četvrtak, 08.10.2015.

Kako ti je lako reći zbogom?

Ja sam strastvena ljubiteljica jeseni.
Ali one čarobne, u kojoj se sve te boje presijavaju pod suncem u stotinu magičnih nijansi. Kada prolazim ulicama pa mi se one paučinaste niti zapliću u kosu, poput magličastih misli, sjena i iluzornih privida.
Ova jesen i ja se ne razumijemo previše. Pa je molim neka dozove svoje boje, jer mi tako očajno trebaju. U vremenima kada se ne mogu pomiriti sa sobom i mnogim svojim odlukama, molim jesen neka mi donese svoje tako poznato spasenje.
Jer sam ušla u područje gdje nisam dugo bila. I uranjam u nju poput utopljenika. Ali se borim . Protiv svoje tuge. Protiv sebe same.

Reći zbogom, mnogima je tako lako. Poput dobar dan ili doviđenja.
I nikada neću razumjeti ljude koji odluče jednom svojom tako moćnom rječju, prekinuti mnoge priče. No, možda tako treba biti...
Ali meni je zbogom zaista životni light motiv. Onaj koji me prati, koji se zavukao pored mene poput moje sjene i korača uporno sa mnom.
I onda mi se poput munje koja bljesne obrati svom silinom, ošine me poput groma i samo lagano...krene dalje. Dok ja ostajem sa tisuću pitanja, sa svojim možda i krivim odgovorima, sa tugom u kosi i sjećanjima koja su vjerojatno samo moja iskrivljena slika prošlosti.

Pa tuga potraje i zavuče se u svaku moju stanicu i žile na rukama postanu grčevite.
I sanjam da odlazim daleko, tamo gdje ne postoji zbogom i konačnost i mnogi odlasci.
Tamo gdje je kraj "...i živjeli su dugo i sretno zauvijek..."

Pa tuga ponekad prođe i dođe mi da zavrištim zbog svoje vječne naivnosti i vjere u njega ili nju i da išamaram riječima i rukama samu sebe .
Pa da se zakunem sebi i svijetu i bogu i svemiru da nikada više, ali nikada, časne mi riječi, neću pasti na ljudsku dobrotu koja je bila sasvim nešto drugo ili na nekoliko lijepih gesta, riječi rečenih u pravome trenutku..Ali ne učinim to jer svoja obećanja konstantno kršim.

Pa se pitam, bih li se možda mogla promijeniti...
Postati kao oni. Sigurno ne bi toliko boljelo. Sigurno je tako lak njihov život.
Taj život sa "zbogom" koja se tako lako izgovara.

Možda bih mogla i ja postati ona od zbogom. I odlaziti kada želim i kršiti sva pravila u koja sam vjerovala i vjerujem i ne obazirati se...
Mahnuti rukom i samo otići...bez ijedne riječi objašnjenja. Možda sa pokojom teatralnom gestom. Poput kazališne predstave u kojoj se divimo glavnoj glumici na njenoj zaista divnoj izvedbi.
Možda bih mogla..kada bih samo mogla..

Možda bih baš mogla ne zaljubiti se nikada više, samo glumiti zaljubljenost i strast i nježnost i iskreni dodir i smijati se kada legnem kako sam samo uspješna bila. I kako sve bolje glumim život...Ali to nikada neću moći...

Možda bih se mogla praviti da svi oni nikada nisu niti postojali, kako su bili samo fikcija, izmišljeni likovi nekog mojeg budućeg romana.
Ili stvarnog, kada ga napokon napišem.

Pa zavarati samu sebe. Prevariti se sa sobom.Pogledati svoj odraz i učiniti ga likom iz priče.
Možda...
Pa reći zbogom sebi samoj kakva jesam i pobjeći na jesenju kišu, okrenuti se stotinu i više puta oko sebe, upravo onoliko koliko mi treba, da sve nestane, u hladnoj magličastoj jesenjoj noći sa vlažnim lišćem koje miriši na vlagu.

I samo odkoračati dalje...
Igrajući se životom.

- 19:59 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos