subota, 20.09.2014.
Kada riječi progovore...
Sjećam se kada je moja starija kćer naučila čitati. Nekako je samo počelo teći i bio je to svečani dan, sa toplinom oko srca i nekom sjetom, jer kada počneš čitati sam, tada ima sve manje pročitanih priča prije spavanja i sve manje okusa bezbrižnog djetinjstva. Sada ona, sa svojih uskoro petnaest ,svoje riječi više piše, nego što mi ih izgovara ili čita.
Pa mi ponekad fali da čujem poneki odlomak iz njenih usta, tu boju glasa, intonaciju i emociju. Riječi, iako iste, iz grla, svakoga od nas, izlaze nekako drugačije.
Nedavno je i moja mlađa, krenula u prvi razred. Svečani dan, njeno veselje i iskre u očima, euforija u pokretu. Ona je oduvijek bila drugačija od svoje sestre. Za nju stvari nikada nisu imale svoju sredinu. Njen intenzitet doživljaja i emocija, često puta su me znali iznenaditi, zamisliti, dirnuti u moje najdublje stanice. Od nekontrolirane sreće, do velike tuge, od intenzivne verbalizacije svega što se događa, do šutnje.
I dok sam tako prvoga dana sjedila u školi, na svečanoj priredbi za dobrodošlicu malih prvašića, u školi u kojoj sam prije sedam godina sjedila sa njenom sestrom i u kojoj sam čak i ja, prije točno 30 godina, krenula u prvi razred, osjetila sam radost i tugu. Radost više zbog njenog uzbuđenja i sreće, tugu, jer još jedna leptirica podiže svoja krila i kreće na svoj put.
Ali važniji događaj od prvog dana škole, dogodio se nekoliko dana nakon toga. Meni mnogo svečaniji i sa mnogo više leptirića, iskrica i radosti.
Iako je već dugo vremena slovkala i polako čitala, jedne večeri, rijeka je potekla. I nije stala.
"Mama, slušaj me kako čitam".
I sa knjigom koju je držala u ruci, ja sam prvi puta, onako tečno i jasno, čula kako pročitane riječi, klize glatko i hrabro, čvrsto i odlučno.
I sve te iskre u njenim očima pomiješane sa iskrama u mojima, vjerojatno bi napravile vatromet. Smijale smo se jedna drugoj, dok je ona dugo, čitala meni.
Kao što sam ja, godinama čitala njoj. U krevetu, prije spavanja, više slušajući njen dah koji me smiruje, nego pročitane riječi.
Trenuci poput ispadanja mliječnih zubića i prvog tečnog čitanja, trenuci su kada polako prestaje bezbrižno djetinjstvo. Koliko su radosni i puni uzbuđenja, uvijek su mi pomalo tužni. Kao da se svakim tim događajem, polako gubi ona nevidljiva crta djeteta, obris djetinjstva, koja maglovito obavija siluetu tog malenog bića.
I iako sam na svečanoj priredbi povodom prvog dana škole, slušala priče o odrastanju, priče o obavezama i učenju, samostalnosti i svim tim stvarima, koje nam pričaju, važnija od svih tih priča je priča o djetinjstvu.
Ne o učenju čitanja, već o boji glasa, toplini u njoj i iskrenoj intonaciji. Ne o učenju slova i pisanju, već o onome što riječi znače i kakvu imaju moć.
Ne o zbroju slova koje čine riječ ili rečenicu i pravilnom izgledu svakoga slova, već o težini, dubini i emociji napisanog.
Ne o pristojnom ponašanju, što upravo uče na satu prirode i društva, već o poštovanju svakoga i svega, o zahvalnosti i ljubavi kojom trebamo svijetliti iskrenosti koju trebamo širiti i ljepoti kojom trebamo zračiti, kako bi ovaj dosta ludi svijet, postao neko bolje mjesto.
Ja kada slušam svoju kćer kako sa veseljem čita svoje prve rečenice i odlomke, ne obraćam toliko pažnju na točnost svake pročitane riječi. Mene zanima intonacija i emocija, koje mi već sada ,govore mnogo. Ja kada slušam događaje iz škole, ne slušam toliko što su učili tog dana, mene zanima što je zapazila kao važno toga dana, na što je usmjerena njena pažnja, što ju je dirnulo, razveselilo, što ju je rastužilo. Na koji način doživljava druge i svijet oko sebe.
I svakoga dana, kada je slušam kako mi čita, ja kao da nikada, nisam naučila čitati. I učim ispočetka.
Jer ta sasvim nova emocija, nakon svake pročitane riječi, otkriva mi ponešto i o sebi.
O svim mojim riječima, izgovorenim ili napisanim, onim prešućenim, koje se nikada nisam usudila napisati ili izreći.
Počeci ne moraju biti teški. Mogu biti lakog koraka i nježni poput povjetarca. Topli i iskričavi poput dječjeg smijeha.
A svojoj D. prije svega želim upravo to. Da uvijek, ali baš uvijek, razmišlja svojom glavom, ne gledajući cijenu. Jer to je neprocjenjivo. Da se ne boji mnogih novih početaka.
I da uvijek otkriva ljepotu u svakoj pročitanoj, izgovorenoj ili prešućenoj riječi.
I
- 22:37 -
