ponedjeljak, 17.03.2014.

Koliko se dajemo i koliko si ostajemo?

Znaš, često te se zadnjih dana sjetim. Više ne sa toliko ljutnje, možda sa komadićem tuge, koja nikada neće otići.
I sjetim se svih svojih davanja. Davanja srca, ruku, misli, davanja razbijenih koljena i popucalih vena.
I gledam našu četrnaestogodišnjakinju (vjerojatno niti ne znaš više njene godine) i divim se njenoj snazi.
I onu mlađu, tako punu života..

Zadnjih mjeseci sam nekako zaglavila u riječima. Riječi mogu biti jako zeznuta roba. Materija koja je zapravo tako fluidna i ništavna, a opet..tako ju ponekad trebamo.
I žudimo za onim nekim...toplim i podatnim i nježnih i punim razumijevanja.
Mislila sam da sam odavno prerasla tu svoju žudnju.
No, često puta iznenadimo sami sebe.

Kada bolje pogledam u svoju nutrinu, kada se prisjetim i dozvolim sebi da osjetim prošlost, koju često puta, da se ne slomim , guram daleko od sebe, mislim da sam se dala previše. Da krajnjih limita. I više.
I da si nisam ostala, onoliko koliko bih se željela..

Pa se poželim dodirnuti i grčevito si stisnem ruke i zabijem prste u kosu, pa hodam sve čvršće da vidim imam li još onih hrabrih koraka.
Pa se pustim da osjetim i tu tugu od koje sam otrčala davno, istrčala stotine maratona da joj pobjegnem. Pa ne mogu više pustiti ni suzu.
I kao da sam si ostala premalo. Niti tišina više nije kao prije.
Previše je bilo buke..

Pa pogledam moje drvo pored prozora, drvo koje me je toliko puta spasilo. Jer sam tu, sada bolesnu marelicu, gledala i učila od nje, često puta.
Kada sam se bojala skinuti do kosti, ona mi je pokazala, kako se i u ogoljenosti, može biti lijep i divan i sjajan.
A kako poslije golosti, uvijek ponovo dolazi raskoš za sva osjetila.

I gledala sam godinama sve njene metamorfoze i znam da je ona gledala mene.
I volim to drvo, onako punog srca i sa zahvalnošću što me učilo i što sam si dozvolila da rastem s njom.
I sada, kada je još samo na njenom vrhu nekoliko rascvjetalih nevino bijelih cvjetića, sada, dok su joj donje grane suhe i lome se, mene obuzima tuga.
Ako će se morati posjeći, ja ću tugovati kao za starom prijateljicom, s kojom sam prošla mnogo.
Koja me tješila i radovala, učila i davala mir, kada sam to najviše trebala..
Samo jedan pogled na nju, često je bio dovoljan...

I ovo rano proljeće, tjera sve moje riječi i polako mi opet vraća moju tišinu.
Riječi zaslužuje svatko, ali nečiju tišinu, zaslužuju rijetki.

I veselim se svakom cvijetu kojeg ću u svečanoj tišini, posaditi ovog proljeća.
I ako si već i nisam ostala u onoj mjeri u kojoj si sada trebam, možda se nađem u nekom novo posađenom drvetu.
Koje će me ipak zauvijek podsjećati na sve što mi je dalo ovo moje..pored prozora.
I ja moram uvijek ispočetka..onako početnički..tražiti sebe, saditi novo drvo, pronalaziti one dijelove sebe, koji su se davno razbil, pa si nisam ostala cijela..
I kada se tako izgubim, moram potražiti leptirov let.
Srećom..došli su rano ove godine..


Ja često kao da ponovo učim hodati.
I smijem se svakom novom početku...




- 17:22 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se