srijeda, 27.11.2013.

Stranac

Ponekad ga ugledam. Na pošti kada plaćam račune ili dok stojim u redu u dućanu. On je potpuni stranac.
I razmišljam o boji njegova glasa, o mekoći njegove kože. I o gustoći trepavica.
O prstima i koliko osmijeha može podnijeti.
Da li voli mnogo zareza ili su mu draže trotočke...

I svim njegovim očekivanjima i snovima, željama ili nedostatku želja. I o svemu drugom što ne znam o njemu.
Niti bi poželjela slušati.
Ne bi poželjela niti pričati.

Pa ga pogledam u oči i razmišljam o svim njegovim odlascima i vraćanjima, o svakom urezu,na možda gruboj muškoj koži. O svim borama i sijedim vlasima. O rukama koje su prolazile kroz njih. I nadale se da će prolaziti još dugo. Ili se nadao on.

I razmišljam kako bi bilo dodirivati kožu očišćenu od očekivanja, opranu od svih mogućih saznanja o teretu prošlosti. I ne znati baš ništa.
I razmišljam kako bi bilo ispreplesti prste bez krhkosti želja i snježnog pokrivača satkanog od siline vjere..da ćemo možda..i još dugo...
I kako bi bilo možda divno, proći mu kroz kosu i ne reći niti riječ. Ne obećati ni slovo.
I ne znati baš ništa.


Često ga ugledam. Sasvim slučajno. Dok se provlačim kroz gužvu gradske vreve ili obavljam one beznačajne svakodnevne sitne radnje od kojih se sastoji život.
Možda šeće svog psa. Ili čeka djecu koja mu trče u zagrljaj.
I razmišljam da li mu je hod tako odlučan a korak tako brz, zbog svega što želi prehodati, pretrčati, preskočiti. Ili se samo žuri svom domu.
I razmišljam, mada ne želim znati, da li mu je pogled tako odsutan, zbog osjećaja promašenosti i besmisla. Ili samo razmišlja o velikom poslu kojeg treba završiti.

I ugledam ga kada se najmanje nadam. Pa me prene glasan korak i suludi tok mojih misli, o svim onim pečatima na koži i ranama na prstima od grčevitog stezanja ruku .
I sva srušena obećanja, koja sam zadala samoj sebi. Pa ih kršila bezbroj puta.
I mislim si o znanju, koje imam, a koje bi prodala samo tako. Bez autorskog prava.
I razmišljam o blaženstvu neznanja i strancu čiji bi dodir rado kupila na trenutak.

Samo da na trenutak ne znam. Samo da na trenutak ne zna.
I ne pita. I ne pitam.
I ne čekam onu priču koja svojom suvišnošću i teškim teretom guši moj vrat
Njegov vrat... u trenutku kada omča svega što netko zna o tebi postaje preteška. Pa se stisne jače.


Kada ga vidim, ne želim zagristi svoju naranču jako. Kako grizem uvijek.
Jer ne želim čuti ništa. Niti pričati mnogo.

Samo trepnuti onako glasno kako se trepće strancu.
Samo stisnuti ruke bez da popucaju žile.
Jer stranac, mora ostati stranac.
Bez obzira koliko znam
Bez obzira koliko zna...


- 17:22 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.11.2013.

OBITELJ JE GDJE VLADA LJUBAV

KAKO SU SE SAMOHRANI RODITELJI NAŠLI U SREDIŠTU POZORNOSTI

Ovo nije tekst o predstojećem referendumu. Na njega ću svakako izaći i glasovati za toleranciju, miran suživot, uvažavanje i ljubav. Ovo nije niti tekst o mržnji. O njoj se previše
priča i piše. Ovo je tekst o tome kako ne postoji crno – bijeli svijet i kako istina, ako ju realno i kritički sagledamo, ne postoji kao univerzalna. Ona je u našim očima. Ona je stvar perspektive.

Iako se sa stavovima gospođe Željke Markić i s njenom inicijativom, koja je dovela do ovog referenduma, koji će nas skupo koštati, nimalo ne slažem, moja opća kultura i uvažavanje tuđeg mišljenja, ne dozvoljava mi, da ju vrijeđam i nazivam mnogim, pogrdnim imenima. Kao što rade mnogi. Ne postaju li i oni tada, pobornici govora mržnje, o kojoj toliko pričamo, koju toliko osuđujemo i protiv koje se »kao borimo«.

MANIPULACIJA MEDIJA I SNAGA JEDNE REČENICE

Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica. I Izvlačenje iz konteksta. Dok mediji trljaju ruke i podižu svoju čitanost. Pa se u samo nekoliko dana ta »kobna i fatalna« rečenica gospođe Markić, našla na facebook profilima mnogih, na gotovo svim portalima, televiziji i novinama.

Ne smijemo nikada umanjiti snagu riječi. Jer one mogu jako zaboljeti, jer mogu ošinuti poput najvećeg šamara. Ne mogu se obrisati gumicom, niti, samo tako zaboraviti. Mogu se izvrnuti, prilagoditi, krivo interpretirati.

A rečenica je bila sljedeća: »Odrastanje sa samohranim roditeljem je neprirodno okruženje«.

No, da li je ona rekla upravo to?

Rečenica u originalu, nije bila baš tako rečena. Ono što je izjavila gospođa Markić, pročitajte u cijelosti:

»Najbolja majka, najsnažnija, najodgovornija, najkompetentnija, najnježnija, ne može svom djetetu u potpunosti zamijeniti oca. Niti najbolji otac ne može u potpunosti djetetu zamijeniti najbolju majku. Vaša majka je očito obavila odličan posao s vama (voditeljica je rekla da je njezina majka samohrana), kao što čini jako puno samohranih roditelja. Jako puno samohranih roditelja su dio ove Inicijative upravo radi toga što oni razumiju koliko je teško sam podići dijete, upravo zato što oni razumiju koliko im fali, koliko im je teško kad oni sami odgajaju dijete. Dijete treba i oca i majku i ako društvo može, treba to osigurati. Postoji niz različitih situacija, ali ja bih isto rekla da u situacijama gdje roditelji samohrani podižu svoju djecu, ti roditelji to rade uz jako velike žrtve. Također, uspjeh u odgoju te djece jako ovisi o obitelji, o onima koji su oko njih, djedovi, bake, ujaci, tete, dakle, u situaciji u kojoj se naruši jedan prirodni odnos, ulazi obitelj, ulazi zajednica koja toj djeci pomaže.«

Revoltirani samohrani roditelji i njihova djeca, kao i oni, koji to nisu, napisali su brojne statuse, raspravljali satima, svađali se, a često puta i međusobno vrijeđali. Već u četvrtak, kreirana je stranica na Facebooku, pod nazivom »Peticija za tužbu Željke Markić zbog vrijeđanja samohranih roditelja«.

Hoće li možda, upravo ova situacija, promijeniti rezultat referenduma, hoće li gospođa Markić zbog nje, platiti skupu cijenu, ako uzmemo u obzir, mnogobrojnost samohranih roditelja i djece koja su odrasla u jednoroditeljskim obiteljima, kao i sve one, koji samohrane roditelje, imaju kao prijatelje ili su u njihovoj neposrednoj okolini. A to su danas, gotovi svi.

Jako teško je u cijeloj situaciji biti potpuno objektivan, teško je mnogima biti realan i sagledati pravu istinu. U atmosferi koja je uzavrela, trebalo je samo zapaliti fitilj.

Samohrani roditelji, kojima je danas u Hrvatskoj jako teško, osjetili su se prozvanim, osjetili su se na neki način ugroženim i stigmatiziranim. Postoji li prava istina o tome, što je prirodno ili neprirodno odrastanje ili odnos, ili je ona zapravo, rezultat brojnih čimbenika, koji nikako nisu, isključivo broj osoba, s kojima odrasta dijete?

ŽIVOT NIJE CRNO - BIJELI FILM

Istina, priroda je vjerojatno jako davno, dobro zamislila stvari, jer je ipak činjenica da je mnogo kvalitetnije i priznajmo si, lakše, kada u odgoju djece, sudjeluje dvoje ljudi. Ali dvoje odgovornih i brižnih ljudi, punih ljubavi. Lakše je fizički, psihički, emotivno i financijski. Ali prirodni poredak stvari, srušio se davno.

Brojni ratovi, gdje su djeca, ostajala bez roditelja, kao i današnji mnogobrojni razvodi, učinili su, da ono što se smatralo prirodnim i eventualno bilo lijepo zamišljeno, postane samo ideal . Bajka o mami, tati, nekoliko djece, velikoj kući i psu, ostala je bajka, za kojom se žudi, ali koju često puta, ruši, neumoljiva i gruba realnost.

I sama sam samohrani roditelj već godinama. I jako dobro znam svu težinu i odgovornost, samohranog roditeljstva. Djeca mi još uvijek nisu u nekim »starijim« godinama i znam da ću proživjeti još jako mnogo briga, bolesti, borbe s egzistencijom, alimentacijom, pubertetima, nesretnim ljubavima, školom i svim onim nebrojenim, svakodnevnim stvarima. I to sama.

Ali kada razmišljam o svemu što sam prošla, sjetim se i svih predivnih trenutaka. Mnogih osmijeha i zagrljaja, priredbi i rođendana, blagdana i školskih uspjeha. I svih onih »malih« svakodnevnih trenutaka koji zaista, život znače. A prošla sam ih sama. Vjerojatno imam sreću, koju mnogi nemaju, da sam imala veliku pomoć roditelja i prijatelja. Prijatelji su zaista divna obitelj, koju biramo sami.

Moja djeca su djeca, koja su vedrog i pozitivnog duha, djeca koja poštuju drugog čovjeka, puna nježnosti i topline. Uspješna u školi, dobri prijatelji i zainteresirana za mnoge stvari. Jer odrastaju u pozitivnom, podržavajućem i poticajnom okruženju. Možda ne mogu zamijeniti onu »mušku figuru«, ali mislim da imam dovoljno ljubavi, brižnosti, snage i hrabrosti za dvoje. I takvo odrastanje je tada, nešto sasvim prirodno i pozitivno. Nešto što se već dugo, u nekim naprednim zemljama, s mnogo manje stereotipa i netolerancije, poštuje kao, sasvim prirodno.

Kada gospođa Markić kaže, da društvo treba pomoći, ne razumijem točno, njenu viziju. Društvo svakako treba pomoći brojnim samohranim roditeljima, na načine, da spriječi dugogodišnje sporove oko alimentacije i time im olakša život. Društvo može pomoći poboljšanjem rada pravosudnog i socijalnog sustava, kako djeca samohranih roditelja, ne bi živjela na rubu egzistencije. A tu je društvo, potpuno zakazalo.

Društvo treba pomoći samohranim roditeljima, na način, da im činjenica, što su samohrani roditelji, ne bude minus, kod traženja posla. I da ih napokon prestane stigmatizirati.

Treba nam pomoć, svakako. Podrška, razumijevanje, podržavanje i poštovanje.

Dostojanstven život. Više ne tražimo.

Naravno da u životu, stvari nikada nisu crno bijele. Jer među brojnim samohranim roditeljima, kojih je svakim danom sve više, postoje i oni, koji svoju roditeljsku ulogu ne shvaćaju dovoljno ozbiljno i odgovorno. Pa zanemaruju svoju djecu.

Ali takve slučajeve ćete naći i među »klasičnim« obiteljima. Koliko je zdravo i prirodno da dijete odrasta u obitelji sa dva roditelja, gdje svakodnevno trpi ili gleda nasilje? Bilo ono fizičko, mentalno ili emotivno. Koliko je zdravo i pozitivno za dijete da svakodnevno gleda roditelja alkoholičara, koji ne mari za bilo šta drugo, već za svoju bocu ili čašicu?

Koliko je kvalitetno za zdravo odrastanje, djetinjstvo, gdje roditelji žive u šutnji, nepoštovanju i gdje dijete ne doživljava ljubav?


VAŽNA JE SAMO KOLIČINA LJUBAVI

Je li uistinu važno, odrasta li dijete s majkom ili ocem, bakom, djedom, tetkom ili stricem, ili je važna količina ljubavi, brige i pažnje, koju mu onaj, koji ga odgaja i brine o njemu, daje?

Važna je ljubav i prihvaćanje, odgovornost i brižnost, požrtvovnost i toplina. Nije toliko važno da se zovu mama i tata. I to je jedina istina.

Obitelj je gdje vlada ljubav. Dom je mjesto u kojem se osjećamo sigurno i voljeno.

Tko može mjeriti moju ljubav i brigu i je li ona dovoljna za moju djecu?

Otkada se takve stvari uopće mjere?

Obitelj je zajednica u kojoj se ljudi poštuju, prihvaćaju, razumiju i brinu jedni o drugima. Bez obzira, bila ona s jednim roditeljem ili dva.

A svaka zajednica, u kojoj se zbraja ljubav, prirodno je i kvalitetno okruženje, za zdravo i pozitivno djetinjstvo.


Moja kolumna sa portala Zvono.eu
OBITELJ JE GDJE VLADA LJUBAV target=_blank>www.zvono.eu



- 15:37 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.11.2013.

NASILJE NA FACEBOOK-U

DJECO, FEJS NIJE IGRAČKA!


Već godinama sam na “fejsu”. Često samu sebe uhvatim kako sjedim, čitam nebrojene statuse i tekstove, slušam muziku i pričam s ljudima, koji isto tako, provode svoje vrijeme. Pa si kažem, dosta! Ili jednostavno osjetim neko zasićenje. Igrice ne igram, niti sam ikada igrala.

Iako mi je facebook uvijek predstavljao, neki oblik dolaženja do informacija i povezivanja s ljudima, često puta mi je mnogo ljepše, pročitati dobru knjigu, šetati , odigrati koju partiju dobrog starog “Čovječe ne ljuti se”, ili kartati sa svojom djecom. Uvijek ću prije odabrati kavu sa prijateljicom, gdje ju mogu pogledati u oči ili zagrliti ju. Neki moji dragi prijatelji, došli su do potpunog zasićenja facebook -om, pa su se jednostavno maknuli. I imaju bogat i ispunjen život.

Jedna od najljepših stvari društvenih mreža, uvijek će mi biti, što sam zahvaljujući njima, našla neke drage ljude, iz školskih klupa ili studentskih dana.

No, kao i uvijek u životu, stvar je u ravnoteži. Mnogi “zaglibe” u svijetu virtuale i postanu potpuno nezainteresirani za stvaran život. Ili se potpuno “pogube” i više niti ne znaju, što stvaran život uistinu jest.
A stvaran život je pogled, dodir i nečiji glas. Ne riječi na monitoru. Niti zvuk tipkovnice. Puno stvarniji je ljudski glas.

No, dok većina nas odraslih, zna naći mjeru (bar se nadam) i koristi društvene mreže za neke korisne stvari, djeca i mladi ne znaju. Jer ih nitko nije naučio. Jer je mnogim roditeljima tako lakše. I onda, djeca i mladi ljudi prestanu živjeti. Žive život u nekom virtualnom svijetu. Koji je ipak privid. Iluzija tako privlačna i slatka, ali često puta, sa trajnim posljedicama.


Zašto je Facebook tako privlačan djeci?

Kada su djeca i mladi otkrili sve “čari” virtualnog svijeta, otkrili su i potpunu slobodu govora. Bez cenzure. Ali su tu slobodu govora, dosta pogrešno shvatili. Jer, sloboda govora nije vrijeđanje, maltretiranje svojih razrednih ili drugih kolega, otvaranje grupa koji potiču nesnošljivost i mržnju.
Sloboda govora nije igračka, u rukama onih, koji taj pojam ne razumiju. Ona nije anarhija.

U školi moje kćeri, uskoro se održava roditeljski sastanak na temu virtualnog svijeta i mladih. Jer je situacija alarmantna, a stvari su potpuno izmakle kontroli.

Djeca, većinom sedmih i osmih razreda, pišu statuse u kojima vrijeđaju svoje nastavnike, otvaraju grupe tipa “Svi oni koji mrze..(dotična osoba je navedena punim imenom i prezimenom), gdje potiču mržnju i nesnošljivost, uopće naravno ne razmišljajući, koliko će određena osoba biti povrijeđena.

To je nasilje, koju oni nazivaju slobodom govora. Verbalno i emotivno nasilje, koje ostavlja duboke rane, maltretiranje, koje često puta, može ostaviti trajne posljedice.
Bez ikakvog poštovanje prema nastavniku, kolegi ili kolegici iz razreda, ili prema nekome koga zapravo, uopće niti ne poznaju. Bitno im je, da ih se čita. Važno je da se piše. I da se sakupljaju lajkovi. Jer..tada si “faca”

U društvu gdje djeca ne poštuju svoje roditelje, pa tako niti nastavnike ili profesore, gdje djeca ne poštuju jedna druge, dali smo im slobodu, da na društvenim mrežama, rade što god požele. I većinom ne trpe, bilo kakve posljedice. Roditelji koji na bilo koji način, kontroliraju svoju djecu, postaju iznimka. Oni su u manjini. Jer su nas učili da djeca imaju pravo na svoju privatnost.
I da ne smijemo biti “control freakovi”.
Pa smo im dali njihov prostor. Koji je postao zaista prevelik.

Sloboda govora nije anarhija

Od svega što im kao roditelji dajemo, nismo li pomalo zaboravili, naučiti ih , što zapravo znači sloboda. Sloboda je kada imaš pravo na izbor, ali svojim izborom, ne ugrožavaš onog drugog. Ona je, kada svojim izborom i ponašanjem, biraš svoj put, ali kada na tom putu, ne povrjeđuješ druge, ne maltretiraš ih i ne vršiš nasilje.

Uz sve ono, što svakodnevno slušaju, djeca još uvijek jako puno slušaju o mržnji, nesnošljivosti i raznim oblicima netolerancije. I iako, često puta, svoje ponašanje, neće pokazati u onoj realnoj i životnoj okolini, pokazat će ga tamo, gdje misle da je sve dozvoljeno. I tako je Facebook postao igračka u rukama djece, koja su ga zloupotrijebila.

Pa će tada poticati na mržnju, netrpeljivost i izolaciju onih, koji im nisu baš po volji. Možda nemaju najbolju odjeću ili najmoderniji mobitel, možda slušaju drugačiju glazbu ili su odlični učenici (to nikako više nije”in”), možda su samo rekli ,neke krive riječi u krivo vrijeme ili su nekoga krivo pogledali.

I tada se postaje meta. Meta na tipkovnici onog drugog. Koji će bez ikakve kontrole pisati što god se sjeti, koristiti se pogrdnim imenima i najružnijim riječima, vrijeđati do suza i do onog konačnog poraza, onog sa druge strane ekrana. “Žrtva” će ostati u suzama i sa velikim osjećajem srama i poniženja. A onaj koji vrši nasilje, pobjedonosno će se smijati.

Pobjeda im je tada slatka. U školi si frajer ili frajerica. Ali takva pobjeda, sa gorkim okusom u ustima, vrlo je kratka.Jer vrlo brzo, upravo on ili ona, postaju žrtve, nekog drugog.

I tako započinje začarani krug. Krug iz kojeg je jako teško izaći. I treba mnogo snage, hrabrosti i odlučnosti, da se napravi korak, kojim se izlazi iz njega.


Budi slobodan…

Ne smatram se roditeljem koji je “control freak”, niti detaljno zadirem u privatni život svoje starije kćeri. Na Facebooku mi je među prijateljima i pratim što radi. Ali ako ikada vidim da ponižava, vrijeđa ili na bilo koji način ugrožava bilo koju osobu, za mene će to biti, moj najveći poraz kao roditelja. Nastojim svoju djecu učiti o slobodi, ali još više ih želim naučiti o poštovanju svakog čovjeka, o odgovornosti, toleranciji i empatiji.

Želim ih naučiti da je veličina svakog čovjeka upravo u tome . Koliko poštuje onog drugog, koliko ima razumijevanja i tolerancije, koliko ima one pomalo zaboravljene, ljubavi u sebi. Prema čovjeku. A riječ mržnja strogo je zabranjena u mom domu.

Roditeljstvo je zaista najteži posao na svijetu. Kako ćemo sada usmjeriti svoju djecu, dok odrastaju i polako postaju svoji ljudi, veliki je zalog za njihovu kvalitetnu budućnost.

Svojoj djeci, kao i drugoj, želim da zaista budu slobodni. Ali slobodni od mržnje, netolerancije, predrasuda, slobodni da biraju svoj put. Ne onaj od većine nametnut, već onaj drugi..iz svog srca…

Pa ćemo možda tada u stvarnom životu, kao i u ovom virtualnom svijetu, imati jednom, neki bolji i ljepši svijet. Svijet gdje se sloboda ne zloupotrebljava, već se koristi za neke plemenite, općeljudske i zaista humane stvari.

I tada će “faca” biti onaj tko poštuje, razumije, suosjeća i voli.



Moja kolumna sa portala zvono.eu

http://www.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/maja-gecek-jelic/7620-nasilje-na-facebook-u

- 13:32 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.11.2013.

Miris naranče

I taj miris naranče koji mi se uvukao u nosnice sve do misli samih, i zvuk narančine kore koju je trgala moja kćer jedne večeri, bili su sasvim dovoljni, da se prisjetim onoga trenutka kada sam sebi i svijetu rekla.."Ja kada zagrizem, grizem tako jako, kao u naranču s korom. Pa se cijede svi sokovi, do zemlje..i još niže..."

I zagrizla sam opet. U svoju ideju. U želju i strast da pomognem mnogima. Zagrizla sam da pretočim mnoge svoje riječi u čista životna djela, da misli prijeđu u ruke, ruke u promjenu...

Ja, koja sam godinama prolazila pakao hladne birokracije, sudstva i teške borbe kao samohrani roditelj, ja koja sam se izliječila..riječima, borbenošću, svojom hrabrošću i često puta onim čistim inatom životu samom, ja koja sam prošla zaista težak put, gdje su se miješale hladne kapljice znoja na sudskim hodnicima, pa do svih neprospavanih noći od tuge, gdje sam klečeći skupljala komadiće sebe na ledenim pločicama, ja sada znam da mogu pomoći mnogima.

Jer sam hodala u njihovim cipelama. I pucale su mi pete, padala sam na grubi beton stvarnosti, koji me nije nimalo štedio, već me iskušavao, često do mojih krajnjih granica. I klečeći i puzajući sam se dizala bezbroj puta. Padala slobodnim padovima i ipak se nekako dočekivala..možda na sve četiri, ali jesam.

Pa sam si pomislila, zašto ne baš ja?
Jer sam osjetila poziv, onaj čisti zov da baš to moram, da moram pokušati biti uz njih, uz sve te ljude, koji možda upravo sada, kreću na to pakleno putovanje i ne znaju kojim putem krenuti. Ili uz one, koji već godinama hodaju kružno, ne mogavši naći izlaz iz tog labirinta.

Pa sam krenula, a ideje su se vrtile i stizale, plesale svoj ples. Jer su već dugo, jako dugo, bile tu negdje,tako blizu. Pa su stvorile svoj predivan oblik, dobile najljepšu teksturu i boje. Miris i okus. Okus promjene, okus podržavanja, miris snage, prekrasne ljepote novoga početka. Stvaranja. Životne kreacije.

I dok pripremam papirologiju , osjećam se zaljubljeno. Leptirići u trbuhu nisu samo stanje zaljubljenosti u čovjeka. Oni su divan osjećaj kada se rađa nova ideja.
Dok proživljavam svoju novu metamorfozu, znam da sam ostala dosljedna sebi.

Jer sam opet zagizla jako. Najjače.
Kao u naranču s korom..
A miris je predivan..

- 22:59 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se