Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
29.12.2008., ponedjeljak
Što na kraju ostane?
|
Postoje vremena kada se sve svede na ono bitno. Prestanu riječi. Teško ih izgovaraš. I to što kažeš, osjećaš da je nepotrebno. Želiš šutjeti. Zapravo: želim šutjeti. Prestanu koraci. Ne možeš ih učiniti. I čini ti se da nisu niti potrebni. Kamo bi išao? Što bi tražio? Što ti treba? Sve si već vidio, sve primio, sve susreo, sve saznao... Ne trebaš više ništa. Sve imaš u sebi. Prestanu pogledi. Ono od čega živiš, oku je skriveno. To samo slutiš. Istina: ono vidljivo pomaže mi raspoznati nevidiljivo. Ono vječno zaodjeva se u vremenitost. Ali sve si to toliko puta vidio. Sve je repriza. Ono bitno oku je nevidljivo. Prestane molitva. Prestanu vapaji. Prestanu traženja. Sve je tako jeftino. Sve je višak. Ostane samo istina da sam u Njemu. Da sam s Njim. Da je On sve moje. Ta riječ koju ne izgovaram sadrži svu istinu. Sadrži mene. I Njega. I samo je to bitno. |
