Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
06.01.2009., utorak
Knjige
|
Ovih dana bijah u zajedništvu nekih dragih ljudi i pred njima priznadoh kako sam slab na knjige. Naime, volim kupiti knjigu, pa i onda kada nisam posve siguran da ću je cijelu pročitati. A što ću, slab sam: radujem se i kad me netko u darivanju iznenadi knjigom... Volim istinu uobličenu riječima. To je nešto kao odraz Stvoritelja u spoznaji onog koji se igra riječima. I onda to spoznavatelj podijeli s nama u obliku knjige. I tako, imam na svojim policama knjiga koje su se raspale od mog čestog listanja i čitanja. Posebno su mi drage one na kojima je posveta. Ima ih dosta. Za mene to je zaustavljena povijest i podsjetnik na osobe s kojima sam nekoć tkao svoj život. Drage su mi i knjige koje sam, dok sam ih čitao, išarao i na njihove rubove stavljao različite bilješke, komentare, upitnike, uskličnike… Ne, nisam tako uništio knjigu, nego sam joj dao nešto od sebe, dao sam joj od svoga života, posvojio sam je. A sada o jednoj od njih, posebnoj, svečanoj, mom srcu prirasloj. Našla se u mojim rukama u prosincu 2005., nedugo nakon izlaska iz tiska. Naslov obilat: Samo s Tobom ja sam ja. Autor: Enes Kišević. Iskreno, ne znam odveć iz njegove biografije. Knjigu je posvetio Ivanu Pavlu II. Odmah ispod autorove posvete, nalazi se i posveta mog darivatelja: Molim s tobom i za tebe. Hvala za sve. I još potpis. I: Zagreb, 19. prosinca 2005. A u koricama ove knjige toliko je istine, toliko pitanja, provokacija, nagnuća. Zahvalan Gospodinu za ljubav prema dobroj knjizi, dijelim s vama nekoliko stihova iz spomenute knjige. Tako se pita Kišević: Gospode, kako si to uredio da dobri ljudi u zla vremena još boljima postaju? A na drugom mjestu će reći: Pogledajte drveće samo kako bez nasilja raste. Ta što će drveću riječi, njega cvjetovi krase… Al' najljepše u drveću jest: što ono ne sumnja u Boga. Ta koje to bilje prestat će cvasti zato što ne vidi korijena svoga? I još sam nekom zahvalan. Marini. |
