E jel vjerujete da pišem post? Ja ne..
Hm, ne znam odakle da počnem, al počet ću, hmmm da.
Evo, upravo sam u fazi nenormale, ne znam... nešto se desilo, promjenilo again, stalno se mjenja i više mi naživce ide. Želim nešto STALNO.
Trenutno slušam Rammstein i trijeznim se, heh da. Alkohol i trebala bih doista prestati s njime..
Trebam se uozbiljit al zaozbiljno.
Ne znam, iskreno rečeno zapustila sam se. Ne znam ni sama što se desilo. Ali nevalja tako i ne sviđa mi se. Morala bih se maknuti od određenoga ali.. ali. Tj. točnije od određene osobe i određenog... određenog jednostavno. Trebala bih mnoštvo stvari ali baš te stvari nikako da izguram i naživce mi ide i zato se stalno nešto mjenja. Želim nešto stalno, nešto što će se zadržati u mome životu pa taman da to i bio neki dečko, neka određena stvar štajaznam. Bilošta. Ma imam društvo, predobri su predivni, ali ne govorim o tome... Nešto nedostaje, jedan dio. I muči me. Čak ni nisam primječivala do sad da to baš ono nešto određeno nedostaje. Dobra vjest je to da više uopće nisam na nikakvim tabletama i da mi je dobro ali... jebote, uvijek se sjebe negdje. Mjenja se! I ne želim to, sada znam da ne želim promjenu, nego stalnu stvar. E , kako mi bog (štagod) pomogo, ove subote bih mogla napraviti konačno nešto konkretno i pozvati u svoj život jednu određenu stvar koja mi se sviđa, određenu osobu ali sa njom i određene stvari koja ona nosi. To želim, i zanima me. Vuče me na neki način a do sada me uopće nije nimalo. Zanimljivo mi je... jesam li ja to možda odrasla?
Jer, ono, studentica sam, volim alkohol i zabave (e ubijte me molim vas zbog tog XD) ali.. u par navrata sam kod sebe primjetila da mi nije više zanimljivo, želim nešto... omg, nježno? Da, tako je, nježno i brižno. Nešto ispunjeno. Također sam i kod oblačenja primjetila šta je potpuno bezvezna stvar, ali primjetila sam upravo danas.. Onako, nedostaje mi robe u ormaru pošto sam se isselila a i ono, vrijeme ide i roba stari, i bila sam u šopingu, tj. ošla sam samo na obilazak da za drugi tjedan znam šta kupit. E kako se meni ne nose normalne, jednostavne majice, već malo drugačije stvari. Bezveze mi je više navlačit jedan te isti stil, a to bi bilo da želim tu promjenu. Hm, da, ali ne da bude stalno mjenjano, jednostavno, kao da to više nisam ja i ne osjećam se dobro trentno u svojo koži. E omg, pola 4 je u noći, ja ne mogu spavati i tu se nešto jadam. Omg omg, prolupala sam definitivno. Eto, kažem vam, meni ne paše tako više. Dosta mi je. Dosta mi je i nesanice zbog tog sveg... Ono, ajd skuži, prekinula sam s dečkom zbog toga jer više ne mogu tako, rekla sam mu zbogom jer sam odbila više biti ta koja stalno nekom nešta prašta, gleda kroz prste i ostalo. Jebote i ja imam osjećaje! Ne mogu ja tako više i treba tu nešto učiniti. Do sada je sve u redu bilo dok nisam .. ma, iskreno rečeno, meni jednostavno ne treba više upoznavati pogrešne ljude tj. ne samo to, nego i radit totalno promašene gluposti.
I ne mogu vjerovati ni sada da mi je otac imao pravo kad su me vozili na fax! E ja ne mogu vjerovati... I sam mi je rekao da tako više neide kako se ja ponašam prema sebi a time i drugima. Trebam druge, trebam taj svijet a ja ga samo odbijam i bježim od njega. Imala je i best frendica pravo kada mi je rekla da se nemoguće prema nekima odnosim i da se ubijam. Imali su mnogi pravo uvezi mene... odbijala sam. A da jednom jednostavno kažem al barem jednom: „Ma, fof i ti moji nepoznati ideali, hajmo sve ispočetka od totalne ništice“ Ali ne, ja uvijek lupam po mraku. I negdje vidim spas, tj. svijetlo. I vidim i znam di je onak određeno totalno VIDIM I OSJEČAM. Da li da uzmem to? Barem pokušam? Bi li mi bilo bolje? Čovječe, daj skuži da imam 20 godina a za mnom su 5 odurna pokušaja samoubojstva u samo 6 godina. Mislim, kako se osjećaju ljudi koji me vole kad me vide u nesvjesti pred komom i svjesni su toga da ako ne pomognu da me nema više, mrtva sam? Do sada, ja o tom nikad nisam razmišljala. Sebično. Čak mi se desilo, i sada kada sam dobro i bila sam baš sretna jedan duži period i onako.. pričala sam s jednim frendom i rekao mi je kao da u meni još uvijek vidi nešto toliko odurno crno i mračno. Tu sam popizdila i tu subotu otišla istog časa doma. Opet, sakrila sam se od ljudi. Dosta mi je bježanja. Želim se suočiti i želim nešto stalno. Želim samoj sebi pogledati u oči i priznati si neke stvari.. Majkemi, da ovo nije normalno.
E, ako mi uspije ove subote bilošta napraviti uvezi toga da pozovem tu određenu osobu i stvar u svoj život, to bude definitivna prekretnica. Jer ta je osoba nešto što sam cijeli svoj život odbijala a u to se uključuje način života, razmišljanja, pa čak i glazba ima duge prste u tome ima sve. Ne znam, ali postoji ta povezanost neka u zraku, nešto što mi govori u pozitivnom smislu da jednostavno dam samoj sebi priliku da oprostim ljudima i sebi, da prođem preko svega i počnem ispočetka, od rođenja i potrudim se oko sebe i da mi se više failovi ne ponove u tim količinama. Ne mogu više gledati u prošlost i znam da nesmijem. Jednostavno, kao da je to to, moj cilj i da sam toliko blizu da je vrijeme za oprost i stalnu destinaciju. I kad dođem na cilj, rušim sve, nasmješim se i kažem zbogom. 8 godina sam pisala, jel znadete da prestajem? Da, imam tu ideju ali nije do kraja sigurna i rado bih prestala. Ima mnogo razloga a želim se u drugim stvarima usavršiti pa sam čak i počela ozbiljno razmišljati o sviranju nekog instrumenta što je za mene savršen način da se izrazim. Možda čak i bolji od pisanja. (što ne znači da prestajem pisat blog hehe, to je druga stvar) Mislim da će to biti klavijature pošto obožaaavam zvuk piana. Ne znam... Sve ćemo vidjet, a prvo treba ozbiljno poradit na stalnoj destinaciji, barem na neko duže vrijeme.
Ma ono, ja nemogu vjerovat da vam ovo tu pišem, ali moram se izrazit trenutno. I čak sam se otrijeznila.

p.s. javit ću se svima čim uhvatim vremena ko danas a bit će to veoma uskoro ;)