nedjelja, 20.07.2014.

Pretežno sunčano sa mogućnošću ljubavi

Dok me ovo ljeto moja provincija tjera u neke svjetove bez ljudi i njihovih ispraznih parola, dok prolazim potpuno nezainteresirana ulicama tog gradića, gdje sam zapela, pa očekujem čudo, koje će me možda spasiti, kao da pomirena u sebi, znam da moram..još neko vrijeme izdržati ovdje.

Pa pokušavam izvući ono najbolje od sebe, od tih sitnih uličica i nešto većih ljudi
Nema ih mnogo. Nema mnogo onih sa kojima se preklapaju moje riječi. Ili moje tišine.

Ljeto je zahvalna pojava.
Bezbrižno i opušteno, a opet kao da te grozničave vrućine, izvlače iz mene, sve te nakupljene štetne tvari. Detoksikacija srca.
Potpuno prirodna.
Čak i bezbolna.

Svaki dan slušam ljude koji se ranjavanju svojim očekivanjima. Pa im drugi ljudi ne ispunjavaju, njihove tako jake želje i još jače potrebe.
Naučila sam davno, očekuj jedino od sebe...
Mada svoja obećanja povremeno kršim, ali sve manje...
No, koliko zaista iskreno ne očekujem i jesam li se pomirila sa svojim mirom, možda čak postala i ravnodušna spram nekih stvari, nisam posve sigurna.

Volim osjećaj sunca pomiješan sa osjećajem vode na svom tijelu.
Osjećaj je sličan onome, kada netko nježno prstima prolazi po mom tijelu.
Kapljice vode, dodiruju i srce. Pa ga čiste..

Pretežno je sunčano, bez očekivanja.
Pretežno je sunčano kada se napravi distanca..ili odmak...
Ja to nikada nisam znala.



Pa znam da ću tako i ovog ljeta kada ne govorim mnogo, trepćem , slušam i osluškujem nešto više, pasti poput djevojčice, koja se onako sasvim slučajno posklizne na mokre rubove.
A rubovi su obično točka padanja. Skliski poput granice između sna i jave, poput očekivanja, poput riječi na koje padam, pa tada skupljam slova..
I vrtim ih tada, igram se, dajem riječima neki novi smisao..

Pretežno je sunčano, sa djelomičnom mogućnošću ljubavi.
Pasti će poput pljuska, smočiti me do gole kože.
A ja volim ljetni pljusak. Nenadan, jak i prodoran.

Sa svim grmljavinskim pojavama, sijevanjem i munjama...
Bez riječi..
Samo kapljice vode koje se cijede po tijelu..
A ono zna
Najbolje..


- 11:35 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.07.2014.

Status života : komplicirano je

Status života : komplicirano je...

Danas, kada je nekako moderno biti što kompliciraniji, kada je ultra moderno napisati da si u kompliciranoj vezi, danas, kada baš svaku stvar što nam se događa, kao moramo istresti iz sebe, da ju svi vide, ja strašno cijenim jednostavnost.
Poštujem je više od mnogih drugih kvaliteta.
I mada i sama, često puta upadnem u neke zamke naočigled kompliciranih odnosa, znam da su komplicirani, onoliko, koliko ih mi sami, napravimo takvima.

I ta ljudska težnja, da sve zakomplicirano, učinimo što zamršenijim i zapetljanijim, da svemu podarimo onaj dašak mistične komplikacije, postala mi je strašno iritantna.
Kao da sami nemamo pojma što želimo, a što ne, što mislimo i osjećamo..

Što sam starija, sve više poštujem jednostavnost i ljude koji se ne razbacuju svojim "ja".
Što više znam, svjesna sam, da sam često puta mislila da znam, mada nisam imala pojma.
Pa se ostavljam u onom polukrugu neznanja i nedefiniranosti, koji mi omogućava da učim i istražujem.
I da hodam dalje i dalje...

Mada moj život, površno gledano, već godinama, nije jednostavam, imam tu nesavladivu težnju da ga pojednostavnim. Da ga oslobodim svih potpuno glupih, površnih i besmislenih stvari.

"Ja samo želim uživati u ovom ljetu"..rekla sam nekome..
I zaista, nakon mnogih godina mojih promišljanja , sinteza i analiza, verbaliziranja i istraživanja mnogim osjetilima, težim čistoći..


Možda mnoge stvari ostavljam izvan svakih okvira, možda ostavljam sebe u nekom lebdećem balonu nedefiniranosti, kao i svoje odnose, ali život je zaista lijep, kada ga oslobodimo...
Kada oslobodimo sebe..

Uvijek sam bila od onih koji daju, ne jednu, nego još mnoge šanse..
Uvijek sam se gubila u tim šansama, smatrajući to naivnošću žene, sa dozom djevojčice u sebi...
I ta djevojčica, koja je ostala prisutna uvijek i zauvijek, šapće mi već noćima
Jer ne spava..Niti kada spavam ja



Kažu da su ljudi koji pokušavaju mnogo puta, kreativni ljudi, koji pokušavaju pronaći najbolje rješenje..
Možda..ne znam vjerujem li u to..
Ali znam da mi je to slaba točka..
I ona koja je najčvršća u svojoj slabosti


Iako nikada nisam vjerovala u karmu i slične gluposti, s nekim ljudima postoje neke neraskidive veze.
I znaš, mi bi možda mogli biti savršeno sretni, u nekom paralenom svijetu
U nekoj drugoj dimenziji
Ali imamo samo ovu, koje se grčevito držimo, jer ne možemo prerezati te tajanstvene niti..
Bilo bi divno da postoji kompas za ljubav, da postoje neki čvrsto određeni putokazi

I ja ću uvijek biti tu..jednostavno ili komplicirano
I kada samo šutim ili ti pričam satima jer drugačije ne mogu..



I kada urlam iz sveg glasa da ljubav nema roka trajanja, jer je smatram silom koja lomi i spaja
A ti mi se smiješ...
Pa se smijem sama sebi i svom ludilu..











- 10:58 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 09.07.2014.

Čvrstoća najslabije točke

Matematiku i fiziku, nikada nisam previše voljela. Brojevi i ja, uvijek smo bili u međusobnoj vezi izbjegavanja.
A zakoni fizike, iako nekako privlačni, meni su oduvijek bili strani.

Jedan od njih kaže, kako je predmet čvrst, koliko je čvrsta njegova najslabija točka.
Kada sam neki dan razmišljala o tome, shvatih da sam uvijek bila najčvršća, tamo gdje sam najslabija.
Pa sam poput srčanog bolesnika, koji ima"slabo" srce, opet bila, u srcu najjača.

I svaki put kada sam čula, tamo negdje ispod čipkaste koprene, u noćnoj tišini ili užurbanoj dnevnoj gužvi, lagano "kvrc", opet sam nastavila odlučno hodati.
A znala sam da puca najslabija točka. Pa se lomila toliko puta, da je već trebala nestati. Ili bar zaboraviti voljeti.
Ali nije. Već je od ranjive slabe točke, postala po svim zakonima fizike, najslabija točka, koja mi je dala čvrstoću.

"Možda, možda ako osjetim da me voliš svakom svojom stanicom..samo tada, možda. Ne pristajem na manje"

Naravno da neće moći, znala sam još dok sam izgovarala svako slovo, jer rijetki znaju voljeti tako..




U provinciji koja me guši, ne pristajem na manje, mada su šanse za ostvarenje moje rečenice, matematički gledano, zaista nikakve. Računato svim mogućim računskim operacijama i svim zakonima fizike, šanse su nikakve. Kladioničari bi se grohotom nasmijali. Pa i ja sama sebi..

Kada bih zbrojila sve one koji nikada nisu voljeli niti neće, a njima dodala one, koji se ne usude ili se boje, pa dodala još one ,koji su izgubili svoju najslabiju točku, plus oni koji su prekinuli svaku nit sa sobom, plus oni, koji su ljubavi zalupili vrata zauvijek, ne ostaje ništa. Nema mnogo onih koji ne pristaju na manje.

Žudnja je zeznuta stvar.
Razara tijelo, od nje ste gladni zauvijek, a njeni sokovi se cijede..danima, godinama..

Kako je s one strane, sa strane onih, koji je nikada osjetili nisu, ne znam. Nisam nikada bila preko.
Kako je kod onih, koji su pristali na manje? Manje sebe, manje čežnje, manje ljubavi, manje života?
Ne znam, niti želim znati.
S druge strane, ne želim ići.

Ja ipak želim biti na ovoj strani. Gdje se ne pristaje na manje, čak i pod cijenu samoće.
Gdje se ne pristaje na manje, čak i pod cijenu traženja svoje sjene, na ovim gušećim gradskim uličicama.
Gdje se ne pristaje, nikako na manje, pa se plaća, možda skupa cijena neumoljivosti.

Pa tražim fiksnu točku u čvrstoći najslabije točke...
I stavljam je kao centar..


I dajem si ljeto...


- 09:57 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.07.2014.

Fiksna točka

I onda kada sam vas mrzila i prekrižila vas kao da ne postojite, kao i onda kada sam vikala na sav glas kako ste potrošne i jeftine i ne značite baš ništa, uvijek ste bile u centru kog kadra.
Fiksna točka oko koje se vrtio moj svijet.
Jer ste klizile kada su svi drugi grubo rezali i nježno milovale kada su svi drugi gubili glave.
Moje riječi. Moja fiksna točka.

I onda kada ste drugima bile samo sredstvo da postignu cilj i tada, kada ste drugima bile samo mačevi i noževi, u mnogim glupim borbama, meni ste bile utjeha. I spas.
Često sam mislila kako su riječi premale da izraze život, kako su one samo slova poredana da nešto znače, da nemaju moć da slome, ugase, uguše, otjeraju, spale..
Ali su mi uvijek na kraju ispale moje najveće i najjače oružje.


Ljeto mi je često katarzično doba u kojem se tako savršeno spajaju voda, zrak i zemlja. I te klizeće kapljice po tijelu, koje me miluju od glave, pa do nožnih prstiju, imaju svoja slova.
Pa se igram zrakom, vodom i zemljom.
I samo mijenjam slova, teksture i nijanse. Iz ljeta...u ljeto..
Zanimljiva je to igra. Nježna i slobodna.

Pa mijenjam perfekt u futur, oslobađam prezent od svih suvišnih misli, pa se igram riječima i mijenjam im raspored.
I onda više nemaju isto značenje. Iako su riječi iste.
Dok se zrak igra mojom kosom, a neki mi uporno govore kako ljubav ima rok trajanja, ja ne pristajem na manje.
Na manje prezenta, na manje slova, na manje života. Na manje ljubavi.
I samo se okrećem prema svojoj fiksnoj točki, koja me pronalazi sama.
Tu si, govore mi...Tu smo..
Samo tvoje..


Ponekad se gubim u ovoj mojoj mrtvoj provinciji. Osjećam da trunem iako sam tako živa.
Pa sam gladna danima i ne mogu se zasititi na bilo koji način.
Ni najdražim jelima, niti nekim dodirima, koji se čine tako poznati, niti mnogim tuđim riječima.
I želim otići daleko, jer se osjećam strano.

I kojom god poznatom ulicom prošla, kojim god kutkom svoga grada prolazila bezbroj puta, ništa više ne može utažiti moju glad.
Prazan želudac kojeg razdire žudnja za dalekim. Bolest neizlječive prirode.
Ne pomaže ništa.

Možda na trenutak zaboravim, u onom polusvjesnom stanju između noći i zore, između grčevitog držanja i puštanja
Između nečijih riječi..u onom praznom prostoru gdje osjećaju samo nožni prsti i klizeće kapi vode na tijelu..

Pa odlazim često i vraćam se jedino svojoj fiksnoj točki..




- 13:04 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se