Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
06.06.2006., utorak
Hvalospjev ljudskosti
|
Ako me netko upita kome vjerujem, i kome sam povjerio korake svoje, što ću mu odgovoriti?! Radije neka sluti iz mojih koraka i neka čita u mojem pogledu. Znam da drugačije istinu ne može saznati! No, ne znam koliko sam kriv ako se Onaj kome vjerujem ne otkriva po mojem biću?! Znam sigurno, ako bi netko mogao zaviriti u ovo srce - tamo bi Istinu pronašao. Ni meni nije uvijek dano sići u njegova prostranstva. A tako bih volio… Srce… Maleni kutak u kojem Svevišnji prebiva… I u kojem se začinje svo zlo… Koje li suprotnosti?! Svejedno, Gospodine moj, hvala Ti za ovo srce, ljudsko srce, koje ipak više ljubi nego li proklinje, koje je spremno više darivati a manje zgrtati sebi… A znamo i Ti i ja da to uvijek nije jednostavno. Samo smo ljudi?! Ti koji u meni prebivaš, i koji naslanjaš svoju glavu na ovaj kamen, preobrazi “stijenu u izvor vodeni”. Neka se po ovom krhkom biću otkrije Tvoja slava; neka Ti budeš otkriven u onom koji Tebi vjeruje i koji Tebe traži; neka Tvoje lice zasja u mojem pogledu… A srce?! U njega pohrani sjeme… Neću Ti reći koje! Ti sam poželi plod kojeg bi volio jednog divnog jutra (ili noći?!) ubrati… |
04.06.2006., nedjelja
Dođi…
|
Čuješ li moj vapaj, ćutiš li moju žeđ? Dođi, budi svježina u mojim danima, rastjeraj tmine ovoga svijeta, užeži u meni oganj ljubavi. Dođi, svježino moja i radosti, izvore mira i svjetlosti vječna. Preobrazi lice svijeta! Dođi, obnovi moju nevinost rasvijetli moje sinovstvo. Dođi, budi moj gost, nastani se u meni, osposobi me da po Tebi obnavljam svijet. Dođi, Duše moga Gospodina, zapuhni svježinom svojom, obnovi lice moje. Dođi, i učini me novim. |
01.06.2006., četvrtak
Loquere ut videam Te
|
Znam da si prisutan u šutnji, da dodiruješ svojim dahom moje biće... I da slijediš moje korake uvijek, pa i onda kada se oni udaljuju od Tebe. Samo, nije mi jasno zašto je Tvoja prisutnost tako tiha?! Ja bih radije da odjekneš mojim danima (i noćima!), da zablista Tvoja slava, da se otkrije Tvoje lice... Ipak, nemoj slušati mene! Bojim se da Te tada ne bih s ovolikom čežnjom tražio. Ovako, moje srce žudi za Tvojom sjenom... Žudnja me ranjava, čežnja odijeva moje dane čudesnim nemirom. Ona me propinje u vječnost! Zato, nemoj slušati mene! Samo, Učitelju, napoj me češće svježinom svojih riječi. Dani su ponekad isuviše naporni, malakšem! Tada budi malo glasniji! I nemoj čekati da se probudim – ako sam slučajno usnio. Slobodno dođi u moje umorne dane. Pripravit ću Ti mjesta da i Ti do mene otpočineš! Tada mi progovori! Nek Tvoja riječ odjekne u mojem miru, u mojem snu... Ti znaš da ću biti radostan kada Te, probuđen, ugledam do svog uzglavlja. Zato, progovori mi da Te vidim... |
