Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
21.05.2006., nedjelja
...
|
Skoro da umirem od otuđenosti... Gledam ljude kako prolaze pored mene; gledam svijet kako se mijenja; gledam, i ništa me ne dotiče... Niti ja išta dotičem. A opet, dišem sa svima i udišem njihovo postojanje. Svi su u meni i ja u njima. Svi smo nekakva čudesna jednota... Svejedno, ostajem zatvoren sam u sebe i svoj svijet. Pažljivo pokušavam ušetati u neki drugi, drugačiji od ovog... Bolji svijet! Ali, znam da ne postoji... Postoji, ali na obali drugotnosti i onostranosti. A ja sam još uvijek tu, u ovom svom... Još uvijek sam zemljan - ne proslavljen. Još uvijek mojim tijelom kola krv Adamova. I nema drugog puta kojim mogu stići do onog drugačijeg - za kojim moje srce čezne - doli korake svoje ostavljajući na zemnim stazama. I koracajući preobražavati se u Sunce koje mi pute obasjava... Štoviše, i zraka postati na tuđim putima, u otuđenosti drugoga! Jer... Život koji mi je darovan, koji je u meni i oko mene, nije ništa drugo doli prigoda za preobrazbu! Ponekad teško to razumijevam. Ali, svejedno, otimam se otuđenosti, otimam se tuzi koje se usidri ponekad u meni... Pogled svoj pružam onamo gdje Sunce se budi... Gledam, u nadi da život moj jednog dana (a zašto ne već sada i ovdje?!) postat će vječnost. Gledam i tragam za istinom, ljepotom, radošću... Gledam... I već slutim svoju preobrazbu... Moje je srce sigurno... Moje srce je mirno... Sluti svoju luku! |
