Sićušna Plava Iskra

subota, 21.02.2009.

Sjećanje na Lidiju

(Pričica u nastavcima, 8. dio)

Prisjećajući se tog dijela moje prošlosti i razmišljajući o svemu, izgledam sam sebi prilično smušen i smiješan, jer nikada prije, a ni poslije, nisam bio na taj način i toliko zaljubljen.

Koliko god je sve neopisivo lijepo bilo, pisao bih neistinu ako ne bih priznao da se usprkos velikoj zaljubljenosti, također i nemira moglo u duši mojoj tada pronaći.

Nije moguće ne sjetiti se vremena silne zaljubljenosti u Lidiju, zbog svega onoga što sam proživljavao, a podjednako i zbog svega što je prethodilo tome, te se događalo u svim godinama nakon toga.

Zato, neka vas ne začudi što sam odlučio objelodaniti svoja sjećanja, jer možda će mi baš taj čin dijeljenja sjećanja s vama pomoći da konačno postavim "stvari" na svoje mjesto i ne požalim više ni za čim što se zbilo upravo onako kako se i trebalo zbiti.

Zasigurno je presudan stjecaj okolnosti, možda pokoji nesporazum, ali je u svemu, uistinu bilo dosta neodlučnosti i mladenačkog neiskustva.

Zanimljivo je da se uopće nisam pitao ima li Lidija nekog dečka. Nije mi ni na kraju pameti bilo da nju pitam. Nekako sam vjerovao da je u to vrijeme bila slobodna kao i ja, a bili smo već u godinama kada se naša generacija sve više odlučivala za trajnije veze i zajednički život.

Gledajući Lidiju u svim onim trenucima nakon iznenadnog susreta u studiju, bijah milinom njenom na neopisiv način privučen. Njezino lice bijelo; čelo srednje visoko i bezbrižno opušteno, glatko; pravilan nos, pomalo pjegav; kosa zlaćana do ramena, s uvojcima; zubići bijeli, sitni, u osmijesima brojnim, kao i usne ljupke, lijepe, pravilne....oči plave...ušesa malena sa krasnim sitnim naušnicama...

Ljepša je bila nego ikada prije, ta mlada žena koju sam od svoje desete godine poznavao. Ne samo lice, nego i tijelo njezino bijaše lijepo i skladno, a odjevanje i nastup besprijekorni.

* * * * *

Tisuću sam puta, tijekom vremena koje je protjecalo od našeg zadnjeg susreta do koncerta filharmonije i akademskog zbora u kojem je Lidija bila jedan od najboljih soprana, poželio otići do škole gdje je predavala i "slučajno" je sresti prilikom njenog dolaska ili pri odlasku s posla, ali sam se uspio nekako savladati, ne želeći biti nametljiv i vjerujući da će naše druženje poslije održanog koncerta donijeti onakav rasplet događaja kakvog sam priželjkivao.
- 17:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.02.2009.

Sjećanje na Lidiju

(Pričica u nastavcima, 7. dio)

U svakoj slici tih dana prisutna i u svakom zvuku; kod odlaska na počinak i prilikom buđenja... Njezino je ime u šaptu bilo često na mojim usnama. Ime moje Lidije, najljepše djevojke na svijetu.

Lidija, Lidija, kakvo predivno ime! Lidija, Lidija, moja najljepša melodija!

Zanesen tako, dočekao sam poslijepodne onog dana kada smo se dogovorili da ću doći i donijeti joj njezinu torbu s pločama i snimljenim vrpcama. Idući prema učionici u kojoj je održavala školski sat, prisjetio sam se naših školskih dana i mislio kako je sudbina na divan način ipak htjela da se ponovo nađemo.

Predao sam torbu, uzeo ulaznice za koncert i usput dobio na dar nekoliko njenih predivnih osmijeha. Odlučila je otpratiti me do izlaza iz škole, a prilikom izlaska iz razreda lijepo je zamolila učenike da budu dobri i ne prave nered.

-Svakako dođite ti i Draško!- rekla je na rastanku.

-Nema šanse da ne dođemo, ali ako Draško kojim slučajem ne bude mogao doći, ja ću sigurno. Mogli bi se odmah nakon koncerta naći i otići negdje na piće. - rekoh nespretno.

-Da, mogli bi otići negdje na piće i popričati! - radosno je prihvatila Lidija, zagrlivši me lagano lijevom rukom i pružajući mi desnu u znak rastanka.

Rukovali smo se, a ja izašao iz škole i zaputio se pješice kući, lagano hodajući, ali osjećajući se kao da lebdim.
- 21:35 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 06.02.2009.

Sjećanje na Lidiju

(Pričica u nastavcima, 6. dio)

Veliko nam je zadovoljstvo bila naša suradnja s Lidijom, a išlo je sve prilično glatko, jer djeca nisu griješila. Trebali smo zakazati još samo jedan termin snimanja, kako bi zagladili neke detalje.

Pratio sam je pogledom u zgodnim momentima, misleći da me nitko ne može opaziti, ali pronicljive djevojčice su se počele pogledavati i smijuljiti, što je moglo pokvariti rezultate snimanja, no ona ih je; podižući kažiprst desne ruke iznad svoje glave i mašući lagano njime u znak negodovanja i upozorenja, uspjela dovesti u red, očaravajuće se pri tome smiješeći.

U razgovoru nakon predzadnjeg snimanja za potrebe školske kazališne predstave, saznao sam kako je u međuvremenu uspjela proći audiciju za prijem u akademski zbor. Uskoro su trebali imati nastup s filharmonijom, a jedina točka programa bila je Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena.

Pitala je Draška i mene jesmo li možda zainteresirani za koncert filharmonije koji se trebao održati krajem svibnja. Mogla je nabaviti ulaznice po povoljnijoj cijeni, a mi smo joj rekli da obavezno uzme za nas dvojicu, pa ćemo joj svakako nadoknaditi trošak.

Na zadnje snimanje materijala za njezinu dramsku grupu, došla je noseći zgodnu torbu napunjenu long play pločama. Mene je "zadužila" da joj na vrpce snimim glazbene brojeve redom, po urednom popisu koji je sastavila. Obećao sam to napraviti bez naplate, u znak starog prijateljstva, no u sebi sam pomislio da je to zbog jedne još uvijek tinjajuće, stare i zasigurno samo moje ljubavi. Zamolila me da joj dostavim torbu s pločama, popisom glazbenih brojeva i snimljenim magnetofonskim vrpcama u osnovnu školu gdje je radila. Napisala mi je na papiriću adresu i broj telefona u zbornici, a ja pažljivo pohranio taj komadić papira u poseban pretinac svoje lisnice. Pitao sam ju hoće li uspjeti nabaviti ulaznice za koncert filharmonije, a ona je rekla da će mi ih najvjerojatnije moći dati kad dođem kod nje u školu.

Odvojio sam nekoliko večeri za snimanje Lidijinih najdražih glazbenih brojeva. Bilo je tu svih žanrova, a izvođači, redom vrlo kvalitetni glazbenici. Saslušao sam svaki glazbeni broj prilikom snimanja i vidio sebe i Lidiju u mislima, negdje daleko, daleko izvan ovog svijeta, vremena i prostora. U meni su bujale nade i čežnje te sam se nekako uspio uvjeriti da sve to nije slučajno. Jako, zaista jako sam se tada zaljubio i bez obzira na sve što sam znao i za što nisam znao, vjerovao sam kako mogu ostvariti svoje snove, ostvariti više nego ikada prije. thumbup

Sigurno ću nastaviti. Za dan, dva, možda tri, ne znam broj, ali znam da bit ću njen! smijeh
- 19:17 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 04.02.2009.

Sjećanje na Lidiju

(Pričica u nastavcima, 5. dio)

Ha, život je tekao dalje. Školske obveze zaokupljale su nas tijekom tjedna, a subotom i nedjeljom dodatno učenje, svirke i odlasci na ples ili u kino. Toliko sam se puta ponadao da ću negdje na nekom plesu možda ponovno sresti Lidiju, ali to se nije dogodilo.

Pisali smo ljubavne pjesme, uglazbljivali ih, smišljali kako bi trebale zvučati dionice solo gitare, basa, klavijature... Prepuni ideja i žara, zanosili smo se uspjehom, ali realno gledajući, naše umijeće muziciranja nije bilo veliko. Jedva smo dosizali amatersku razinu, a postići nešto više uz prosječnu nadarenost i dosta zakašnjeli početak bavljenja glazbom, nije bilo moguće.

Nekoliko djevojaka iz našeg kvarta bile su nam najvjernija publika i poticale nas da nastavimo sa svirkom. U proljetnim i ljetnim večerima, sviruckali bi smo u parku do sitnih sati. Bilo je tu uz sviranje i pjevanje, nježnih zagrljaja i vatrenih poljubaca, ali ništa previše ozbiljnog. Zrake jutarnjeg sunca redovito bi zajedno s noćnom tamom, rastjerivale svaku pomisao o mogućnosti hodanja s bilo kojom od tih cura, a bile su one tako lijepe i slatke. Valjda tada još nismo dovoljno dobro razumijevali onu izreku da je bolje vrabac u ruci nego golub na grani. smijeh

Srednjoškolski dani približavali su se kraju. Draško i ja dogovorno smo uspjeli, radeći i štedeći, oformiti mali amaterski studio za snimanje glazbe. Kupili smo šesnaestkanalni rabljeni magnetofon i mikser te nekoliko dobrih mikrofona, pretpojačala i pojačala. Veliku, nekorištenu garažu u dvorištu kuće Draškovih roditelja, uredili smo i zvučno dobro izolirali. Započeli su eksperimenti sa zvukom. Pomalo se oko nas okupiše momci koji su svirali puno bolje, ali su cijenili našu poduzetnost i određeno iskustvo.

Eksperimentiranje sa zvukom pretvorilo se u honorarno davanje usluga korištenja studija i izrade snimaka za potrebe drugih bendova. Znali smo, naša svirka nam je ostala za gušt, kao stara ljubav koja će živjeti koliko i mi.

Nekoliko godina naše su usluge bile potrebne samo amaterskim bendovima, a onda su pomalo počeli dolaziti ljudi s najrazličitijim potrebama.

Dogodilo se da je našu uslugu zatrebao nastavnik glazbenog odgoja s grupom nadarenih učenica. Željeli su snimiti nekoliko pjesama za jednu kazališnu predstavu i taj smo posao morali odrađivati u etapama. Djeca su davala sve od sebe, no on nije bio zadovoljan pa je neke dionice trebalo često ponavljati. Vrlo brzo je pčeo gubiti živce i prijetiti učenicama da od toga neće biti ništa. Već na trećem snimanju je odustao, rekavši razočaranim djevojčicama kako bi najbolje bilo da slijedeći put na snimanje dođu s učiteljicom Lidijom. Draško i ja nismo ni slutili koga ćemo tada vidjeti.

Došla je slijedećeg puta naša Lidija, nasmiješena, razdragana i vidjeli smo odmah da ju djeca jako vole i slušaju. Saznali smo da je u međuvremenu završila pedagošku akademiju i višim razredima osnovne škole predaje materinji jezik, a vodi dramsku grupu u koju su učlanjene bile i ove male pjevačice.

Kad smo spomenuli njenog kolegu iz glazbenog, koliko je nervozan i sitničav bio, samo je odmahnula rukom i slatko se nasmijala. Možda slađe nego ikada do tad. Nije izgubila ništa od ljepote koja ju je krasila kad sam ju prije nekoliko godina susreo u tramvaju.

Nastavak slijedi i bit će još svega!wave
- 20:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 03.02.2009.

Sjećanje na Lidiju

(Pričica u nastavcima, 4. dio)

Okrenuh se iznenađeno i zapljusnu me val neočekivane ljepote. Predamnom je sjedila, vedro mi se smiješeći, neopisivo lijepa gospođica. Njezino je lice sjalo kao sunce, kao još neotkrivena i neviđena zvijezda. Nisam znao zašto, ali osjetih se neobjašnjivo postiđen pred tom ljepotom.

Tek dan ili dva kasnije, nakon našeg iznenadnog susreta, počeo sam shvaćati da se dogodilo nešto prekrasno. Lidija je uistinu bila dražesna prije, u danima koje sam pamtio, ali pravo čudo za mene bijaše ta preobrazba koju nisam mogao ne zapaziti i ne ostati zadivljen.

Pitala me žurim li kući i jesam li raspoložen sići na mojoj tramvajskoj stanici pa da svratimo u obližnju slastičarnicu na kolače, čaj s limunom i čašicu razgovora. Oduševljeno sam pristao, a pri silasku s tramvaja bio toliko ustreptao i nespretan da sam skoro pao. Ona se slatko nasmijala tome, jednako kao i mojem nastojanju da zauzmem pravilnu stranu u zajedničkom hodu nogostupom i pri prelaženju pješačkih prijelaza.

U našem dugom razgovoru sve do kasnog poslijepodneva, saznao sam da je učenica gimnazije, članica pjevačkog zbora u poznatom kulturno - umjetničkom društvu, a nakon gimnazije ima namjeru upisati se na pedagošku akademiju.

Pričala mi je kako se njoj i njenoj obitelji posrećilo prije skoro dvije godine kada je umro bogati stric njezinog oca.

Nije imao nasljednika, a steko je u Americi popriličnu imovinu koju je Lidijin otac naslijedio.

To nasljedstvo omogućilo im je da se maknu iz naših radničkih četvrti, kupe poveliku kuću u jednoj elitnoj gradskoj četvrti i žive puno bolji život nego prije. Spomenula je ime te četvrti, ali ja tada još nisam tako dobro poznavao grad da bih znao gdje ona uistinu stanuje,
no nisam htio ispasti neznalica pa sam samo značajno klimao glavom.

Malo čime sam se mogao pohvaliti pred njom. Prešutio sam da mi u školi ne ide baš najsjanije, a oduševilo ju je kad sam spomenuo kako sam počeo svirati gitaru i zajedno s Draškom i Damirom osnovao mali glazbeni sastav, te se nas trojica povremeno nalazimo i uživamo u zajedničkoj svirci. Za čudo, nije izrazila želju da dođe i posluša nas.

Počelo se mračiti pa u slastičarni upališe svjetla. Lidija pogleda na svoj ručni satić i reče kako je vrijeme u razgovoru zaista brzo prošlo. Njezini bi se doma mogli zabrinuti i zato bi bilo dobro poći. Nije dopustila da platim kolače i čaj, a poslastičaru je rekla da zadrži ostatak novca.

Sačekali smo zajedno da joj dođe tramvaj i prije nego će ući u prva kola na srednji ulaz, ona me zagrli i poljubi u obraz. Tramvaj krenu, a ja ostadoh otvorenih usta gledati nju kako mi iz tramvaja maše. Sabrah se nakon toga, nekoliko puta duboko udahnuvši i izdahnuvši. Ne znam više o čemu sam mislio koračajući prema zgradi u kojoj sam stanovao. Jak dojam trajao je nekoliko tjedana, ali nakon toga sam se nekako prepustio svakodnevici. Draško i Damir, gotovo da mi nisu vjerovali kad sam im sve ispričao. Lidiju nisam imao prilike vidjeti, čak nekoliko godina nakon tog predivnog susreta. cry
- 11:25 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.02.2009.

Sjećanje na Lidiju

(Pričica u nastavcima, 3. dio)

Nešto manje od godine dana trajale su iseljeničke muke dragog mi prijatelja i njegovih roditelja. Vratiše se krajem proljeća u svoju trošnu kućicu s vrtom koji nitko u međuvremenu nije uređivao pa im je to bila jedna od prvih aktivnosti nakon povratka. Lijepih riječi za život u tuđini nisu imali; Damir je zbog njihovog neuspjelog pokušaja izgubio školsku godinu, ali su svejedno svo troje, bili prepuni optimizma i vjere da će se sve već nekako srediti. Kako vrt, tako i život.

Naporna učenja za podizanje prosjeka ocjena, programi tehničkog crtanja, proračuni, pripreme za završne testove; sve je to na neki način zasjenilo radost zbog povratka starog prijatelja, ali vjerovao sam da će naše vrijeme druženja biti nadolazeći ljetni praznici.

Već pri prvom susretu nakon povratka iz Austrije Damir je pitao za neke stare prijatelje pa tako ni Lidiju nije zaobišao, a ja ne mogu reći da sam na nju bio zaboravio, nego me je "nosila druga rijeka" i naprosto nisam znao u koju srednju školu ide, da li se bavi glazbom i pjevanjem kao prije, da li još uvijek "hoda" s onim momkom iz učeničkog doma...

Ne, zaista nisam imao pojma što se događa s njom. Predložih Damiru da proba sam saznati, jer ionako je imao vremena na pretek te sam zahvaljujući toj činjenici i ja za nekoliko dana saznao da je Lidija zajedno s roditeljima odselila u drugi dio grada, ali njezini bivši susjedi nisu znali potankosti. Osim nekolicine "starih", dobrih momaka i djevojaka, prijatelja iz osnovnjaka, svi su nam drugi nekako nestali iz vidokruga.

Svatko od njih je "vrtio svoj film" i bez obzira što smo svi stanovali u međusobno vrlo bliskim kvartovima, meni se činilo kao da smo svjetlosnim godinama udaljeni.

Nepune dvije godine nakon toga, gotovo više nitko nije pitao za Lidiju. Njezino ime gotovo je nestalo iz naših razgovora u kojima smo prizivali sjećanja na zgode i nezgode u osnovnjaku.

Nisam mogao slutiti da ću upravo ja biti taj koji će uskoro moći društvu reći nešto o njoj.

*** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** ***

Treći razred srednje škole, hladni ožujak, mučni završetak zime... Ulazim u tramvaj i bezvoljno, umorno se bacam na sjedalo ispred onoga na kojem sjedi djevojka, plavokosa
s kovrčama, odjevena u lijepu smeđu bundu. Rado bih joj pogledao lice, ali ne želim biti "nepristojan".

Gledam, tobože kroz prozor, ali zapravo pokušavam uhvatiti kut gledanja iz kojeg bih u zgodnom trenutku prolaska tramvaja ispod nadvožnjaka mogao spaziti odraz djevojčinog lica. Rame mi iznenada dodiruje nečija ruka i poznati glasić izgovara moje ime.

Djevojka na sjedalu iza mojega, bila je Lidija!
- 20:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Studeni 2022 (1)
Siječanj 2014 (1)
Srpanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (3)
Listopad 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Listopad 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Rujan 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (12)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (8)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (7)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (1)
Listopad 2006 (6)
Rujan 2006 (13)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (23)
Svibanj 2006 (26)
Travanj 2006 (10)

Opis bloga

  • Blog.hr
    Za sve prijatelje Sićušne Plave Iskre.
    vedjak@yahoo.com
    nešto o meni...

    Moji haiku pokušaji:

    nemarno bačen
    pokraj kante za smeće
    plišani medo

    vrh vlati trave
    u kapljici rose sjaj
    ulične lampe

    u čahuri svojoj
    zatočen sjećam se
    bio sam leptir

    nasred livade
    za hladnoću ne mari,
    djetelina cvjeta

    crveni glasić
    u zelenoj tišini
    pala jabuka

    Kaki jabuke!
    Oh, kako dugo nisam,
    Kušao nijednu!

    navrh oraha
    pogledom gospodari
    jedna vrana

    iza prozora
    djevojčica i medo
    ispred, tulipani

    uz rub guštare
    samonikle ljubice
    pustile miris

    večernji vjetrić
    odjek mojih koraka
    behar i mjesec

    pjesme i suze
    izgubljena mi duša
    još traži svoj dom

    krošnja bez lista
    žutim jabučicama
    siguran je dom

    iz neke rupe
    izvlači kobasice
    pametni mačak

    paukova mreža
    zarobila je misli
    u duplji hrasta

    u svježem blatu
    za gladne golubiće
    komadić kifle

    proljetni vjetar,
    svoja krila proteže
    na grani vrana

    plamsanje neba
    nad prštećom bjelinom
    bujnih behara

    prodorno krešti
    visoko iznad mene
    svraka u letu

    na autocesti
    raskomadana mačka
    vrane se goste

    bagreme mlade
    uz cestu poredane
    njiše slab vjetar

    poput privida
    na dnevnom nebu sjaji
    blijedi mjesec

    zelene lokve
    uzduž prašnjavog puta
    čičak u cvatu

    na uzlet spremna
    zamišljeno me gleda
    kosova ženka

    protkana vjetrom
    ispred našeg balkona
    krošnja javora

    u parku raste
    još vrtlari ga kljaštre
    divovski bonsai

    bijelim poljem
    u crnim kaputima
    vrane, ti i ja

    nemirna je noć,
    na bijelim vratima
    crvene kapi

    na mokroj cesti
    odražava se nebo
    putnik razmišlja

    vršak planine
    morem gustih oblaka
    smireno plovi

    tužnim cvrkutom
    osamljena ptičica
    nekog doziva

    ispod jelke još
    požutjela pšenica
    sjaj prolaznosti

    mali je pauk
    u mislima mojim
    ispleo mrežu

    mrkva u blatu
    sve što je još ostalo
    od snjegovića

    topla sirnica
    osjetilima mojim
    zaokupljena

    u tvrdom ledu
    pečat suhoga lista
    snaga topline

    tako daleko
    zaleđeni vrhunac
    je li ikad još bio




    kao glas tišine
    tri labuda u letu
    iznad jezera

    Vedranwave

    Z A M I S L I !!!




    Zamisli da nema raja.
    Lako je ako pokušaš.
    Nema ni pakla pod nama,
    Samo nebo je iznad nas.
    Zamisli sve ljude,
    kako žive za danas...

    Zamisli granica da nema.
    Učiniti to teško nije.
    Razloga za ubijanje i umiranje nema,
    Nema ni religije.
    Zamisli sve ljude,
    u miru kako žive...

    Da sam sanjar, možeš reći mi,
    No ja nisam jedini.
    Jednoga dana, nadam se, postat ćeš i ti!
    Kao jedan, svijet će živjeti!

    Zamisli posjeda da nema.
    Ako možeš, to me čudi.
    Potrebe za pohlepom i gladi nema,
    Samo za bratstvom svih ljudi.
    Zamisli sve ljude
    Cijeli svijet kako dijele...

    Da sam sanjar, možeš reći mi,
    No ja nisam jedini,
    Jednoga dana, nadam se, postat ćeš i ti!
    Kao jedan, svijet će živjeti!

    John Lennon

    Preveo: Vedran J.wave

Linkovi

TAOIZAM