< /head>

Sićušna Plava Iskra

ponedjeljak, 02.02.2009.

Sjećanje na Lidiju

(Pričica u nastavcima, 3. dio)

Nešto manje od godine dana trajale su iseljeničke muke dragog mi prijatelja i njegovih roditelja. Vratiše se krajem proljeća u svoju trošnu kućicu s vrtom koji nitko u međuvremenu nije uređivao pa im je to bila jedna od prvih aktivnosti nakon povratka. Lijepih riječi za život u tuđini nisu imali; Damir je zbog njihovog neuspjelog pokušaja izgubio školsku godinu, ali su svejedno svo troje, bili prepuni optimizma i vjere da će se sve već nekako srediti. Kako vrt, tako i život.

Naporna učenja za podizanje prosjeka ocjena, programi tehničkog crtanja, proračuni, pripreme za završne testove; sve je to na neki način zasjenilo radost zbog povratka starog prijatelja, ali vjerovao sam da će naše vrijeme druženja biti nadolazeći ljetni praznici.

Već pri prvom susretu nakon povratka iz Austrije Damir je pitao za neke stare prijatelje pa tako ni Lidiju nije zaobišao, a ja ne mogu reći da sam na nju bio zaboravio, nego me je "nosila druga rijeka" i naprosto nisam znao u koju srednju školu ide, da li se bavi glazbom i pjevanjem kao prije, da li još uvijek "hoda" s onim momkom iz učeničkog doma...

Ne, zaista nisam imao pojma što se događa s njom. Predložih Damiru da proba sam saznati, jer ionako je imao vremena na pretek te sam zahvaljujući toj činjenici i ja za nekoliko dana saznao da je Lidija zajedno s roditeljima odselila u drugi dio grada, ali njezini bivši susjedi nisu znali potankosti. Osim nekolicine "starih", dobrih momaka i djevojaka, prijatelja iz osnovnjaka, svi su nam drugi nekako nestali iz vidokruga.

Svatko od njih je "vrtio svoj film" i bez obzira što smo svi stanovali u međusobno vrlo bliskim kvartovima, meni se činilo kao da smo svjetlosnim godinama udaljeni.

Nepune dvije godine nakon toga, gotovo više nitko nije pitao za Lidiju. Njezino ime gotovo je nestalo iz naših razgovora u kojima smo prizivali sjećanja na zgode i nezgode u osnovnjaku.

Nisam mogao slutiti da ću upravo ja biti taj koji će uskoro moći društvu reći nešto o njoj.

*** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** ***

Treći razred srednje škole, hladni ožujak, mučni završetak zime... Ulazim u tramvaj i bezvoljno, umorno se bacam na sjedalo ispred onoga na kojem sjedi djevojka, plavokosa
s kovrčama, odjevena u lijepu smeđu bundu. Rado bih joj pogledao lice, ali ne želim biti "nepristojan".

Gledam, tobože kroz prozor, ali zapravo pokušavam uhvatiti kut gledanja iz kojeg bih u zgodnom trenutku prolaska tramvaja ispod nadvožnjaka mogao spaziti odraz djevojčinog lica. Rame mi iznenada dodiruje nečija ruka i poznati glasić izgovara moje ime.

Djevojka na sjedalu iza mojega, bila je Lidija!

- 20:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Siječanj 2014 (1)
Srpanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (3)
Listopad 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Listopad 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Rujan 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (12)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (8)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (7)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (1)
Listopad 2006 (6)
Rujan 2006 (13)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (23)
Svibanj 2006 (26)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (2)

Opis bloga

  • Blog.hr
    Za sve prijatelje Sićušne Plave Iskre.
    vedjak@yahoo.com
    nešto o meni...
    Counters
    Counters

    Moja ptičica

    Photobucket

    Moji haiku pokušaji:

    nemarno bačen
    pokraj kante za smeće
    plišani medo


    vrh vlati trave
    u kapljici rose sjaj
    ulične lampe


    u čahuri svojoj
    zatočen sjećam se
    bio sam leptir


    nasred livade
    za hladnoću ne mari,
    djetelina cvjeta

    crveni glasić
    u zelenoj tišini
    pala jabuka

    Kaki jabuke!
    Oh, kako dugo nisam,
    Kušao nijednu!

    navrh oraha
    pogledom gospodari
    jedna vrana

    iza prozora
    djevojčica i medo
    ispred, tulipani


    uz rub guštare
    samonikle ljubice
    pustile miris


    večernji vjetrić
    odjek mojih koraka
    behar i mjesec


    pjesme i suze
    izgubljena mi duša
    još traži svoj dom


    krošnja bez lista
    žutim jabučicama
    siguran je dom


    iz neke rupe
    izvlači kobasice
    pametni mačak


    paukova mreža
    zarobila je misli
    u duplji hrasta


    u svježem blatu
    za gladne golubiće
    komadić kifle

    proljetni vjetar,
    svoja krila proteže
    na grani vrana

    plamsanje neba
    nad prštećom bjelinom
    bujnih behara

    prodorno krešti
    visoko iznad mene
    svraka u letu

    na autocesti
    raskomadana mačka
    vrane se goste

    bagreme mlade
    uz cestu poredane
    njiše slab vjetar

    poput privida
    na dnevnom nebu sjaji
    blijedi mjesec

    zelene lokve
    uzduž prašnjavog puta
    čičak u cvatu

    na uzlet spremna
    zamišljeno me gleda
    kosova ženka

    protkana vjetrom
    ispred našeg balkona
    krošnja javora

    u parku raste
    još vrtlari ga kljaštre
    divovski bonsai

    bijelim poljem
    u crnim kaputima
    vrane, ti i ja

    nemirna je noć,
    na bijelim vratima
    crvene kapi

    na mokroj cesti
    odražava se nebo
    putnik razmišlja

    vršak planine
    morem gustih oblaka
    smireno plovi

    tužnim cvrkutom
    osamljena ptičica
    nekog doziva

    ispod jelke još
    požutjela pšenica
    sjaj prolaznosti

    mali je pauk
    u mislima mojim
    ispleo mrežu

    mrkva u blatu
    sve što je još ostalo
    od snjegovića

    topla sirnica
    osjetilima mojim
    zaokupljena

    u tvrdom ledu
    pečat suhoga lista
    snaga topline

    tako daleko
    zaleđeni vrhunac
    je li ikad još bio





    kao glas tišine
    tri labuda u letu
    iznad jezera


    Vedranwave

    Z A M I S L I !!!




    Zamisli da nema raja.
    Lako je ako pokušaš.
    Nema ni pakla pod nama,
    Samo nebo je iznad nas.
    Zamisli sve ljude,
    kako žive za danas...

    Zamisli granica da nema.
    Učiniti to teško nije.
    Razloga za ubijanje i umiranje nema,
    Nema ni religije.
    Zamisli sve ljude,
    u miru kako žive...

    Da sam sanjar, možeš reći mi,
    No ja nisam jedini.
    Jednoga dana, nadam se, postat ćeš i ti!
    Kao jedan, svijet će živjeti!

    Zamisli posjeda da nema.
    Ako možeš, to me čudi.
    Potrebe za pohlepom i gladi nema,
    Samo za bratstvom svih ljudi.
    Zamisli sve ljude
    Cijeli svijet kako dijele...

    Da sam sanjar, možeš reći mi,
    No ja nisam jedini,
    Jednoga dana, nadam se, postat ćeš i ti!
    Kao jedan, svijet će živjeti!

    John Lennon

    Preveo: Vedran J.wave

Linkovi

TAOIZAM