srijeda, 16.04.2014.

Čistim svoj život...

Došlo je vrijeme proljetnog čišćenja. No, ovog puta čišćenje u nekom drugom obliku. Mada sam nakon dosta vremena napravila i generalku u svom stanu. Dobar je osjećaj onako se srušiti nakon cjelodnevnog ribanja. No dobro, samo ponekad.

Ovo proljeće mi je priredilo mnoga iznenađenja, neke ljude iz prošlosti, sa kojima očito nisam izravnala račune, pa su se pojavili nekim čudom, u sasvim drugačijim ulogama.
Donijelo mi je i neke jako teške odluke i rezove. No, odluke, koliko god bile teške, ipak služe nekoj svrsi.
Dugo sam osjećala nemir i nedoumice oko nekih stvari.

Gdje je ta granica između dobrote i naivnosti, između kompromisa i kompromitiranja?
Ja je nikada nisam uspjela isprecizirati.
Pa idem poput djeteta, metodom pokušaja i pogrešaka, vječito se vraćaju na onu prvu stranicu knjige, na kojoj se uči slovo A.

No, ponekad je zaista vrijeme za bacanje raznoraznog smeća i za čišćenje života.
Uskoro ću 37 i najčešće sam zadovoljna žena.
No, imam sve manju toleranciju na glupost. Ide ponekad od početnog meni oduvijek svojstvenog cinizma, pa do agresivnosti i gađenja.
Imam čelične živce i naučila sam se dugo žvakati stvari. Ali ponekad je vrijeme za ispljunuti ih jako i daleko. U nepovrat.

I dalje me bole riječi. Režu me često poput noža, iako ja već jako dugo znam, da su riječi, samo riječi. No jedno je znanje, a drugo je život.
I mada su upravo one, već dugo moje najmoćnije oružje, počela sam napadati tišinom. Mislim da je to jedini ispravan put.

Mrzim rezove u odnosima. No, često puta, koliko god pokušavala drugačije, upravo oni, mi se događaju.
Možda je tako i bolje. Odrezati ono, što već dugo nije na mjestu, na kojem bi trebalo biti.
I u nekom bluesu, koji je i kraj i početak, ona plavičasta magla sa odsjajima nove svježine, idem dalje.
Hrabro, kao i uvijek.

Ovaj ludi vjetar što već danima igra svoju mahnitu igru, kao da polako otpuhuje, svu onu jeftinoću, koju sam zbog nekoga počela osjećati.
Ja? Zapitala sam se ponekad.
Nakon svih mojih samozavođenja, nakon svih svojih novootkrivenih pogleda i vrlo skupih koraka, kako sam si mogla dozvoliti, taj osjećaj robe na sniženju?
Dešava se i najboljima, tješim se. Ali najbolji si podignu cijenu, dignu glavu, nasmiju se nebu i odlepršaju s vjetrom.

Davno sam zaključila. Za pokazati ljubav, kao i za ubojstvo, potrebni su materijalni dokazi.
Bez djela nema ljubavi, sve su drugo samo priče. Bez tijela ,nema zločina.
I sa spoznajom da se ja jednostavno moram ponekad liječiti od riječi, i tuđih i svojih, okrećem se vjetru.
Ipak sam dozvolila nekim dilerima riječi, da mi prodaju taj strašno primamljivi, mirisni fiks. Opet.

Vrijeme je za iskoračiti iz kruga. Ovaj se vrtio predugo.
Novi cikus, novi ljudi, ideje, novi cvjetovi i što manje riječi.
Novo čišćenje i još jedan ožiljak od reza.

Zarastaju brzo.
Osjete se samo ponekad.
Pred kišu. ..