nedjelja, 22.12.2013.
BJELOVARSKO PISMO ŽELJA DJEDU MRAZU
Dragi Djede Mraze!
Pišem ti ovo pismo, sa velikom željom, da ćeš ga barem pomno pročitati, a potajno se nadam, da ćeš mi poneku želju i ispuniti. Jako sam uzbuđen jer ti pišem prvi put, a ti si ipak jedna od glavnih faca na ovom svijetu. Zato mi molim te oprosti, ako neke želje, budu možda nerazumne ili ako te je uplašila, dužina mog pisma.
Na početku se želim predstaviti i reći ti, nekoliko stvari o sebi.
Zovem se Bjelovar, a nalazim se na visoravni u južnom dijelu Bilogore, na 135 metara nadmorske visine. Središte sam Bjelovarsko-bilogorske županije, a imam 41.869 stanovnika. Znaš, nije im lako zadnje vrijeme, pa sam ti morao napisati ovo pismo. No, da ne dužim, jer znam da imaš brdo pisama za pročitati, kao i mnogo darova za podijeliti, pa ću prijeći na stvar.
MOJA LISTA ŽELJA
Dragi Djede, želja imam dosta, ali ću ti napisati, zaista one najveće. Već mi je nekako dosta da pričaju o meni kao o gradu mrtvila, depresije, nezaposlenosti i očaja. Zato, molim te, pomozi mi. Ti si mi zaista zadnja nada.
Pa da počnemo od početka. Moja najveća želja je posao i život bez straha za egzistenciju, za moje građane. Znam da tražim puno, ali možda da pomogneš onima, kojima je to najpotrebnije?
Time bi zasigurno vratio i osmijeh na lice mnogim Bjelovarčanima.
Znam da ti to možeš. Pa ipak si ti Djed Mraz. Najmoćniji djed na kugli zemaljskoj.
Zatim želim da napokon dobijemo onu “famoznu prugu” o kojoj se priča, već godinama. Time bi se olakšao život mnogima. Jer onda možda, ja ne bih više bio, nepoznanica na karti, naše države i prometno “odsječen” od ostatka svijeta. Tužan sam zbog toga.
A tu je i brza cesta. Možda bi tada i ti brže dojurio do mene.
E da, dragi moj Djede.
Bilo bi predivno kada bi se napokon dovršilo, ovo naše kino u nastajanju. Čekamo ga, kao da čekamo čudo. Ovdje ima mnogo djece, koja još nikada nisu pogledala film na velikom platnu, kao i mnogo zaljubljenih parova, koji bi silno željeli, onako stisnuti i zagrljeni, pogledati neki najnoviji hit. Pa sigurno te i sama pomisao na taj dirljiv prizor, raznježuje i budi neku toplinu oko srca. Znam ja da si ti vrlo emotivan djedica.
A i stariji žude za kinom, nemaju baš neku ponudu, za neki kvalitetan izlazak. Ajde, ispuni im tu želju, mislim da su zaslužili. Predugo ga čekaju.
Želim ti pisati i o djeci. Srce mi se slama, kada gledam ona uništena, dječja igrališta. Neću tražiti previše, jer ja sam ipak skroman, ali jedno novo, prostrano i moderno uređeno igralište, prilagođeno svoj djeci, bio bi zaista divan poklon u idućoj godini. Znam da bi ti mnoga djeca, bila strašno zahvalna. Uzvratila bi ti vrećama punim smijeha.
Usput, poradi malo i na školama i vrtićima. Nisu baš u nekom sjajnom stanju.
Volio bih da djetinjstvo ovdje, ponovno postane sadržajno, bogato i jedno predivno razdoblje ljudskog života. Fali mi dječji smijeh u parkovima, na ulicama i na ostalim mjestima. Ti barem mnogo znaš o djeci i njihovoj ljepoti, zato ne sumnjam, da ćeš razmotriti i ovu želju.
Znaš, ljudi ovdje, kao da su izgubili svaku nadu, prepustili se onom nekom vegetativnom održavanju na životu. Probudi ih.
Teško mi je, gledati ih svakodnevno, sa tom tugom u očima.
Možda imaš neki čarobni prah, čaroliju ili nešto slično?
Ne kužim se baš u te stvari, ali znam da sigurno postoji način.
Želio bih još, da obećanja prestanu biti samo obećanja, da velike riječi, prerastu ovdje u velika djela, da ljudi postanu sretniji, jer tada ću biti sretan i ja. Tražim li previše?
Mislim da ne. Tražim samo dostojanstven i slobodan život, bez straha, suza i očaja. Tražim da iz grada mrtvila, postanem grad života. Da u mom opisu više ne stoji »grad sa najviše nezaposlenih, razvoda i kafića«.
Dragi Djede, stvarno mi je dojadio takav opis. Nisam se nadao tome. Volio bih da ljudi, s razlogom žele ostati živjeti ovdje. Ne želim da odlaze. Ostat će ih premalo..
Vidiš, sad ću još postati i patetičan, a to ne želim. Ali obuzeli su me osjećaji i ne mogu si pomoći. Znam da već negdje kolutaš očima dok ovo čitaš, zbog količine mojih želja. Oprosti mi djedice, ako sam postao naporan.
Znam da se ovo moje pismo odužilo, no, toliko je toga za reći. Mogao bih još mnogo toga pisati, ali znam da imaš, još mnogo drugih pisama i mnogo želja, koje treba ispuniti. Pa ću onda neke stvari, ostaviti i za sljedeću godinu.
A tebe od srca molim da razmotriš moje želje. I da mi barem neke ostvariš. Ti ćeš jako dobro znati, koje su najvažnije i koje zaslužuju biti prve ispunjene.
Puno te voli i pouzdaje se u tebe;
tvoj Bjelovar
Moja kolumna sa portala Zvono.eu
- 00:00 -
