lipota zore

ponedjeljak, 29.10.2007.

nema naslova, jebo naslov!

kako se ja ponekad mogu iznervirat, to je mirakul. da ne govorin da se onda nerviran zato sta san se dala toliko iznervirat. nikad nikome ne recen nista ruzno, ali zato dok vozin izbacin svu svoju negativnu energiju na ljude u prolazu kad se tako iznerviran. ja ne znan kako se drugi ljudi nerviraju, ali ja ne znan bit malo nervozna nego san ja kad san nervozna, nervozna tako da iman potrebu zdrobit najdeblji kamen u iljadu komada i apsolutno virujen da bi u tome momentu to mogla. ako neko u zivotu ne vidi nista dobro i ako uvik mora bit faking zrtva i nikad mu nista ne ide od ruke i viruje da su se i zvizde urotile protiv njega, onda je stvarno notorni kretino. tipkan sad tako snazno da mi se cini da ce mi slova kad zavrsin bit totalno klimava. mozda razbijen tastaturu.
neman vise nista momentalno za rec.

29.10.2007. u 12:22 • 14 KomentaraPrint#

utorak, 16.10.2007.

hmmmmmmm

hmmmmm, iljadu puta hmmmmmmmmmmmmmm! neman pojma. pet godina veze i u sekundi shvait da nema ništa od toga. ima, ima ako ću pristat na to, nije frka. ali tako zaje.... sebe i njega, zašto bi? on bi možda i bija sritan, neman pojma. i nije to tako od momenta kad san shvatila, nije to tako od jučer. to traje i sva moja ponašanja, razmišljanja i emocije upućuju na to, ali nisan se dala. samu san sebe zavaravala da je to možda ipak to, da će se sve iskristalizirat u mojoj glavici jednom kad počnemo zajedno živit. iskristaliziralo se ranije. pun je organ teško bilo to napravit. nije tu samo on i nisan tu samo ja. upleteno je milijardu ljudi. pun organ vrimena je tribalo da mi iz mozga dođe do srca da se ne smin krivit za ništa, da ljudi oko nas nisu ni najmanje važni, da to šta su svi očekivali da ćemo se uselit zajedno i danas-sutra vinčat nije ni najmanje važno, da se radi o upravo mome životu i mom odabiru i mojin emocijama i mojoj slici i mom doživljaju ljubavi i mom vjerovanju u ovo ili ono, da se radi upravo o meni i svemu mome i da postupan isključivo prema svojim emocijama i da se neman zašto grist jer nisan učinila ništa loše.
instant san se pripala samoće, instant san se pripala i veze, instant san zaključila da jebote led, ja nisan normalna, kako san mogla propustit toliko važne emocije, kako su me mogle tek tako samo poklopit?!!!! ali san se instant vratila sebi i svome shvaćanju svita i primanju svega oko sebe i davanju sebe drugima i prirodi i moru i stvaranju i emocijama koje me prožimaju. slobodnija san, slobodnija san, slobodnija san. ne sramin se. ničega. ja san ta koja jesan, ja san ja u punini svoga bića san ja ja.
iman i dalje isključivo pozitivne emocije prema njemu, ali ne one potrebne za ono šta je moj doživljaj ljubavi muškarca i žene. oće li on to ikad moć shvatit, oće li on ikad moć imat takve emocije prema meni, oćemo li ikad moć bit prijatelji u pravome smislu te riči, oće li mi ikad oprostit jer je jako ljut na mene, oće li ikad moć shvatit zašto san morala to napravit?
ritki su koji me razume u potpunosti, to su oni koji me jako dobro poznaju i jako puno vole.

16.10.2007. u 22:53 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.10.2007.

Istina o tome kako nas je spasio žuti betmen

Kroz jedan mali uvod ćemo vas upoznat sa novostima u našim životima.
Evo ovako, u nedostatku sexa (još ne kroničnom, djelujemo na vrijeme, čitaj, još biramo) suncokreta2 i ja, smo odlučile upisat planinarsku školu, nadajući se hrpetini potencijalnih donatora muških spolovila, ujedno nadajući se da ćemo smršavit. O uspjehu osvajanja jednih i drugih vrhunca ćemo vas obavijestiti na vrijeme…
Tako nam žutog betmena.
Eto danas smo dobile i prvu dozu…
Ne, ne , vaše misli idu u krivome smjeru,(za razliku od nas koje smo dobro usmjerene) perverznjaci jedni…
Naime dobile smo prvo dozu čistog kisika, i povećanu dozu mliječne kiseline u mišićnoj masi, a da ne govorimo o povećanoj dozi znoja i svakojakih halucinacija.
Bez ikakvih halucinogenih sredstava.
Odma smo u autobusu uočile dva potencijalna donatora, a poslije ih se našlo i još.
Možda čudno zvuči ali bilo je i dobrovoljaca.
Bilo je tu svakojakih pojava, glumaca, incestuoznih obitelji, štrebera, pa čak i ma, nećemo sve u detalje, normalno…
Iz početka je, sve osim brzog tempa planinarenja, izgledalo odlično.



Međutim, vrlo brzo smo uočile nekakve čudne simbole nacrtane po okolnim stijenama.
Bijeli krug obrubljen crvenom kružnicom.



Obratili smo se svojim vodičima koji su nas uvjerili da su to markirane stijene.
Povjerovali smo im.
Onda su nam , još, rekli da postoje neki bijeli lišajevi koji su jako skliski, kad su mokri.
I to smo im povjerovali.
Iako se nismo sklizli.
Ne znamo zašto su ljudi koji nose patike morali , u koloni, biti zadnji.
I to su nas sortirali po bojama, ne kože nego patika.
Jer svi smo bili bijelci.
Vodili su nas na različite lokacije.
Kao, objašnjavali nam gdje se nalazimo.



A onda silili da biramo.
Počela su se događat neka čudna komešanja.
Vodići su se počeli grupirati a mi smo se i dalje glupirali.
Primijetili smo da se iza grupiranih skupina pojavljuju neki smeđi krugovi.
U kombinaciji sa navodno markiranim stijenama.



Slučajno ugazivši u jedan od krugova shvatili smo da su to nagazne mine.



Tad nam je počelo sve biti sumnjivo, i uhvatila nas je panika.
Povezali smo navodno markirane stijene, nagazne mine , bijele lišajeve i teoriju da patikaši moraju ići zadnji.
Bilo nam je sumnjivo i to što je padala kiša iako je najavljeno razvedravanje.
Među nama su bili neprijatelji.



I shvatili da smo u bezizlaznoj situaciji!
Počeli smo pozivati u pomoć, ne znajući da prolazimo kraj Zlatne jame (čitaj betmenove)



Moglo nas je spasiti samo čudo!
Doletio je žuti betmen.



Borio se sa silama zla.
Napinjao, žute, mišiće.
Jeo, navodni, fažol sa kobasicom.
Odoljevao udarima bure i naletima kiše.
Skužili smo da energiju crpi iz žutih betmen cvjetića.



Pa smo mu ih pomagali pronalazit.
Pitate se da li je pobijedio.
Normalno.
Dobro uvijek pobjeđuje, naročito žuto.
Izveo nas je na pravi put, kad smo već izgubile svaku nadu.



Rastjerao je i tmurne oblake.



Opet je zasjalo sunce!



Nakon napornog dana, ušao je u svoj žuti bet autobus
I nestao bez traga…
Zakleli smo se da nikome nećemo otkrit njegov identitet.
Mirno spavamo, jer znamo da naš žuti betmen bdije nad nama.
Svatko ima svog betmena!!!

08.10.2007. u 01:05 • 13 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

vrag odnija prišu

mail i msn:
braca_grimm@hotmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se