Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
28.05.2006., nedjelja
Sjećaš li se...
|
Naravno, bila je noć, noć prepuna nade, prepuna svjetla – jer si Ti bio tu... I baš se ovih dana sjećam, i čini mi se da sam držao figu u džepu... Možda se Ti bolje sjećaš? De, reci mi… A trebao sam Ti tada predati sebe (riječju sam to i učinio!). Ali, jesam li držao figu? Muči me to, Učitelju. Ako se sjetiš reci mi, da Ti se mogu ispričati. U toj noći, a bila je prepuna nade, prepuna svjetla – jer si Ti bio tu, pokazao si mi čemu je nalik moj život. Bio si tako radostan što mi možeš otvoriti oči, a ja sam upijao svaku Tvoju riječ. Pokazao si mi put koji će me odvesti Istini i ja sam Ti – onako, po ljudsku – obećao da ću krenuti njime. Ali, znaš mene: zagrlio sam svoju prašinu i ne otresam je sa svojeg plašta… Hm… Sve više mi se čini da sam držao figu… Ili je trnje bilo blagoslovljenije od mene? Ne znam, Ti znaš… Pitao si me jesam li spreman uzeti Tvoj križ (ili kako se to već zove?!), i ja sam Ti klimnuo glavom, čak se i nasmiješio. Ali, smijem li Ti sada reći da nisam znao niti što me pitaš niti što Ti odgovaram. Tek sam uživao u Tvom društvu! I nisam mogao odoliti i reći Ti: NE! Iako, zbog svjetlosti kojom si me osvojio, znao sam da ta noć neće nikad biti izgubljena. Tako je i bilo: njezin sjaj me slijedio kroz život. No, još uvijek nisam siguran jesam li u džepu držao figu… I tako, iako još posve ne razumijem niti Tebe niti sebe, živim od susreta s Tobom: od svih onih prošlih i onih koje slutim. Trudim se ne napustiti blizinu Tvojih nogu. I pitam se jesam li sve one noći prepune nade, prepune svjetla – jer si Ti bio tu – držao figu… Jer, ako jesam, htio bih se ispričati i moliti Te da se Tvoj pogled i večeras zaustavi na meni… Hm… Možda trebam vidjeti ne držim li i sada figu? |
