Sićušna Plava Iskra

nedjelja, 24.02.2008.

Svi moji u Bosni, znali su tko sam, osim djeda Saida. Njemu je ujna Zejna bila zadužena servirati priču kako će doći stariji sin njezinog brata Kemala iz Slovenije i provesti neko vrijeme s njima. Žena mu je bila teško bolesna, pred operacijom i postavljalo se pitanje hoće li se izvući, a mlađeg su sina već smjestili kod obitelji sestre koja je živjela u Bihaću.

Djed se bio odrekao moje majke jer je odlučila pobjeći u Zagreb i tu započeti svoj novi život . Nakon smrti starije sestre, bila jedino žensko dijete u mnogočlanoj, siromašnoj i vrlo patrijarhalnoj obitelji. Zajedno s majkom posluživala je petoricu braće i oca, dakle šestoricu muškaraca za koje je trebalo kuhati, prati njihovu robu i raditi sve one poslove koji se nisu smatrali muškima. Trebalo je izdržati, a bilo je poprilično teško i sa gotovo nikakvim izgledima za sretan život jedne mlade žene. Moju mamu je sve upućivalo da mora otići i potražiti sreću izvan obitelji. Danas sam siguran da je za sebe dobro učinila

Najsretnije rješenje bilo je ne spominjati ime moje majke u djedovoj blizini, a mene su vrlo dobro uputili kako ću se predstaviti i reći čiji sam kad me dido upita. Laganje me je mučilo i gušilo, ali nisam u početku imao prilike naći se s djedom nasamo i reći mu istinu. Nije mi se sviđalo biti "nekakav mali iz Slovenije". Htio sam biti njegov pravi unuk i odlučio sam se tu umiješati svojom "intervencijom" čim se za to ukaže prilika.

Meni je on bio vrlo zanimljiv čovjek. Cijeli drugi svjetski rat proveo je u službi na željeznici, kao pomoćnik strojovođe. Znao je vrlo zanimljivo pričati o svojim doživljajima; o ustašama, četnicima, nijemcima i partizanima. Često je govorio kako je imao ludu sreću i u mnogim teškim situacijama sačuvao živu glavu.

Davao je ljudima nadimke po nekom svom čudnom ključu. Mojim dvijema sestričnama, Seki i Senki udijelio je nadimke Lundra i Čondra. (?!) Svog najstarijeg sina Nurdina, nazivao je ponekad Šiptarom, a kao što sam već prije napisao, mene je prozvao Gicom zbog mojih dežuranja kod svinjca. No, nisam dugo bio Gico. Moj drugi i njemu vrlo dragi nadimak i to kroz godine koje će uslijediti bio je Jordan.

Nikad neću saznati zašto, ali za njega sam bio Jordan i nakon što je od mene saznao istinu tko sam u stvari i čije sam dijete zapravo.

Jednog me je jutra tako, poslije kišne noći, dido odlučio povesti u berbu gljiva. Išli smo sami prema dragoj šumici, gazeći po rosnoj travi . Dido je koračao i šutio, a ja sam imao veliku potrebu reći mu istinu; to da sam njegov pravi unuk i sin njegove kćeri koja živi u Zagrebu. Rekao sam mu da mi je žao što su mu svi lagali i što sam ja morao lagati. Dido me je samo gledao ispod oka i pravio zamišljeno lice, a da bi mi na kraju rekao:
"E, moj Jordane! Dobar si ti momčina! Znaš li to?" Više ništa poslije toga nije govorio s tim u vezi. Naš daljnji razgovor bio je oko gljiva koje smo pronalazili i spremali u košare, a bilo je vrganja, jamičastih mliječnica, golubača, lisičarki i medvjeđih šapa.

U trenucima nježnosti rekao sam baki da sam sve priznao djedu. Ona je s posebnim izrazom lica pitala što je on na to rekao, a ja sam odgovorio kako zapravo nije ništa rekao, nego mi je samo rekao da sam dobar i onda smo brali gljive. Baka mi se lukavo nasmiješila, niječno zaklimala glavom i rekla da sam pravi mali "šejtan". Dugo mi je trebalo da shvatim što riječ "šejtan" znači, ali tada mi nije ni padalo na pamet upitati baku, jer sam osjećao veliku krivicu. Baka je "stvar" dala na znanje ujaku Mehmedu, a on mi je rekao da sam budalast. Djed se pravio kao da ništa nije saznao i svojim me prijateljima i dalje predstavljao kao "malog" od snahinog brata iz Slovenije. Ja se više nisam usuđivao o tome govoriti, a danas mi je jasno da je djed cijelo vrijeme vodio neku svoju igru.

Te godine su za Dan Republike mama i tata došli iz Zagreba. Didi su cijeli dan išli niz dlaku i baka mu je stalno točila rakiju u čašicu. Kad je moja mama za vrijeme večere izašla iz sobe u kojoj je boravila tijekom tog dana i zagrlila svog oca, prvi put sam ugledao suze na njegovom izbrazdanom licu. Tada sam konačno prestao biti "mali" od snahinog brata iz Slovenije.

- 12:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.02.2008.

Velika stijena nalazila se u šumi i mogla se vidjeti odmah nakon prolaska kroz zelenu zavjesu satkanu od žbunja i niskog raslinja na rubu šume. Doimala se kao da izrasta iz brdašca što se uzdizalo iznad korita onog lijevog potoka, a moj djed Said počeo ju je komadati uz pomoć svog prijatelja Markice, tek nešto malo prije mog dolaska u Zavidoviće.

Rad u tom malom kamenolomu bio je dvojici bivših željezničara, umirovljenika; dobra povremena zanimacija, prilika za druženje i razgovor uz pokoji zalogaj i čašicu rakije, prave domaće šljivovice. Kameni blokovi bili su potrebni za izgradnju nove ujakove kuće, a ja sam dosta često prekidao svoju igru i promatrao kako se djed i njegov prijatelj, goli do pojasa i znojni, naprežu i odlamaju dijelove tijela te šumske gromade. Obavljali su posao za onih sunčanih i suhih dana, tijekom poslijepodneva i predvečerja. Znao sam slušati njihove ozbiljne razgovore od kojih sam malo što razumio i gledati kako potvrdno klimaju glavom jedan drugome, dok podižu čašice pune šljivovice i nazdravljaju. Primjećivao sam da postaju posebno razgovorljivi, razdragani i veseli nakon nekoliko ispijenih čašica.

Jednom se prilikom, dok su marljivo zabijali klinove u stijenu, prikradoh mjestu gdje su držali tu svoju bocu s rakijom i natočih sebi u čašicu. Prvo jednu, samo da probam... Nagnuh i popih u trenu, oponašajući kretnju kakvu sam vidio da djed i Markica izvode. Piće je bilo odvratno, ali sam ipak bio odlučio natočiti i drugi put. Vjerojatno je došlo do vrlo brzog opijanja, a nakon toga, ponesen nekim prastarim rakijaškim instinktom, stadoh točiti i ispijati čašice sve dok boca nije bila ispražnjena.

Djed i Markica samo su se pogledali kad su primijetili kako s ispražnjenom bocom u ruci pokušavam hodati i ljutim se na svoje vlastite noge koje me nisu htjele slušati. Rekoše da što brže pođem kući, a ja se zaputih nizbrdo, više se valjajući nego što sam mogao hodati.

Dođoh na jedvite jade pred bakin prag i sve dok živim neću zaboraviti izraz zabrinutosti i straha na njezinom licu kad me je ugledala. Ponudila mi je odmah mlijeka i rekla da pijem, a meni se sve okretalo pred očima. Osjećao sam neopisivu mučninu.

Popio sam mlijeko i vrlo brzo sve povratio, a nakon toga izgubio svijest. Bilo je to poprilično jako trovanje alkoholom za dječaka od nepunih šest godina. Teško mi je odrediti koliko sam dugo bio u nesvijesti, ali kad sam se probudio, baka je bila uz mene i rekla mi da sam vrlo dugo spavao. Na njenom licu treperio je smiješak, a meni se vratila bistrina uma. Sva ona slabost i vrtoglavica, sve je nestalo.

Rodbina i susjedi dugo su prepričavali moje prvo pijanstvo, a ja od tada do svoje šesnaeste godine nisam više mogao omirisati, a kamoli okusiti, bilo koje alkoholno piće.


- 20:00 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.02.2008.

Stabljike kukuruza i suncokreta lijepo su mirisale, poprilično me nadvisujući tog ljeta. Trčeći kraćim putem prema dragoj šumi, zalazio bih među njih, pazeći da ih ne polomim ili ne oštetim. Preskakao sam, u to vrijeme još malene, zelene bundeve, a iznad vršaka stabljika kukuruza i čudesnih suncokretovih cvjetova, plavilo se nebo. Na izlasku iz kukuruzišta dočekivala me mala, uska čistina, obrasla rascvjetalim zečjim trnom i majčinom dušicom, čiji bi miris u tim trenucima zagospodario mojim osjetilom njuha, potvrđujući da je šuma blizu, što je očima bilo čak predobro vidljivo.

Ulazeći u hlad pretežno bukove i hrastove šume, znatno bih usporio, kao da ulazim u hram. Hodao sam opreznije, gledajući u svim smjerovima, a prostrana šumska dvorana dočekivala me je glasovima ptica koji su blago odjekivali. Šuštanje lišća na tlu i u krošnjama, žuborenje potoka, poneko udaljeno mukanje krava, lepeti krila ptica, zujanje insekata i sve to u tolikom miru i tišini...

Prva i najdraža šuma u mom životu! Provodeći vrijeme u njoj sam ili se družeći sa djecom iz susjedstva, otkrio sam mnoge do tada nepoznate stvari i mislim da takva iskustva nikad ne bih stekao da nisam imao izuzetnu priliku, boraviti na tom mjestu.

U toj šumi, djevojčice i dječaci igrali su se zajedno. Čuvali smo krave i ovce na njivi pa zalazili u šumu i otkrivali međusobne razlike u spolu na najprirodniji način. Roditelji, bake i djedovi, ujaci...oni nisu ništa trebali znati o svemu i mi im nismo govorili, iako su vjerojatno bili svjesni naše razmjene informacija. Svoje igre smo imali i svoje tajne. Bili smo iz siromašnih obitelji, a proživljavali jedno bogato i veličanstveno djetinjstvo.






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se



U to vrijeme sam otprilike ovako izgledao. sretanfino

- 20:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 06.02.2008.

Mjesto gdje me je bekan onako neugodno iznenadio i grubo izgruvao rogovima, nalazilo se blizu ruba šume, na jednom kraju djedove njive, a u blažoj od dvije udoline koje bijahu
simetrično smještene s obzirom na produžetak sokaka, što je na tom dijelu skoro posve bio gubio sva obilježja utrte staze, a vodio je uzbrdo prema selu Dubravici.

Dvijema udolinama bijaše zajedničko to da su završavale u koritima dvaju sličnih potoka, od kojih je onaj lijevi, ako bi gledali u smjeru uspona prema Dubravici, bio granica između imanja mog djeda i susjedove njive. Desni je tekao svojim koritom kroz šumu, nekoliko metara udaljen od grmovitog njenog ruba, s tim da je sam taj rub, bio granica između djedove njive i imanja drugog susjeda.

Mnoge sretne sate proveo sam uz obale oba potoka, a imao sam prilike dosta toga zanimljivog gledati. Jasne su mi u sjećanju slike mahovinom obraslih kamenova i tankih slapića što su se niz njih slijevali. Koliko sam samo daždevnjaka znao vidjeti nakon kiše,
kad bi potoci nabujali i zamućeni brže potekli, a jedna od omiljenih aktivnosti bila mi je šetnja uz obalu potoka i šljapkanje u gumenim čizmicama po potoku uzvodno i nizvodno.

* * * * * *

Smještene na brijegu, udoline su se, kako bi tko išao uz brijeg, izravnavale i prelazile u široku kosinu, obrubljenu šumom, a obrub je imao izgled razvučenog i obrnuto položenog slova "U".

To je bila njiva trećeg susjeda. Na njoj su rasli kukuruzi i suncokreti.

- 23:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.02.2008.

Ponekad je jezerce, nakratko znalo postati bekanovo kupalište. Nama djeci je bilo uživanje gledati kako se kupa u barici, no ne bi se kupao zato što je to želio ili mu je bilo u krvi, nego je morao na kupanje ako bi baka zaključila da je njegovo runo previše prljavo. Zavezali bi mu jedan kraj užeta oko rogova i doveli ga do ruba barice, a onda gurnuli u vodu. Odlično je plivao, ali teško da bi mogao izaći iz vode služeći se svojom snagom, jer je obala jezerca bila previše strma. Tek kada bi baka primijetila da se umorio, davala bi znak rukom ujaku koji je držao drugi kraj užeta da ga snažno povuče iz vode. Otresao bi kapi vode sa svog runa i nastavio pasti travu, privezan za deblo jedne od mnogih šljiva koje su rasle uokolo. Ubrzo bi sunce učinilo svoje i čisto runo bi zasjalo, a baka bi ga znala pogladiti, tepajući bekanu da je njezin ljepotan i čistunac. Voljela ga je kao rijetko koju od životinja kojima je bila okružena.

Nikad neću zaboraviti tog ovna i njegove rogove!

Jednom je prilikom bekan pasao travu na njivi, poviše i podalje od jezerca, a privezan za drveni i u zemlju zabijen kolac. Uz njega su slobodno pasle dvije ovce, a ja sam se u blizini zabavljao izazivajući borbe žutih i crnih mrava. Donosio bih dijelove razrušenog mravinjaka žutih, do mravinjaka crnih mrava, koji bih isto tako razrušio i onda promatrao uznemirene crne kako napadaju zatečene žute. Bilo je jako zanimljivo. U jednom trenutku, dok sam bio zadubljen u napetu situaciju na mravljem bojnom polju, osjetih snažan udarac u leđa i tren kasnije nađoh se potrbuške na tlu, zaprepašten, s licem u mravinjaku. Brzo ustadoh i prije nego shvatih što se zbiva, nađoh se ponovno; ali ovog puta okrenut leđima tlu, srušen udarcem koji mi je došao s boka. Shvatio sam da se bekan oslobodio i napada me svojim tvrdim rogovima te pomislio kako moram pobjeći od njega, ali ubrzo se moja zamisao pokazala jalovom, jer mi životinja nije davala uzmaka. Bio je uporan i brz, a ja iznenađen prestrašen i izbezumljen. Počeo sam vriskati i dozivati baku, a ovan me je svako malo udarao rogovima i rušio na tlo. Dobrano me je već bio ugruvao i kad mi se činilo da nema nade, u mojem se vidnom polju pojavila baka. Trčala je prema nama držeći visoko uzdignut podeblji štap i nervozno mahala njime. Ovan se nije dao smesti sve dok nije dohvatila slobodni kraj užeta koje je on vukao za sobom i privukla ga bliže sebi. Bili su potrebni udarci štapom da bi se primirio bekan, a uplašenog i uplakanog dječaka, smirio je topao bakin zagrljaj te njene utješne riječi i poljupci.

Izbjegavao sam od tog dana boraviti u blizini napasne životinje, ali isto tako mogu reći da mi je bilo jako žao kad su ga klali. Njegovo runo je još godinama kasnije služilo kao topla prostirka i podsjećalo me na njega.

- 19:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Siječanj 2014 (1)
Srpanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (3)
Listopad 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Listopad 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Rujan 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (12)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (8)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (7)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (1)
Listopad 2006 (6)
Rujan 2006 (13)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (23)
Svibanj 2006 (26)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (2)

Opis bloga

  • Blog.hr
    Za sve prijatelje Sićušne Plave Iskre.
    vedjak@yahoo.com
    nešto o meni...
    Counters
    Counters

    Moja ptičica

    Photobucket

    Moji haiku pokušaji:

    nemarno bačen
    pokraj kante za smeće
    plišani medo


    vrh vlati trave
    u kapljici rose sjaj
    ulične lampe


    u čahuri svojoj
    zatočen sjećam se
    bio sam leptir


    nasred livade
    za hladnoću ne mari,
    djetelina cvjeta

    crveni glasić
    u zelenoj tišini
    pala jabuka

    Kaki jabuke!
    Oh, kako dugo nisam,
    Kušao nijednu!

    navrh oraha
    pogledom gospodari
    jedna vrana

    iza prozora
    djevojčica i medo
    ispred, tulipani


    uz rub guštare
    samonikle ljubice
    pustile miris


    večernji vjetrić
    odjek mojih koraka
    behar i mjesec


    pjesme i suze
    izgubljena mi duša
    još traži svoj dom


    krošnja bez lista
    žutim jabučicama
    siguran je dom


    iz neke rupe
    izvlači kobasice
    pametni mačak


    paukova mreža
    zarobila je misli
    u duplji hrasta


    u svježem blatu
    za gladne golubiće
    komadić kifle

    proljetni vjetar,
    svoja krila proteže
    na grani vrana

    plamsanje neba
    nad prštećom bjelinom
    bujnih behara

    prodorno krešti
    visoko iznad mene
    svraka u letu

    na autocesti
    raskomadana mačka
    vrane se goste

    bagreme mlade
    uz cestu poredane
    njiše slab vjetar

    poput privida
    na dnevnom nebu sjaji
    blijedi mjesec

    zelene lokve
    uzduž prašnjavog puta
    čičak u cvatu

    na uzlet spremna
    zamišljeno me gleda
    kosova ženka

    protkana vjetrom
    ispred našeg balkona
    krošnja javora

    u parku raste
    još vrtlari ga kljaštre
    divovski bonsai

    bijelim poljem
    u crnim kaputima
    vrane, ti i ja

    nemirna je noć,
    na bijelim vratima
    crvene kapi

    na mokroj cesti
    odražava se nebo
    putnik razmišlja

    vršak planine
    morem gustih oblaka
    smireno plovi

    tužnim cvrkutom
    osamljena ptičica
    nekog doziva

    ispod jelke još
    požutjela pšenica
    sjaj prolaznosti

    mali je pauk
    u mislima mojim
    ispleo mrežu

    mrkva u blatu
    sve što je još ostalo
    od snjegovića

    topla sirnica
    osjetilima mojim
    zaokupljena

    u tvrdom ledu
    pečat suhoga lista
    snaga topline

    tako daleko
    zaleđeni vrhunac
    je li ikad još bio




    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


    kao glas tišine
    tri labuda u letu
    iznad jezera


    Vedranwave

    Z A M I S L I !!!



    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


    Zamisli da nema raja.
    Lako je ako pokušaš.
    Nema ni pakla pod nama,
    Samo nebo je iznad nas.
    Zamisli sve ljude,
    kako žive za danas...

    Zamisli granica da nema.
    Učiniti to teško nije.
    Razloga za ubijanje i umiranje nema,
    Nema ni religije.
    Zamisli sve ljude,
    u miru kako žive...

    Da sam sanjar, možeš reći mi,
    No ja nisam jedini.
    Jednoga dana, nadam se, postat ćeš i ti!
    Kao jedan, svijet će živjeti!

    Zamisli posjeda da nema.
    Ako možeš, to me čudi.
    Potrebe za pohlepom i gladi nema,
    Samo za bratstvom svih ljudi.
    Zamisli sve ljude
    Cijeli svijet kako dijele...

    Da sam sanjar, možeš reći mi,
    No ja nisam jedini,
    Jednoga dana, nadam se, postat ćeš i ti!
    Kao jedan, svijet će živjeti!

    John Lennon

    Preveo: Vedran J.wave

Linkovi

TAOIZAM

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se