četvrtak, 27.11.2014.

Priča iz sudnice ili tko je ukrao slobodu govora?

Kada sam prije dva mjeseca, napisala otvoreno pismo ministrici Milanki Opačić, tj. njenom Ministarstvu, koje je ujedno objavljeno na lokalnom portalu za koji pišem, nisam se posebno nadala odgovoru, niti bilo kakvoj reakciji s vrha. Pisala sam više iz nekih svojih razloga i potreba.
Možda su ga neki ovdje i pročitali. Pismo je o velikoj borbi samohranih roditelja, o borbi za alimentaciju, o svim preprekama koje treba pokušati savladati, o zakonima, koji i nisu tako loši, ali se ne provode u praksi, te najviše o sudskim postupcima, koji traju godinama, te se ništa ne rješava. Sudstvo je sporo, inertno, neefikasno i licemjerno. Djeca su obično samo slučajevi, brojevi u nečijoj ladici. Zaboravljeni slučajevi.

No, na moje veliko iznenađenje, reakcija se ipak dogodila. Prvo sam dobila odgovor od pomoćnice ministrice Opačić, koja mi obećava pomoć, ali me također uskoro pozivaju iz nadležnog Centra za socijalnu skrb, da dođem dati izjavu. Uglavnom formalnost, s mojim potpisom na kraju. Nakon toga dobivam odgovor i od pomoćnice ministra pravosuđa, jer je proslijeđeno spomenutom ministarstvu, te mi gospođa piše, neka navedem detaljno o kojem se postupku radi, broj slučaja i naziv suda. Šaljem joj odgovor, čisto iz znatiželje, što će učiniti s tim.

Nakon nekog vremena, dobivam poziv na sud, na ročište zbog opoziva uvjetne presude. Ocu moje djece istekla je uvjetna kazna, još prije dva mjeseca, te bi zbog toga što nije ni sada platio svoj dug, niti plaća mjesečne rate alimentacije, trebao odslužiti zatvorsku kaznu. Napominjem da je slučaj, tj. njegovo trajanje, a moja borba, ušlo u četvrtu godinu.
Dakle, bila sam pozvana kao svjedok, jer su moja djeca maloljetna, te sam im na sudu, zakonski zastupnik.

.....

Dolazim tamo, pregledavaju mi torbicu, mene...
Osjećam neku vrtoglavicu, oblijeva me hladan znoj. Mislila sam nekad, da će biti lakše s godinama, da ću otupjeti, oguglati, postat će normalno stajati na sudskim hodnicima, čekati da me prozovu...Ne, ipak nije lakše. Teret je nekako veći.
Čekam i gledam, hoće li on doći. Ne dolazi naravno.

......

Pozivaju me unutra, konstatiraju da osuđenik nije došao, ali to pada u drugi plan, kao i više puta dosad. Da nisam došla ja, sigurno bih platila novčanu kaznu. Sutkinja, koja godinama vodi slučaj, govori mi da moram govoriti istinu i sve one pravne gluposti, koje zvuče kada pogledam zašto sam ovdje, kao hrpa besmislica.
Istina? Ja godinama ovdje govorim istinu, je li vas ikada bilo briga za moju istinu? Za istinu mojih kćeri...

Nakon toga postavljaju mi formalna pitanja, te me ispituju. Nekih pet pitanja, na koja odgovaram niječno. Je li platio dug, plaća li mjesečne rate, viđa li djecu, kupuje li im poklone, jesam li u kontaktu s njim? Ne, ne, ne , ne i ne.
Moje ispitivanje je gotovo. U manje od minute.

Nakon toga, sutkinja me značajno pogleda i krene...
Počinje mi držati predavanje o mojem dopisu ministarstvu, jer ju je očito jako razljutilo, govori kako ja nisam shvatila neke stvari, kako ne razumijem ulogu suda, te kaznenog postupka. (što ne razumijem, kazneni postupak je tu zbog kazne i sama riječ mu govori o tome, razumijem ja sve, razumijem jako dobro, da vas jednostavno nije briga, ali je pogođen vaš ego, jer se netko usudio progovoriti javno). Ne govorim skoro ništa, jer mi ne dozvoljava da otvorim usta, ušutkava me i počinje podizati glas. Uspjela sam reći samo : Oprostite, ali ovo traje već evo četvrtu godinu. Na to, počinje još više podizati glas, govori mi neke naučene parole, vidno iživcirana pokazuje mi fascikl i govori kako je zbog mene, ona morala pisati očitovanje ministarstvu.

Ovo sve naravno ne ulazi u zapisnik, ne ostavlja dokaze, prepredeno poput lisice, sklanja svake dokaze, znajući da nitko iz sudnice, neće potvrditi moju priču.
Ostaje samo moja riječ. Ništa više.
Osjećam samo mučninu, dok na kraju ona spominje datum za 3 tjedna, kada će se ponovo održati ročište. Pitam, hoću li dobiti poziv, na što ona prokleto bezobrazno, počinje vikati, šta niste slušali, rečeno vam je, drugi puta slušajte bolje.
Pokazuje mi pogledom vrata i govori : Doviđenja.
Tjera me van...

.....

Izlazim...
Uzimam stvari na porti, pridržavajući se za zid. Osjećam da gubim zrak.
Uspjeli ste me slomiti...

Do kuće hodam polako, pokušajući doći do zraka. Zrak je hladan, vjetar oštar, noge su mi slabe.
Ne vidim ljude, samo siluete u prolazu. Vidim samo datum kada moram ponovo tamo. Par dana prije Božića.

Pitam se, mogu li dalje u svom nastojanju?
Trebam li baš sada dalje, napisati opet, žaliti se? Ili samo prešutjeti i priznati im pobjedu?
Hoću li se osjećati dobro, znajući da sam stala na pola puta?
To je kao da nisam učinila ništa. Hoću li se predati ili imam dovoljno snage i hrabrosti, nastaviti?

Onaj neki djelić mene, koji mi ne da, da se predam, jer ako se predam, ista sam kao oni, govori mi duboko u meni : Ne odustaj, ne daj im da ti oduzmu ono jedino što imaš, slobodu govora. Slobodu da se boriš, da govoriš, da pišeš istinu.Ne daj im i u ime svih drugih...

.......

Gledala sam nedavno sa kćeri lijepi crtić Pčelica Maja. I u njemu našla svoju istinu.

Pčelica Maja pita vladaricu svih pčela, Kraljicu Pčelu:

"Kraljice, zašto sam ovdje, koja je moja uloga na ovoj livadi?"

Kraljica joj odgovara:

"Majo, tvoja uloga je važna.Tvoja uloga je da otkrivaš istinu o livadi i da je objavljuješ"

A moje ime je Maja....




- 07:48 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 19.11.2014.

Gola ili...jesmo li uistinu sami?

I dok promatram kroz prozor svoju marelicu, kako svakim danom postaje sve više gola, kako iz dana u dan, postaje samo kostur onoga, što je još donedavno bila, razmišljajući o njoj već, kao svojoj suputnici i prijateljici, jer često sam se tješila njome, nastojim povratiti vjeru..
Gledala sam je često i mislila si, ako može ona tako gola, prebroditi ciču zimu, sve udare vjetra, lomove svojih grana i sav taj teret snijega na sebi, pa onda moram moći i ja..

I osjećajući često, kako, ako nitko drugi, onda mi ona mora biti uzor, ogledni primjerak surovosti života, koji te ne pita, već ti samo daje, pa se ti onda snalazi kako znaš i umiješ, znam da dalje od svog prozora ne moram ići, da bih znala.

Nedavno su mi se dogodile stvari, koje zaista navedu na pitanje :je li zaista moguće? Nije li već bilo sasvim dovoljno?
Je li prokleto moguće da ljudi koju su tu, tako blizu, odjednom nestanu, a neki mjere svaku riječ i brojku, kako bi jednom, imali nepobitne dokaze protiv..
I čudeći se čudom, jer ja nikada nisam brojila i nikada nisam mjerila niti davanja, ni riječi, ni ljubav, baš ništa..pitam se,
je li baš sve mjerljivo i pobjeđuju li brojke na kraju krajeva?
Mislila sam uvijek da pobjeđuje život sam, djela koja svjedoče, strast kojom se živi, nježnost i blagost koju sam uvijek dijelila ne tražeći baš ništa, zauzvrat.

Ali očito su brojke jača strana i njihovi zakoni pobjeđuju. I dok sam se osjećala tako prokleto gola, kao da baš ništa nemam na sebi i kao da svaki čovjek na tom svijetu zna baš svaki detalj mog života, zakopčavala sam se najjače. Ne do grla, već do glasnica i dišnih organa. Pa sam zamalo prestala disati, jer sam već odavno zaboravila disati slobodno. I puno.

I gledam marelicu koja u nekim čarobnim predvečerjima, kao da šapuće : Sada si potpuno gola, samo se predaj, ne opiri se toliko, sve će biti u redu.
Ima još samo nekoliko blijedožutih listića na sebi, koji samo čekaju trenutak da padnu. I tako je lijepa u toj svojoj čvrstoći. I ne da mi da padnem, jer ona zna, da kada padnem ovaj put, jako ću poderati svoja koljena. I srce.

Pa mi se smiješi sa svojim granama, čineći me hrabrom. I sjetnom istovremeno.

"Svi smo mi sami", govorio mi je netko jako drag, mnogo godina. No, mora li biti baš tako?
Nismo li ipak nešto sasvim drugo, od pustih otočića okruženih prazninom?
Nismo li ipak stvoreni biti jedni drugima mostovi?
Odlučujem tako razmišljati, jer osjećam tako.
Oduvijek. Zauvijek.

Nismo li ipak povezani i sa čovjekom, koji nas uči nježnosti i brizi, sa drvećem koje nas uči hrabrosti i svim ostalim bićima, koja su tu, zbog nas i mi zbog njih?
I neću nikada pristati na to da smo rođeni kako bismo bili sami i vodili "neki svoj najbolji život".
Odbijam beskompromisno.

Tu smo zbog sebe samih i zbog drugih, koji su stanovnici našeg otoka i onih susjednih. Tu smo jer smo povezani nevidljivim nitima, koje naše živote isprepliću, dodiruju i vežu.
Tu smo jer je duša nešto što smo mi. Nismo samo tijelo i prašina.
Mnogo smo više.
Mada to uglavnom zaboravljamo...


- 16:28 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se