četvrtak, 04.12.2014.

Volim kad mi pričaš...

Kada mi je ona, koja će za koji mjesec navršiti petnaest, pa se često pitam, kako je brzo prošlo tih petnaest, rekla kako želi sa mnom u šetnju, iznenadila sam se.
U toj dobi dosta je tišine, dosta odsustva, pa mi često puta nedostaju sva ona njena, možda tada dosadna pitanja sa znatiželjom i sjajem u očima. No, nismo se nikada izgubile, iako se često voli povlačiti u samo njenu samoću, gutati knjige, pisati neke svoje misli i slušati glazbu, koja nije ni meni strana.

Kada je gledam, a promatram je ispod oka često, da ne vidi, potajice i nenametljivo, vidim kako me je prerasla fizički, ali to nije jedina njena metamorfoza. Već sada ima dosta čvrste stavove i svoja razmišljanja. I ne boji se to reći. Mada se ne zamara mnogo što misle drugi, koji misle da je čudna i drugačija, jer voli čitati, pisati i ne sluša cajke, kao da još dosta cijeni, ono što mislim ja. Mada se ne boji, suprotstaviti mi se.

Oduševljena što mi govori kako želi moje društvo u jednoj sasvim običnoj, a meni dosta važnoj šetnji, jednog zimskog poslijepodneva, nekako su riječi potekle. Pa smo odlazeći u jedno od naših najdražih mjesta, knjižnicu, pričale o knjigama, a ja sam bila sretna, što ne moram tražiti mnogo, sugovornika za razgovor o knjigama. Svaka obilazi svoje police, naoružujemo se novim knjigama i odlazimo na kavu i toplu čokoladu.

I riječi odjednom iz nje samo teku. Pa mi priča o događajima iz škole, o svim tim odnosima i gubitku nekih, o razmišljanjima, slaganjima i neslaganjima sa svojim vršnjacima.
Vrlo je razumna, mada puna topline. A ja, ja koja inače govorim, ja uživam slušajući. Postoje trenuci, kada se uloge okrenu. I meni nije bilo uopće važno i nisam razmišljala o tome, što da joj kažem, kako da je savjetujem, jer koji je uopće njen put, pokazat će vrijeme. I smijale smo se i pričale dugo. ..

Kada smo se kasnije tog dana vratile kući i kada mi je rekla : "Baš mi je mama bilo lijepo s tobom", bio je to presretan trenutak. Meni dokaz da postojimo čvrsto, da se nismo izgubile u svim tim mimoilaženjima i pubertetskim svađicama, u odlascima i vraćanjima, u ponekim šutnjama i neizgovorenim i izgovorenim riječima. Dokaz da je to poneko odsustvo, samo pojačalo dubinu postojanja.

Njene prijateljice s mamama gledaju sapunice i ne idu u šetnje. Ne razgovaraju s njima mnogo, a one bježe ili se srame, kada sretnu mamu na ulici.
A ja sam osjetila da sam u svojoj kćeri počela otkrivati životnog prijatelja. Prijateljicu, uskoro ženu, koja je vrlo dobar sugovornik.
Ali je moja najveća sreća tog posebnog dana, bila upravo u tom zajedničkom postojanju.
I svim njenim riječima, koje su u sekundi izbrisale svu tu nedavnu tišinu, mnoge povišene tonove i neke molske riječi.


Djeca nas uče mnogim stvarima. Samo trebamo osjetiti, vidjeti, dokučiti i spoznati.
Ponekad nije važno što se govori, važno je da riječi poteku.
Jer kada ostanemo bez riječi, ostajemo bez odnosa. Bez tog zajedničkog postojanja.
I draga moja L...

Ja zaista volim kad mi pričaš...


- 17:10 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se