetu pa da snimam manekenke i vičem im da su debele
- poljubim princa Williama dok još ima kosu
- prdnem u liftu kraj kraljice Elizabete i kažem "Ona je!" s pratećom grimasom
- me više nikad ne ubode komarac
- mi svaki mjesec stigne pet novih knjiga i 7 časopisa u poštanski sandučić od uljudnog, tajnog obožavatelja koji nije stalker i ne čeka trenutak kad će mi gurnut šrafinciger među noge
- u cijeloj mojoj obitelji nitko više ne dobije rak
- me ne pogazi auto
- doživim starost, uživam u bjelini kose, elastičnosti viseće kože i tehniciranju lijevom sisom

prvo su nevinost izgubile ruke
zatim usta
pička
pa guza.

s obzirom na količinu perverzija koje mi se svakodnevno roje glavom još od predpubertetskog doba
čovjek bi pomislio da je prije svega bio mozak.

ali nije.
jer nikad nije dopustio penetraciju.

do nedavno.
a nekako je najljepše kad se dogodi baš to.
penetracija mozga.

znate ono kad imate taj neki counter koji vam broji posjete i slično pa vam onda čak ponekad i kaže kako je netko došao na vašu stranicu?

imam jedan takav
i svašta na njemu vidim
većinom me veseli

trenuci kad me ne veseli su oni u kojima shvatim da je "šupak" riječ s kojom ljudi najčešće navrate k meni.
jebi me u šupak svojom ogromnom karom, ispuni me pa mi ga gurni u usta

eto
nadam se da sam si sada povećala broj dolazaka

stvar o kojoj sam vam zapravo htjela pričati nije jebanje u šupak
bez kondoma (opet malo dizanja brojčice)
jer za to već neko vrijeme znam
nego ovo:

"udajem se za tri mjeseca i nisam sigurna da li ga volim ili volim svoju prvu ljubav"

tako je netko
maloprije
stigao do mene

što reći?
osim

jebote

slušam umrle pjevače zbog kojih poželim živjeti u 40tima,
voziti se u sjajnim, dugim autima i držati duge cigaršpice među prstima.
i stvarno ne znam kako bi u to vrijeme zadržala čednost jer ta je glazba
toliko...
ta je glazba mali prst koji klizi niz kralježnicu i izaziva trnce u tijelu.
i zbog tih umrlih glasova prošlosti, poželim obući samostojeće čarape
s crtom, visoke štikle i prešetavati se po sobi. s dugom cigaretom.
hihotati se koketno. polako prekrižiti noge i nasmiješiti se imaginarnom
muškarcu s elegantnim šeširom i masnim brčićima. namazati usne crvenim
ružem i ostaviti tragove na ovratniku njegove košulje. nositi svilene gaćice
i špičasti grudnjak. imati duge, crne trepavice i zavodljivo treptati.
pomirisati vrat svog imaginarnog muškarca i poljubiti ga meko između
ramena i ključne kosti. plesati na njegovim prstima, polako i nečujno.
tražiti njegov pogled. piti wiskey iz kristalne čaše i kuckati s kockicama
leda. malim koracima hodati niz neku od avenija uz paru kanalizacijskih
cijevi.



čujem kombinacije nota koje me diraju tamo gdje nije pristojno u ovo
vrijeme. rijetko se glazba doživi kožom. možda je i dobro tako.
čednosti radi.

Brat leži na dvosjedu, ja na trosjedu, mama sjedi na fotelji. Gledamo televiziju.
Na televiziji pjeva jedna plava pjevačica.

Ja: "Od čega živi ova?"
Brat: "Od svadbi, brucošijada, novih godina i dijaspore."
Ja: "Nije ona Mladen Grdović ili Jole."
Brat: "Kak ti znaš kome ona pjeva?"
Ja: "Pa znam! Od čega žive svi ti polupjevači?"
Mama: "Ja mislim da oni svi dilaju drogu."

više...

U toj sivoj, dugoj ulici, vozio je tramvaj broj 3. Sjedila sam u tramvaju broj 3 i gledala sivo-smeđa pročelja neuglednih kuća i kućica. Iznad mene stajao je muškarac od šesdesetak godina sa ovećim trbuhom i sivo-narančastim brkovima.
U toj sivoj, dugoj ulici po kojoj buče automobili i tramvaji, po kojoj hodaju žene s brkovima i žene sa cekerima na kotačima, stoji jedna mala, neugledna kućica. Bila bi to još jedna neugledna kućica u nizu s tri prozora da na jednom od tih prozora svaki dan ne sjede dvije mačke. Jedna siva, jedna narančasta; sjede na oknu i gledaju na ulicu. Možda čekaju slučajnog prolaznika da mu pljunu na glavu i onda pobjegnu natrag u sobu. Ponekad ih vidim kako skaču po stanu za žutom lopticom, vjerojatno hopsicom.
Muškarac od šesdesetak godina sa ovećim trbuhom i sivo-narančastim brkovima gleda mi pristojno u sise. Zakopčavam kaput i vodim dijalog u glavi.

-"Eh mala, da sam trideset godina mlađi, ne bi zakopčavala taj svoj kaput." rekao je.
-"Striček Brko, bi i da ste Bred Pit." odgovorim.
-"Ni Bred Pit nije ljubio toliko žena koliko sam ja." nasmiješio se, a onda izašao na stanici pa krenuo kući ženi koja ga još uvijek ljubi i krpa mu čarape.

Kada u ljetnu predvečer vozite ulicom koja se iz Tratinske pretvori u Ozaljsku, ona više nije siva ni tmurna, postaje obasjana kao da je sunce odjednom na fasade stavilo zlatne, keramičke pločice, kao da je Petar Panova Zvončica bacila svoju vilinsku, zlatnu prašinu u zrak.

Mjesto gdje je Tratinska već postala Ozaljska, tamo između Nehajske i Selske, u ljetno predvečerje jedno je od najljepših u Zagrebu.

Bili smo u Lici, lovili pastrve, zaključili da bacam ko profesionalac. Izlazili smo u Zadru, slušali Stefanovskog. Zaključila ja da mi Zadar nije baš super grad, zaključio on da mu je Zadar baš super grad. Kupali se na Pagu. Zaključili da smo seljaci jer:

Dok smo sunčali guze na našoj plažici, po puteljku su se spustila dva tipa od nekih 60 godina i dvije cure od 20. Imali su loptice, luftiće, frižider i radio. Navili su cajku, pojeli kilu janjetine sa krumpirom i paradajzom pa otišli u more. Ženskice su se hihotale, dedeki su se hihotali. Jako smiješan prizor. Dva dedeka se loptaju i hihoću kao da im je 14 godina. Vlado i ja sjedimo na plaži i gledamo ih.

-"E Vlado... ja mislim da su ove dvije kurve, a ova dva sponzori." kažem mudro.
-"Ja isto nešto razmišljam u tom kontekstu." kaže on mudrije.
-"To su dvije bosanke koje su prodale pice za malo mora i sunca." kažem šerlokovski.
-"One su dvije konobarice u restoranu čiji su vlasnici ova dva i onda ti to tak ide."
-"Kaj ide?"
-"Pa to. Veća plaća i to."
-"Kakva veća plaća? Moje frendice rade po Jadranu pa sumnjam da daju pice za veću plaću."

Vlado šuti.

Drugi dan sjedimo na našoj plažici, po puteljku se spuštaju ista dva dedeka od 60, iste dvije cure od 20 i dvije žene od 40. Nose suncobrane, luftiće, loptice, frižider i radio. Vlado i ja gledamo što rade.

Dva dedeka su u braku sa dvije žene od 40. Dvije cure od 20 su njihove kćeri.

-"Mi imamo zli um." kažem mudro.


***

Vlado je tjedan-dva prije odmora na televiziji gledao prilog o zaštićenim, skupim leptirima koji lete oko Velebita pa je razvio plan da ćemo se obogatiti loveći te iste leptire.
Jedan dan dok sam sunčala svoje cike na suncu, ogroman, žuti leptir sletio mi je na nožni palac. Najljepši leptir kojeg sam u životu vidjela. Gledala sam ga zaljubljeno.

-"Gle! Leptir na palcu!"
-"Taj je bio na televiziji!"
-"Kolko košta?"
-"Najmanje 500 eura."
-"Samo? Jebeš to."

Pomaknula sam palac, leptir je odlepršao prema šumi dok smo ga oboje zaljubljeno gledali.

-"Ode naših 500 eura." kaže on sjetno.
-"Ne živciraj se, dobit ćemo na lutriji."

***

Nakon dva tjedna Like, ribolova, Zadra i Paga, vratili smo se u Zagreb i proslavili moj rođendan. 23 :)
Nakon dva dana, Nina, Petra, Domagoj i ja bili smo na trajektu za Rab, stigli na Rab i počeli sezonu pijanki. Iako nas Nina i Domagoj nisu baš pratili, Petra i ja smo pile baš svaki dan. Kao da nas je netko pustio s lanca. Prvo vino, pa pivu, rakiju i viski, a onda sve što smo mogle platit. A nismo mogle puno. Domagoj i Nina su nas napustili, a mi smo novce namjenjene za dućan i hranu, trošile isključivo na alkohol. Kad je stigla moja mama i napravila ručak, jele smo kao dva logoraša pračene začuđenim pogledom mame.

I to je to. Ljeto iza nas.

Opuštajuće.
Bapski.
Mamurno.
Lijepo.
2008.

Liza je bila čudna djevojčica. Već na prvi pogled shvatili biste da s njom nešto nije u redu, a tijekom razgovora mogla vas je ugristi, lupiti u cjevanicu i pobjeći.
Živjela je u velikoj i siromašnoj obitelji. Roditelji su joj bili gluhonjemi, otac je puno pio, a majka je prosila ispred crkve prije i poslije mise.
Liza je u vrtić dolazila sa svojih 500 prijatelja. Nevidljivih na prvi pogled. Uvijek je bila naizgled sama jer se nitko s njom nije družio. Nikad nije nosila igračke, nije znala pjevati i stalno bi se tukla sa ostalom djecom iz Jagodica.

Češkanje glave se grupom proširilo brzinom munje pa je čak i teta Katica morala primjetiti da sa njenim Jagodicama nešto nije u redu.
Poredala je djecu u vrstu i jednom po jednom pregledala glavu.

Taj smo dan brat i ja došli kući sa napudranom kosom i turbanom od pelene. Mama nam je zabila glave u kadu i zalila nas šamponom iz kojeg se širio smrad sličan onom danas iz moje nove Šaume. Grebala nam je tjeme noktima dok smo mi vrištali i hihotali se.

-"Što je bilo?" pitala je baka s vrata kupaone.
-"Uši!" odgovorila je mama i nastavila torturu.

I tako svaki dan. Grebanje tjemena i češljanje češljem gustih bodljica. Gnjida po gnjida, uš po uš i svrbež je prestala.

Čak je i Liza opet ostala bez prijatelja.

Danas sam sanjala kako kradem dijamante u palači sa ogromnim, mramornim stubištem na kojem sam već prije bila, a onda me Vlado probudio i pitao kako da podgrije rižoto. Ja sam rekla da sam lovac na dijamante i da me pusti na miru.

Sjedila sam na brodu koji me trebao odvesti u Aziju. Sjedio je i on. On i njegova knjiga.
Bio mi je zgodan pa sam paradirala sa fotoaparatom da me zamijeti, ali nije.
Nadam se da knjiga nije smeće. Uvrijedila bi se.