nedjelja, 19.07.2015.

POŠTOVANI GOSPODINE MINISTRE, KAKO DA KAŽEM SVOJOJ DJECI?



MOJ EPILOG VIŠEGODIŠNJE SUDSKE BORBE ZA ALIMENTACIJU SVOJE DJECE

Kada je prije pet godina otac moje djece, prestao plaćati alimentaciju, nisam mogla niti sanjati kako će izgledati moja višegodišnja borba. To je borba s vjetrenjačama, igra živaca, slamanje psihe i previše izgubljenog vremena. To je borba za egzistenciju moje djece, gdje su nažalost, moja i ostala djeca koja su u takvoj situaciji, samo brojevi na već prašnjavim fasciklima u nečijoj ladici.
Jer nikoga nije briga. Jer se gospodi u ministarskim foteljama, kao i onima u klimatiziranim sudnicama, sa velikim plaćama, živo fućka za svu tu djecu.
Gospodo, moja i mnoga druga djeca nisu brojevi. Imate li srca? Imate li vi djecu?

Kada sam stekla pravnu mogućnost da neplaćanje alimenatacije prijavim nadležnim institucijama, a to je bilo prije četiri godine, još sam vjerovala u njih. I vjerovala sam u pravdu. Sada, nakon više godina, mogu jedino konstatirati, kako institucije ništa ne rade za one, za koje bi najviše trebali. Za djecu.

Kada sam prijavila neplaćanje alimentacije, koje je u našoj državi kazneno djelo, prošlo je kratko vrijeme, do prvog pozivanja. Pojavila sam se i dala izjavu, predala sve dokaze i vjerovala kako će institucije biti na strani djece i kako će se slučaj rješavati po pravilu ažurnosti i prioriteta, jer bi takvi slučajevi povrede uzdržavanja djece, to i morali biti.
No, već u startu nastali su problemi. Trebalo je nekako uzeti njegovu izjavu. A tu dolazi do izražaja sav nemar i nebriga sustava. Kako je moguće da gotovo godinu dana ne mogu naći nekoga i uzeti izjavu? Policija? Pravosuđe? Itko?

Svi njihovi izgovori, kako oni ne mogu ništa, jer takvi mijenjaju adrese svaki čas, kako bi izbjegli posljedice, potpuno su mi smiješni. Jedino ako me želite uvjeriti, kako su takvi neodgovorni roditelji, pametniji i lukaviji od naše policije i pravosuđa? Ako je tako, vama na sramotu.

Kada su ga ipak, slučajnim spletom okolnosti, nakon godinu dana, uspjeli naći i uzeti mu izjavu, moralo je proći još mnogo vremena, da se podigne optužnica, mada je slučaj bio jasan kao bijeli dan.

Ali to je sve bio samo početak. Na prvo ročište sam išla, gotovo dvije godine, od samog početka. Mnoga ročišta na kojima se nije pojavljivao, mnogo živaca i neprospavanih noći, mnogo stresa i čekanja. Previše čekanja...

Kada sam napokon dobila pravomoćnu presudu u kojoj se proglašava krivim i osuđuje ga se na deset mjeseci zatvora, uz uvjet od godine dana da plati sve zaostatke i svaki mjesec redovno plaća, mislila sam da se napokon, barem nazire kraj. Kraj agonije bez ikakvog smisla.
Jer zatvorska kazna, neće ništa značiti mojoj djeci.
Ali, ja sam se samo željela prestati “vucarati “po sudnicama i ročištima.

I prošla je i godina dana. Pomislih tada kako je to gotova stvar i da ipak pravosuđe, bar nešto pokušava napraviti.
No, trebalo je još nekoliko mjeseci da uopće dobijem poziv za ročište. Opoziv uvjetne kazne, pisalo je.

On nije vratio svojoj djeci niti jedne kune, niti je plaćao mjesečne rate alimentacije.
Djecu nije vidio godinama, niti pitao za njih. (Kako ne bi bilo nikakve zabune i ciničnih komentara, ogorčenih samohranih očeva, kojima svaka čast, nije prestao kontaktirati s djecom, zato što mu ja to nisam dala, branila mu na bilo koji način ili manipulirala bilo čime.)
Bio je to isključivo njegov prestrašni izbor i odluka. Ne sjeti se niti njihovih rođendana, niti bi više prepoznao svoju djecu, kada bi ih slučajno sreo na cesti.
O tome kako je bilo i još uvijek je zbog toga mojim kćerima, ne želim javno pisati. Vjerojatno si svaki normalan i odgovoran roditelj, može to sam zamisliti.

No, preživjele smo i moje kćeri su sasvim normalna djeca, pozitivna, bez trauma, dobro odgojena i uspješna u školi. Tu mogu jako puno zahvaliti i svojim divnim roditeljima, koji su svo ovo vrijeme, bili uz moju djecu i mene.
Mama i tata, zahvalna sam vam do neba. I preko.

Sada radim, ali dugo vremena sam bila nezaposlena samohrana mama, sa dvoje djece, bez alimentacije. Istina, država daje u takvim slučajevima, pomoć za uzdržavanje u visini pola presuđene alimentacije. Ali to traje tri godine. Nakon toga, tko živ, tko mrtav.
Koga je briga...

Da je do naše države, sva ta djeca, mogu i umrijeti od gladi. Nikoga ne bi bilo briga.A da ne govorim o potpuno slaboj brizi za djecu samohranih roditelja, u psihološkom smislu. Imam sreće što sam uz sebe imala divnu obitelj i prijatelje, ali znam da mnogi, nisu te sreće.

Održana su čak tri ročišta opoziva uvjetne osude, na kojima sam se pojavljivala samo ja.
Pisala sam ministarstvima, borila se na razne načine, kako bi se postupak ubrzao, no bez uspjeha.
Zadnje ročište, tj. izvanraspravno vijeće, održalo se sredinom lipnja ove godine.
I tada, kada je sve trebalo završiti, još jedan šok.
Promijenio se kazneni zakon dva tjedna prije ročišta.

Sjedila sam tamo i kao u magli slušala njihova objašnjenja, slušala sam sutkinju koja se ispričavala, gledala sam u njih, ne vjerujući svojim ušima i očima.
“Morate početi ispočetka” - čula sam jeku sutkinjinih riječi.

“Morate početi ispočetka”...

Što sam radila četiri godine? Gubila svoj život, svoje vrijeme, živce, snagu.

Gospodo, što ste vi radili četiri godine ? Ništa. Baš ništa.
Gospodine ministre, kako da to kažem svojim kćerima, od kojih je jedna uskoro srednjoškolka i gledala me pet godina kako se pokušavam izboriti za njena i sestrina temeljna ljudska prava.
Za njihovu egzistenciju.

Kako da im kažem, da ste promijenili zakon i da apsolutno sve što sam radila sve te godine, ne znači baš ništa? Da sve te godine, kao da su bačene u vjetar? Da nisu ništa značile.
Hoćete li im se vi ispričati? Trebali biste.

Mojoj i svoj drugoj djeci, koja su se našla u istoj ili sličnoj situaciji. A znam pouzdano da ih je mnogo.

Ne znam jeste li i vi otac,ali ako jeste roditelj, razmislite malo o tome. Ako možete razmišljati na taj način, što sumnjam. Jer vaša djeca i djeca vaših kolega i kolegica, imaju sve. Ništa im ne nedostaje.
I vi, kao i oni, ne možete niti zamisliti, kakav je osjećaj, kada vam nakon višegodišnje borbe za dječju egzistenciju, kažu kako se to ne računa. Kako morate iz početka…

Kakve ste to zakone donijeli, ja vas pitam?

Danas, kada sam nakon mjesec dana, smogla snage otići ponovo prijaviti neplaćanje alimentacije, danas znam, kako ću se boriti još nebrojeno mnogo godina. Gotovo da ste me slomili. I gospodinu, kojem sam dala izjavu, rekla sam otvoreno, kako je sve ovo, samo gubljenje vremena i kako sam potpuno razočarana našim pravosuđem.
Gospodin se čak složio sa mnom. Dakle, imate ljude koji rade za Vas, ali svoj posao, smatraju besmislenim.

Kada čitam ili gledam na televiziji, kako se bahato razbacujete parolama o uspješnosti našeg pravosudnog sustava, dođe mi mučnina.

A mene samo zanima, kako noću možete mirno spavati?
I kada ćete napokon u našoj državi, donijeti zaista zakone, kojima pokazujete da vam je stalo ?
Kada će u našoj državi zavladati pravda? Kada će naše pravosuđe prestati biti sporo, inertno i potpuno nezainteresirano?

Nekada, u bivšoj državi, nismo smjeli govoriti javno. Danas, smijemo reći ili pisati praktički sve što nam padne na pamet. Mada nitko tko bi trebao, ne čuje.

Tako ovo pišem i ja. Ali ne više u nadi, da će ikoga ovo dirnuti ili potaknuti na razmišljanje. Nikako ne više u nadi, kako će ova moja ispovijest, išta promijeniti.
Ali govoriti i pisati moram. Jer smatram kako je šutnja najveće zlo. I kako nikada, ali baš nikada ne smijemo šutjeti i trpjeti nepravdu. Jer smo onda isti. Isti kao oni drugi.


I na kraju, pišem ovo u svoje ime, ali i u ime svih onih ostalih koji imaju istu ili sličnu priču.
A mnogi se boje reći. I odlučuju šutjeti. Boje se za radno mjesto, boje se kako će ih slomiti i ušutkati, boje se za svoju i egzistenciju svoje djece.

Previše sam suza isplakala na hodnicima i pred vratima suda u svojem gradu. Ne plačem više.
Ali ću govoriti i pisati o nepravdama, dok se nešto ne promijeni.
A promijeniti se mora hitno, bez odgode, bez izgovora.
Više ih ne želimo čuti.


Moj tekst sa portala Zvono.eu

- 14:30 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.07.2015.

Nevinost koja odlazi

Ona je sa svojih nepunih osam, stavljala zubić pod jastuk. Sada im više ne znam broj.
Ona mnogo starija i potpuno šutljiva u zadnje vrijeme, jučer je upisala srednju.
A ja...ja sam na nazovimo godišnjem odmoru završavala i rješavala sve one nakupljene i nedovršene stvari, one koje se ne stignu.
I promatrala ih mnogo..

Osjećam nesigurnost u očima one koju čeka velika promjena. Još ne zna da su promjene ono najbolje u životu. Najgore je kada stojiš na mjestu
Draga L., želim ti još mnogo promjena
Mnogi zubići su iza tebe, mnoge divne stvari su ispred tebe.
Što ti želim? Da budeš sretna. Da živiš ispunjen život. Da ne šutiš previše.

Gledamo zajedno fotografije zadnjih dana, slažemo albume i bacamo mnogo toga. Nekih stvari se najbolje riješiti.
Pa ne vjerujem fotografijama, mora da su lažne, jer..kuda su samo odletjele godine? Gdje sam, kuda idem?

Ova borba za preživljavanje često je jako teška. Pa zaboraviš tko si i koji je tvoj put.
Zaboravim ponekad pa se vraćam svom putu.
Nalazim se u nekoj rečenici koju čujem onako usput, koja mi se čini poput putokaza na mojoj cesti.
Ili se pronalazim u nekom čudnovatom nebu ili jutrima ispunjenim savršenom tišinom.

Ili u tom tako malom zubiću, mliječno bijelom i krhkom, koji me rasplače, jer je samo podsjetnik na...nikada više.
Jer on ima čitavu priču. Cijeli jedan život.
I izaziva u meni cijeli splet emocija od kojih se izgubim, jer su prejake.

Moja najdraža prijateljica uskoro odlazi daleko odavde. Jer mora, jer nema drugi izbor.
Netko koga sam nekada jako voljela i vjerojatno ću uvijek na jedan poseban način, također planira odlazak. Još dalje.
I onaj mali zubić, kao da mi govori kako je mliječno bijelo vrijeme završeno.
Jer ga je pobijedio život. Težak i mukotrpan. Koji ne pita ništa.

U meni..kao da je jedan period života gotov.
Bez mnogo riječi i oproštajnog pisma.
Kao što će otići i oni.
Otići poput snježno bijelog zubića ispod jastuka moje kćeri...

- 00:14 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se