Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
23.09.2006., subota
|
Da pisem post - kasno je, i umoran sam... Jesam li uopće nadahnut za kakvo piskaranje? A kako ne bih bio... Danas okrećem novu godinu svoje starosti... I nije tako puno... Ali sam stariji... Sretan mi rodjendan! Lipo sam proveo dan. Bura, sunce, grožđe, mošt, stara izba, stare kuće u kojima su moji stari živili... I vidio sam tako puno svojih koje rijetko viđam... To je bilo lipo... Slomio sam se! Ali, nije mi ža! Dugo godina nisam bio sa svojima da im pomažem... A moj stari tako strastveno oko vina radi. Još kad bi ga pio, to bi bilo bolje. Ovako se muči da napravi štogod onima koji se priko lita okupljaju oko starog ognjišta... Prolazio sam između onih starih kuća, oko kojih sam ko dite trčkarao, prpao se u pijesku, igrao se sakrive, tuje, rata - sa svojim "drugovima"... Samo, danas nisam vidio staru babu Maculu, niti Ivulju, niti dida Miju... A ni mog dida Pere već dugo nema... Ni babe Zore... A najslađe mi je bilo krast tuđe trišnje... Danas to ovoj dici nije zanimljivo! A ja sam sretan što su me ćaća i mater rodili baš tada, ne tako davno... Gospodine, hvala ti što si me pozvao da postojim! Odo sad spavat... |
15.09.2006., petak
Kaćuni, ciklame i ja
|
Jučer pored mene prođe jedan bloger i dobaci mi: „Daj napiši štogod! Davno ti je bio mamin rođendan!“ Care, evo ga… Provlačio sam se maloprije kroz jednu malenu šumu, smještenu tik uz moju kuću. Odmarao sam svoje vijuge, razmišljao što govoriti na jednom predavanju kojeg bih skoro trebao održati, ponavljao u srcu neke retke izrečene nekada davno iz usta Nazarećanina… Uživao sam dok su ostaci kiše, koja je jutros padala, močili moje čarape (bijah u sandalama!). Sve je bilo tako tiho i lijepo. Slutio sam jesen, a njoj se radujem jer s njenim dolaskom uvijek okrenem jednu godinu u svom životu. Do šume me vodila jedna ledina, uz čije rubove su procvali kaćuni. Bijaše mi to zanimljivo! Kad sam utonuo u dubinu šume, primijetih mnoštvo rascvjetalih ciklama. Nekako mi to bijaše čudno! Zar je proljeće?! U istu šumu i po istoj ledini koracao sam i za ljetnih žega. Nigdje cvijeta ne bijaše! Ali, s ovim kasno-ljetnim kišama razvile su svoje cvijetove i one biljke kojima to ljetos nije pošlo za rukom. Ili su možda ponovno procvjetale? Meni se čini da i kaćuni i ciklame cvjetaju samo u proljeće… Možda se varam? Međutim, ja sam sebi ovako zamislio… Često sam se pitao tko je Duh Sveti, Duh Isusov i Očev, koji nam je darovan i koji nas brani, koji nas vodi… Znao sam mnoge definicije, ali mi sve to bijaše daleko. I slutio sam Njegovu prisutnost u svome životu! Ipak, nisam bio na čistu s tim… Gledajući ove procvale biljke, koje su nakon vrlo sušnog ljetnog razdoblja, orošene kišom buknule u svojoj punini i donijele plod svoga postojanja, nazreo sam sebi odgovor: Duh je onaj koji, i onda kada se čini da od mog života nema ništa, svojom silinom čini da moje biće cvjeta! Sjetio sam se i retka kojeg sam slušao u nedjelju iz knjige proroka Izaije: „Jer će u pustinji provreti vode, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postat jezero, a tlo žedno izvori“ (Iz 35,6b-7a). To čini snaga Njegova Duha i u mom životu. On uistinu obnavlja lice zemlje! Vidio sam i jednog crnog kosa usred šume. Tako me je zanimljivo i pomalo uplašeno gledao… Ubrao sam i nešto slasnih jesenskih plodova… Lijepo mi je bilo! Prijatelju, pođi i ti u prirodu ovih dana! Sve u njoj nosi pečat Svevišnjega! Poučit će te osluškivati šutnju i učiti od nje! I dok bude padalo lišće, sjeti se da i meni i tebi valja zbaciti sa sebe starog čovjeka. Tek će nas tada Duh našega božanskog Učitelja moći obući u novog, po mjeri Kristovoj! I još samo da ti poželim sretan put! Možeš mi reći, nakon šetnje, što si naučio :)) |
08.09.2006., petak
Tebi, koja si jednostavno najljepša...
|
Danas najblistavija zvijezda broji pola stoljeća svojega sjaja na nebu postojanja. Ne razbacuje se svojim sjajem, niti su ga drugi skloni vidjeti… Njoj to svejedno ništa ne znači! I dalje će sjati, i dalje će neobično blagi osmjeh biti na njezinom licu… I dalje će plakati najljepše suze… Ta zvijezda nosila me pod svojim srcem devet mjeseci, a nakon toga u svojem srcu već gotovo tri desetljeća. Vjerujte mi, to je najljepša zvijezda na nebeskom svodu, kojeg krase još živa stvorenja. I čudesno je to u kojoj mjeri njezina svjetlost obasjava putove moje i braće mi! Sjajna zvijezda na stranputicama i putima našim! Divna toplina njezinog zagrljaja, molitva koja putuje u krilo Božje, strepnja i nada dok gleda kako postajemo odrasli – ali uvijek njezini sinovi… Divna si, zvijezdo! Neka te Onaj isti koji te nama darovao – i nas tebi – poživi blistavu među nama. I neka moje srce ispuni zahvalnošću koja će jednog dana milovati tvoje umorne ruke i šaputati ti riječi: hvala ti, mama! |
03.09.2006., nedjelja
Koraci od jučer
|
Brojiš li moje korake? Ja sam to već odavno prestao! Nekako mi bude lakše kad bez njihova tereta gledam u novo jutro. Dosta mi je umora koji me slomio dok sam poneki korak napravio, i križa na kojem sam već davno umro – zašto da se i opet k njima vraćam pamteći ih i brojeći?! Ionako su oni negdje duboko u meni usidreni, i u neko drugo vrijeme možda će njihove sjene prošetati mojim danima. Tada ću ih prepoznati i prebrojiti i nehtijući. Sigurno i Ti vidiš moje tragove po svim pučinama za koje je sunce zalazilo. Kao da sam svijetom letio – poneki su ostavili nevidljiv trag. Kao da sam vječito tonuo – neki su k'o u kamen uklesani ostali. Ali, to su bili moji koraci… To sam bio ja koji sam se igrao vjetrovima svemira. Mili su mi moji koraci, jer su me vodili domu Tvojemu! I u svakom učinjenom ostao je dio mene, a da me još uvijek traje za nove. Čudesan si u mojim koracima! Što ću s njima, ako ne uspijevam utjeloviti Tvoju ljubav? Što će mi koraci, ako se oko sebe vrtim i ne znam gdje mi je Istok? Kuda ću ih upraviti ako me ne nosi šapat Tvojih riječi? Mogu li sigurno koracati a da ipak idem mimo Puta? Ne, nikako! Nego, da budem siguran i da se i dalje mogu igrati, zalutaj namjerno na moje pute i daj mi mjeru pa da tvoje slijedim. Vjeruj mi, onog slavnog dana kad nas sve k sebi pozoveš, bit će nam ih lakše prebrojiti! |
02.09.2006., subota
|
Poslušaj ovo... Nisam našao niti jedan drugi način da stavim glazbu na blog, a i nemam vremena tražiti. Ova pjesma sadrži svu moju čežnju ovih dana, sva moja molitva ova je pjesma... Ne znam tko pjeva... I nije mi važno. Riječi su silne, melodija ih posve podržava... Pa da to podijelim s Tobom... Iskren Ti pozdrav, prijatelju! |
