Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
17.11.2006., petak
Ti i ja
|
Slušam. U meni buka. Od srama - jer se zovem imenom Tvojim. A ljubim samo onog koji mene ljubi. I znam da se još uvijek vrtim na početku Puta. I da obično glumim kako me to ne progoni. A jest! Htio bih se umoriti na Putu! Htio bih koračati s Tobom! I da nestane crvenila na mojim obrazima. Jer, žeže me Tvoja riječ. A ja ne činim ništa da se ona razbukta u mojim danima. Mislim da bih trebao. I Ti to misliš - zar ne? Kad me gledaš ovako zbunjenog sred moje ništavnosti, spremaš li se izreći neku pouku? Jer, Ti imaš oči koje vide drugačije. Oči širom otvorene. Koje žegu - baš kao i Tvoja riječ. Ali ja ću izdržati. I pokušat učiti. Jer znam da će me Tvoja strpljivost probuditi. Istinu Ti zborim: posljednjih noći i jutara vidim svu zahtijevnost pripadanja Tebi. Ne, ne odričem se. Samo dopuštam svom čovještvu da se isplače. I da ga Ti samilnim pogledom utješiš. |
