Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...


22.09.2008., ponedjeljak

ŠIMUN PATIKOV

Proći kroz život i osjetiti njegove impulse redovita je stvar stvorenja. Proći kroz njega, okusiti njegovu ljepotu i gorčinu, uživati u cvrkutu ptice, čuti prijatelja kad ti na vrata pokuca, odazvati se na zov majke... Lijepo je s prijateljem zapjevati pjesmu, osjetiti srce dok se pjeva himna tvoga naroda na nekom od međunarodnih događaja. Zasigurno je dobro poslušati i zgodu iz nečijeg života, čuti dobar vic, biti dio nečijih dubina koje se u razgovoru otkrivaju. I još uvijek ćemo reći da je to dio redovitosti u životu stvorenja.

Bijaše jedan čovjek, imenom Šimun. Zvali smo ga Šinko. Njegov život nije bio ispunjen ovim redovitostima. Nije čuo. Nije govorio. Jedno vrijeme pred konac života vrlo slabo je i vidio. A ipak, uza sve to, život mu je imao ljepote. Samo što smo bili uskraćeni čuti njegovu priču, spoznati ljepotu takvog života, vidjeti njegovu radost, njegove strepnje, njegove nade i planove. Nije se mogao potpuno izreći. Oni vještiji i njemu bliži, po pokretima i znakovima koje je činio svojim rukama, razumjeli su čuti što Šinko nije mogao reći. Ti isti njemu su pomogli shvaćati svijet i vrijeme u kojem je živio. A Šinko je rado drugovao s ljudima. Vjerojatno je ponekad morao osjetiti da je drugomu težak – zbog svoje „manjkavosti“. No, ne znam da sam ga ikad vidio u teškoj zamišljenosti da bih imao pravo zaključiti kako je u tjeskobi zbog života kakav ga je dopao.

Bio je vrijedni radnik. Često je pomagao svojim susjedima. Njegov vrt i okućnica bili su zavidno čisti i uredni. Bio je discipliniran i zahtjevan, kako prema sebi tako i u odnosu prema drugima. Kada je, u zadnjim godinama života, osjetio da ga noge pomalo izdaju, često je sjedio na svome balkonu gledajući susjede kako rade po njivama i u svojim vrtovima. Primjećivao je svaku promjenu u selu. Često bi zaustavio prolaznike te „komentirao“ i raspitivao se o nečem što je zapazio. Posebno je promatrao nebo, „osluškivao“ vjetrove i pokušavao razaznati kakvo će vrijeme sutra biti. S čudesnom je dragošću o tome drugima „pričao“.

Uživao je. Možda sam drzak kada ovo kažem, ali to sam primijetio. U dušu mu nisam mogao ući, razumjeti ga nisam bio sposoban, reći mu što sam htio još sam manje umio. A ipak sam primijetio nježnost i lakoću kojom je činio obične stvari u životu. Bilo je zadovoljstvo gledati s koliko pažnje i izvrsnosti je, na primjer, slagao i pripremao drva za zimski ogrjev. U vinogradu je njegovao lozu, a u svom vrtu brinuo se oko zasađenog povrća. Tu je bio umjetnik, virtuoz. Za njega to nije bio samo običan rad. To je bio trenutak nadahnuća. Sve te male, obične stvari obavljao je s tolikom pozornošću kao da se brine oko tek rođenog djeteta. Bio je sav tu. U sebi. Prihvatio je sebe i svoj svijet. I bio je to što jest. Šimun. Šinko. I gluh i nijem i, jedan dio života, slabovidan. Ali bio je ostvaren čovjek. Ne siromah, ne bijednik, ne stvorenje za sažaljenje. Bio je životan. A to je naša mjera.

Je li Gospodin i o njemu progovorio one riječi: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ Vjerujem da je! Neka ga sada primi u svoje nebesko kraljevstvo, u kojem nema ni tuge niti jauka. Njega, koji je zemni život proživio u fizičkoj „oskudnosti“, neka Gospodin obdari nebeskom radošću i počasti gledanjem svoga lica! Bog mu dao svoj mir!

- 09:17 - Ti kažeš: (0) - Ponesi sa sobom - #

06.09.2008., subota

O neshvatljiva li zanosa ljubavi!

Daješ mi sebe za hranu, da se Tobom Vječnim hranim i tako i sam postanem vječan. Lomiš se za mene. Poslužuješ me sobom. Uvijek opasanih bokova sagibaš se i sobom me osnažuješ za hod. Da, treba mi snage! Koracao si i Ti ove korake, i znaš da su često teški i da ponekad pođu natrag. I jer si znao za težinu mojih i naših koraka, postao si moja snaga u poljupcu božanske mane. Hvala Ti!

Neću govoriti ni sebi, a niti drugima, o svojoj nedostojnosti! Trebam Te! Ti me činiš dostojnim života i blizine Tvoje. U toj blizini ozdravlja duša moja. Od Tvoje blizine život moj postaje dostojan muke i napora. Od Tebe kojim se hranim učim se dostojnim koracima. Od Tebe koji me osnažuješ, učim ljepotu postojanja (barem ponekad!) za druge.

- 20:04 - Ti kažeš: (1) - Ponesi sa sobom - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

DA/NE?

Napisah:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se