Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
08.10.2006., nedjelja
Mome ponoru
|
Danas se okrećem sebi, ponoru svoga srca. Čujem njegov poziv. Pitam se hoću li morati dugo putovati da mu nazrem kraj? I hoće li me prestrašiti vika koju ću susresti u njemu? Hodao sam putovima oku vidljivim, tražio sam izvan sebe, udarali su me valovi zemnosti... I osjetih opet poziv srca, umorenog brigama postojanja. Čujem njegov zov, njegovu čežnju za slobodom! Kao da me preklinje da ga oslobodim! A ja nisam siguran umijem li to, ili to pripada Onome drugom koji mi ga je darovao. Istina, ne prepoznajem niti njegove spone jarmene! A nije da ga ne bih htio osloboditi. Srce - moja školjka koja krije biser! Školjka - koja mi zbori riječi života i koja čuva istinu o meni. Srce, moje srce, koje sam više puta okrunio trnjem i nagnao na plač... I nisam mu dopustio mir koji mu pripada. Srce, vratit ću te u spokoj - obećavam ti! Izvor će uskoro provreti u tebi. Ispunit će te snaga, omekšat će te rosa! I tada ćeš mi se ponovno radovati... Ne, ne očekuj to od mene! Učinit će to snaga Tvorca našega. A ja ću tek raširiti ruke i kušati ljepotu našeg zagrljaja! |
02.10.2006., ponedjeljak
U luci nekog starog grada
|
Potrebno sigurno jest, ali nisam siguran je li i neophodno… Svejedno, dobro mi je došlo! Nestalo me je na nekoliko dana od očiju onih koji me svaki dan gledaju. Našao sam smiraj na nekoliko dana u jednoj staroj luci nekog omanjeg otoka na našoj obali. Naravno, kušalo me i more i ja njega. Nikad nisam ronio (bez naočala i otvorenih očiju!) u čistijem i bistrijem moru! Još je i prilična studen mora povećavala gušt… Osjećaj je bio predivan! A otkud mene negdje drugdje? Krenuo sam s „ekipom“ na nekoliko dana duhovnih vježbi. Predivno iskorišteno vrijeme! Uvijek ih organiziramo u zadnjim danima rujna. Ma nije da se čovjek u tih nekoliko dana posveti, ili da se produhovi ili kako se to već veli. Ali, osluhnuti dubine srca i otkriti detalje svog nutarnjeg čovjeka, držim da je zgodnije kad se malo odmaknemo, kad izvezemo na pučinu. I kad smo bliže prirodi, kad dišemo s njom i ona s nama… Ovih dana imao sam priliku u tome uživati. A more?! Divno djelo Svevišnjega! Još dok sam bio mlađi uživao sam plivati u moru i moliti. Nekako mi je to poseban osjećaj… Moje misli ovog trenutka lete na Mljet! Bio sam s „ekipom“ jedne godine na njemu. Istina, vrlo kratko. Međutim, od tamo nosim prekrasnu uspomenu: probudili smo se s izlaskom sunca, u tišini se spustili do mora i konačno smo se svi našli u moru… Cijelo to vrijeme nismo ništa razgovarali među sobom! Htjeli smo da na našim usnama najprije odjeknu dubine srca, da ispjevaju pohvale Svevišnjem. Uskoro je mala uvala, okupana prvim zrakama sunca, bila ispunjena stihovima Psalama i nepodnošljivom mirnoćom mora… To su bili milosni trenuci! Drugi dio mojih sjećanja vezan je uz „ekipu“. Ovih dana, dok sam boravio u toj staroj luci nekog omanjeg otoka na našoj obali, bio sam tako radostan zbog „ekipe“. S njima možeš sve! Uvijek su tu! Učitelju, Ti znaš što sam ti šapnuo u nedavnim noćima: „Hvala Ti što si ih meni darovao, i mene njima! Ti nas nauči kako ćemo ljubiti duše jedni drugih i kako ćemo rasti u predanju Tebi… Ti nas rasvijetli da nikad ne skrenemo s puta Tvojih odredaba!“ |
