srijeda, 31.07.2013.

Mrvice duše, gram smijeha i prodavanje iluzija

Niste mi uspjeli uzeti komadić duše.
Neću vam prodati niti mrvicu duše za sve vaše slatke iluzije
U mjesecu kada sam skupljala smijeh i kapi vode, koje su onako oslobađajuće i slatkom zaigranošću dječje igre, klizile niz moje tijelo i liječile ga, baš u ovom mjesecu, kada su mi svi nekako htjeli ukrasti barem mrvicu moje duše, jer je nemaju, pa im treba, ja sam samo osjećala slobodu. Slobodu što ne kupujem njihove slatko gorke iluzije sa mirisom jeftine robe. Niste mi uspjeli uzeti niti mrvicu duše, niti onaj najmanji komadić, fluid.


Ja kada plačem, smijem se.
Kada se smijem, plačem sa mnogim nasmijanim suzama.

Suze i ja znamo se jako dobro. Smijeh je samo rezultat poznavanja života.
Sloboda je osjećati se živom. Sloboda je ne kupovati iluzije, koje ti na pladnju svakodnevno nude. Jeftino ili skupo, svjesni toga ili potpuno nesvjesni.
Ja iluzije rušim jednim svojim pogledom. Nježnim, oštrim, lomnim, slobodnim od sebe.
Ja slobodu osjećam svakom svojom stanicom, porom, svakom svojom bolnom kosti i treptajućim trepavicama.
I ljubim je i grlim...

Ja kada plačem, smijem se.
A kada se smijem, onako iz petnih žila, suze teku u potocima.
I osjećam život sam, u svakoj svojoj suzi, u svakom svom nasmijanom odrazu..
Onaj tko nije mnogo plakao uz smijeh i mnogo se smijao uz suze, nije pravo živio...


I trudili su se, svi su se iz petnih žila trudili, manipulirati mojom slobodom, uvjeriti me da sam okovana njihovim iluzijama, da sam dio njihovih priča, onih u koje ja odavno više ne vjerujem.
Ja sam prisutna samo u promatranju svijeta, prisutna u beskompromisnom divljenju slobodi, prisutna u bijegu od iluzija koje su njihova hrana.

Ja sam bila gladna smijeha.
I učila sam se jesti poput malog djeteta koje uči jesti svoje prve zalogaje.

Ja sam previše bila gladna radosti.
I učila sam ju jesti poput djeteta koje se uči svojim prvim klecavim koracima.
I žedna života. Dok se nisam napila.
I pijana sam od daha zvijezda, mjesečevog mirisa i ne želim...
Ne želim se nikada otrijezniti..

A prodavači iluzija koji su mi htjeli oteti komadić duše da se nahrane, neka se maknu u stranu, neka bježe od mene
Jer ja kada zagrizem.. grizem jako, kao u naranču , pa se sokovi cijede na sve strane
I sokovi će pljuštati dok ne unište pokušaje otmice moje duše, još uvijek omotane bijelom čipkastom koprenom..

Ja kada plačem, smijem se..
I kada se smijem, plačem...

I samo čujem onaj divan zvuk svog srca koji me uči životu i ponavlja u tišini...
Bum...bum...bum...
I suze teku od divljenja ..
I smijeh teče od ljepote...








- 20:31 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.07.2013.

Kapi vode, trag sunca i zamišljanje života

"Tako bih te voljela vidjeti da se ponovo smiješ, imam silnu želju vidjeti te da živiš..da se smiješ"..rekla sam mu osjećajući upravo to, jer već dugo gledam to umiranje.
Trebao je možda samo jedan, možda dva osmijeha..za naš spas


Meni je bio dovoljan trag sunca na mojoj koži. Meni su bile dovoljne kapljice vode na mom tijelu, one koje klize, prema dolje, pa nestaju..Njihova igra pod refleksijom sunca.
Ljeto je spasonosno vrijeme za liječenje duše, kada tijelo uranja u vodu, u sunce, kada onako ogoljeno osjeća sve jače..
A koža...koža pamti, ona sa svim kapima vode, ne briše neke bolne pečate, ali prima nevjerojatnu ljepotu.
Prsti koji se isprepliću u mozaiku vode, sunca, zemlje suhe, pa opet vlažne i mokre od nekog ljetnog pljuska.Prsti ... među kojima je isprepleten on..
Život sam..

Meni je bio dovoljan trag sunca na mojoj koži i jedan predivan zalazak sunca, da se nasmijem.
I gledala sam u one kapi koje su tako brzo, pa opet sporije, klizile po čitavom mom tijelu i prodirale sve dublje unutra..

I dok su moje kćeri igrale neku svoju igru zamišljanja osoba, i smijale se, onako skroz iskreno dječje, potpuno fokusirane na ono što rade, meni je glavom prostrujala igra ...zamišljanja života.
Zapitah se kako bi ga zamislile. Da li kao sunčeve odbljeske na ljetnom suncu, mnogo kapi vode koje igraju svoju igru, zalazak sunca gdje se boje razlijevaju u svim mogućim nijansama crvene, barbie roze, narančaste i mnogih drugih?

Kada sam ,zatvorivši oči, onako još mokra, pokušala zamisliti život sam i njegovu najveću ljepotu, čula sam njihov smijeh.
To je život. Smijeh je život sam. I kako možeš živjeti ako se ne smiješ?

Ne onako diskretno, sa zadrškom, da možda ne bude preglasno. Ne onako samozatajno, sa figom u džepu prema smijehu samom. Ne oprezno, bojeći se života, glasnoće koja odzvanja dugo..
Samo onaj glasni, onaj koji ječi, iz dubine srca i iz petnih žila, onaj kada se smiješ pa ti suze teku i ne možeš prestati jako dugo...
To je smijeh koji zbrajam. To je život sam. Tako ga vidim i osjećam.


Zamišljam te da se tako smiješ..
Ako te ikada vidim da se tako smiješ, tada ću znati da si zamislio i osjetio .. Život sam.


I kada ponekad glasno zaplačem, znam da sam živa.
Jer se smijem i kada plačem.
Jer plačem i kada se smijem.






- 23:12 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 26.07.2013.

Pusti mi ruku

Dugo sam puštala, pa opet grčevito stezala tvoju ruku. Nisam se nikada bojala usamljenosti, samo sam željela podijeliti s tobom svu dubinu i sjaj ljepote života koju vidim, osjećam...
Nikada se nisam bojala samoće, nju volim i s njom sam ono što uistinu jesam. U jednini sam doživjela svoje najsvijetlije trenutke. Više sam te silinom svoje želje, pokušala oživjeti, no znam, da to moraš sam. Željela sam vidjeti da se smiješ. Željela sam vidjeti da se smiješ..svom odrazu, životu, kapljicama vode na rukama, možda onoj dugačkoj cesti o kojoj sanjaš..




...


Držao si se za moje riječi, kao i za svoje, kao da one mogu pokriti tu prazninu među nama, koja je postajala sve veća, dublja. Kao da su se njene granice širile, a teksture postajale grublje. Okusi su bili gorki i željela sam samo, da jednim svojim osmijehom, ispljuneš tu strašnu prazninu od riječi, koja je polako ali sigurno, dobivala svoj oblik, koja je dobivala svoje ime..

Postajala je materija od koje smo izgradili zid. Kamen po kamen, riječ po riječ..Postojano sam stajala i bila svjedok gradnje, te mrtvački hladne ruševine koja je željela postati slavoluk svih mojih nastojanja. Trebao je samo jedan trenutak smijeha ...da prekine tu anarhičnu gradnju, tu diktaturu našeg nestajanja..
A nestajanje se osjećalo u svakom našem koraku, u svakom rastanku i ponovnim dolascima. Svaki puta sam se grčevito primila za to nedostajanje i bila gladna i žedna. Vidjeti te da živiš.

A ti si nestajao sve dublje, postajao duh svojih zacrtanih ciljeva, svojih čvrsto zadanih obećanja samom sebi, dok se nisi istopio poput pahuljice snijega, poput leda koji nestaje i pretvara se u vodu koja klizi..i nestaje...

Puštam ti ruku . Naš trenutak nestajanja, dogodio se davno. Predugo sam zatvarajući tvoje oči, zatvarala svoje meke čipkaste velove oko srca. Tvoji pečati na mojoj koži, odavno su izgubili boju. Tvoji prsti u mojima, izgubili su se u trenutku dok si secirao svoje planove i ispisivao svoje ciljeve do najtananijih djelića. Komadić po komadić, dah po dah..

I nestao si u meni, ostale su samo riječi, koje ispisuju svoju oporuku, pripremajući se za krajnji čin umiranja.

Puštam ti ruku, jer sam ja ona koja želi živjeti slobodnim padom.
Puštam ti ruku jer ne mogu osjetiti fluidne dodire duhova koji lebde oko mene noćima
Puštam ti ruku jer sam moraš osjetiti tu glad za životom koju ti želim da osjetiš..

Možda se sretnemo na svjetioniku duša. Možda..
Kada obrišeš sve pomno ispisane oporuke samome sebi. Kada nađeš svoj osmijeh...


- 23:11 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 23.07.2013.

Gladna

Dok sam te slušala, gledala tvoj zarobljeni duh i promatrala tvoje tijelo u kavezu, shvatih koliko si gladan života. Ne znaš to. Niti ne naslućuješ.
Ali što god pokušavala, izvući te tisućama svojih osmijeha, ludošću i nježnošću, uporno ti i postojano pružajući ruku, da te vratim u život, da dotakneš osmijeh, da osjetiš trag sunca na mojoj koži, da udahneš strast, odjednom spoznah da bespomoćno pokušavam nemoguće. To moraš sam. Bez mene.
Možda pored mene, možda ću te pratiti u stopu gledajući zvijezde ili ići ispred tebe pokušavajući ti osvijetliti put..poput krijesnice

Ti si samo pričao, a ja sam omotana onom teškom i ubijajućom omčom od tvojih riječi, koja me stezala i gušila sve više, nazirala svakom svojom stanicom naš kraj. Gledala sam u njega poput samoubojice koji gleda u svoje oružje i pred očima mu prolazi čitav njegov život. U slikama, isprekidanim sekvencama, fleševima koji dolaze, odlaze...
I insomnično sam lutala noćima, pokušavajući naći trag koji bi te odveo do one zaključane škrinje..do tebe samog. Jer ga više ne možeš naći.




Tako sam mnogo bila gladna . Previše sam se zasitila nedostajanja i grčenja ruku..da izdržim. Još samo malo. Pa će onda možda, iako puknu žile i napravim još stotine koraka unazad i poreknem sva svoja obećanja,možda će nestati. A ja ću se napokon zasititi tvoje nježnosti. Možda će tada moja koža izgubiti boju gladi za tvojim dodirom, a moje ruke otvoriti svoje prste. Možda će tada čipkasti veo nedokučive tajne života, pasti pred tobom, pa ćeš kleknuti ničice i nasmiješiti se . Sebi pred ogledalom. Meni u tragu sunca.

Želim da se najedeš života. Da izađeš iz začaranog kruga u koji si kročio, ne znajući koja te neman tamo čeka. Nisam znala da će dočekati i mene. I da ću ju gledati noćima i moliti ju da te pusti. Da te pusti da me čuješ. Da te pusti da me čuješ...

I da ću ispucati svu svoju artiljeriju i iskoristiti sva ubojita oružja da se obračunam s njom. Jer ne želim više biti gladna..
Jer ne želim lutati noćima. Lagana poput pera od iscrpljenosti borbe. A boriti se moram.
I umorna od grčevite omče koja steže moje tijelo, mučeći me.

Želim se samo najesti zvijezda.
Želim se napiti sunca do pijanstva.
Da mi izgori grlo i nestanu sve riječi koje bih ti možda poželjela reći, ali neću. Jer ih ne bi čuo.
I prestati lomiti zube jer grizem ono što ne smijem.



- 23:19 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 16.07.2013.

Prodavač smijeha, igralište života i trganje perspektive

Nedavno mi je moj najdugovječniji muški prijatelj D. ,pričao kako razmišlja, kako će, kada odradi još neke stvari u životu, učiniti korjenite promjene. Krenuti ispočetka. Napustiti sve već viđeno, istrnuti se iz monotonije i krenuti...

"Nemoj mi se smijati M., kada ti kažem. Ideja je pomalo, zapravo dosta luda"- rekao je.

"Neću se smijati, obećajem, časna riječ", kroz smijeh sam mu rekla, vrteći glavom sve moguće lude ideje koje bi mu mogle pasti na pamet.

Iako se znamo gotovo oduvijek, ne možda sa nekog dječjeg igrališta ili iz pijeska sa kanticama u rukama i pijeskom u ustima, znamo se sa nekih drugih igrališta. Igrališta mladosti, koja su jednako tako, često puta bolna, kao i padovi s ljuljačke ili tobogana,ili otimanje najdraže lopatice sa kojom grabiš pijesak i gradiš najljepše kule. Na tim igralištima sazrijevanja, često puta gradiš kule u pijesku i zaista vjeruješ, da je tvoja..ili tvoja i njegova, njezina..baš ona najbolja..Ona koja će trajati zauvijek. Ali vjetar uvijek nenadano dođe i kula ipak, postane samo pregršt zrnaca, rasutih svuda oko tebe, rasutih..u tebi...

I pričao mi je moj dragi prijatelj D. Pričao mi je kako ima san, san da ostavi sve poznato i iznajmi balon. Da, onaj veliki, onaj koji luta zrakom i ljudima daje komadić užitka. Malo bijega i drugačiju perspektivu. On želi prodavati san i nestati po svijetu, upoznajući mnoga nepoznata mjesta, mnoge drugačije perspektive, mnoge nove osmijehe..
On želi biti prodavač smijeha.

"Vjeruješ li u mene da to mogu? Ostaviti sve i samo otići..otići u nepoznato?- pitao me pomalo sa strahom.
"Naravno da možeš. Vjerujem i kada ti ne vjeruješ"- rekla sam mu bez fige u džepu.

I vjerovala sam. Potpuno i punog srca.

I znam da ću i ja jednom ukrasti komadić tog sna. A meni ne mora prodavati smijeh. Ja se smijem čim ga vidim i smijem se kako nas je život uvijek spajao, na najčudnije načine.
Sretna sam što ga znam...



.......


Iz nekog čudnog i neobjašnjivog razloga, nedugo zatim, sjetila sam se događaja, kojeg sam već davno, izbrisala iz svoje memorije, trudeći se tada, najviše što mogu. Kada je otac moje djece , čovjek kojega sam voljela jako, otišao bez puno riječi i objašnjenja, proveo je ipak, još jednom, jedan vikend sa svojim kćerima. Spletom životnih okolnosti, započeli smo razgovor uz čašu votke i moje nezaustavljive želje za zaboravom. On se tada činio sretan, sretan što počinje ispočetka, ostavljajući naš dom, djecu, mene...
Votka pomiješana sa tugom i boli, pokazala se kao ubojita kombinacija. Kombinacija koja pomaže amneziji trenutka, koja briše i rasplinjuje, ali priziva očaj. I u sekvenci koja mi se urezala u sjećanje i koja nije podlegla amneziji, u trenutku one alkoholne euforije, rekao mi je.."Uvijek si bila divan prijatelj"

Te riječi, u tom trenutku u vremenu, bile su nož koji je polako ulazio u svaku moju stanicu. One su bile oštrica koja reže polako i mučeći. Ne ubija brzo i bezbolno. Kirurškom preciznošću, bez rukavica i sterilnosti, ubijala me ta rečenica danima, tjednima...
Jer, ja sam bila. A on to nije bio nikada.

Otrežnjenje je bilo najgore u životu. Kada se trijezniš od tuge i boli, pomiješane sa dosta votke, trijezniš se danima. A neke riječi, niti najdublja amnezija ne može izbrisati.
To je bio naš zadnji razgovor. Otišao je i nikada se više nije vraćao. Kćeri vjerojatno ne bi prepoznao da im se pogledi sretnu, negdje..u nekoj ulici života..




.......



U balonu je zasigurno dobra perspektiva. U meni je velika vjera u mog prijatelja koji stvara svoj san. Uvijek sam imala jaku vjeru u ljude. Često sam strmoglavo padala baš na njoj. Ali znam da je to ipak..stvar perspektive. Nikada mi nije trebao balon. Često sam mijenjala pogled i kut gledanja. Najčešće sebe.

Pa sam si djelovala kao lomljivo dijete sa svim svojim izgrađenim i srušenim kulama na igralištu života. A onda opet kao djevojčica koja se nezaustavljivo vrti u krug. Nasmijana, bez obzira, što zna, da će se vrtiti još puno. I bila sam se i najveći neprijatelj i ona koja se voli i zavodi sebe sobom. I gleda se u ogledalu..čudi..divi se..
I bila sam si i oštar kritičar, poput strogog oca koji guši i ne pušta..
I ona milostiva, blaga i nježna majka, koja prepoznaje, vidi, shvaća i osjeća...
I partner koji laže gledajući u oči i onaj koji je vjeran i iskren...

I mijenjala sam kuteve, udaljavala se i išla naprijed, izoštravala i mijenjala boje, nijanse, produbljavala i mjerila...
Vrtila se često, hodala mnogo puta nekim tuđim cipelama...
I strgala si onu usku perspektivu gledanja, onaj polazišni kut iz kojeg je tako teško ponekad izaći.
Jer kada si tamo, onda si zaglavljen u njemu

Jedno mogu reći sama sebi, nakon mnogih vrtnji i jakih zagriza

"Bila si uvijek divan prijatelj"

A perspektiva je divan materijal na igralištu života...









- 22:53 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 13.07.2013.

Izreci to naglas

Dok sam slučajno saznala da se u mojoj provinciji odnedavno održavaju poetske večeri, onako sve boemski, uz čašu vina i smijeh, shvatih kako svoje stihove i riječi, a ima ih na tisuće tisuća, još nikada nisam govorila naglas, onako, za druge, drugima, sebi..

Bilo bi to možda drugima, ali mislim da toga trenutka kada odaberem svoje najdraže riječi, kada se odvažim i skupim hrabrost, pa makar mi koljena klecala i ruke se tresle, mislim da ću tek tog trenutka, svoje misli i riječi, shvatiti potpuno ozbiljno. One više neće biti trag na pairu, ekranu ..postat će izrečene. I glasne, lomne, odzvanjat će tim prostorom, odzvanjat će u meni. Dobit će trag glasa. Kakav će tada moj glas biti, veliko je pitanje, no riječi će tada dobiti dimenziju života, napokon ću ih izreći. Možda šuškavo plašljivo ili promuklo od uzbuđenja, možda hrabro i odlučno, ne garantiram da neću pustiti i koju suzu od ganuća trenutkom.



........


On mi je rekao da ne može doći slušati me, jer ne voli ljude koji tamo dolaze. Lokalni kvazipjesnici, samoprozvani lirici, rekao je...
Puno si viša od toga...A možda samo ne bi mogao podnijeti slušati o sebi...
No, nije niti važno. Želim zapravo sama sa sobom proživjeti taj trenutak, bilo pljeska ili tišine, smijeha ili potpune ravnodušnosti.

Želim taj trenutak prisvojiti i suočiti se sa svojim glasom dok jedan dio mene izgovara riječi, a onaj drugi..postaje jeka..koja sluša i odzvanja daleko...
Skinuti čipkasti veo tajne, obrisati prašinu sa riječi koje tako dugo čekaju da budu...izgovorene
Da zažive...u mojim ušima, u mom glasu, u cijeloj meni..od nožnih prstiju pa do pogleda..
Neka se nastane onda u kosi, u svakom pori, u svakoj dimenziji mene...


.......


I dok čekam da svoje riječi konačno izreknem naglas, jako, možda i vriskom...osjećam kako one čekaju mene
Da ih izbavim iz ropstva tame na ovom ekranu, na papiru, da prestanu biti ona tanka nit koja se provlači kroz mene poput duhova koji igraju svoju igru i skrivaju se..
Poput oslobađanja princeze iz neke visoke i nedostižne kule, ja ću osloboditi svoje riječi zauvijek
Osloboditi ih svojim glasom, svojim osmijehom i možda mnogim treptajima svojih trepavica
Zaliti ih tada čašom dobrog vina i nasmijati se svom odrazu jer sam oslobodila svoje riječi

A kakav god bio ishod...ja ću sa njima živjeti dugo i sretno do kraja svog života...
U predivnoj simbiozi ..sebe i svojih riječi..



P.S.
hvala ti K. što ćeš pljeskati do besvijesti i vikati BRAVO...
a ovo bi voljela u podlozi...









- 18:14 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 03.07.2013.

Klimavi zubić, šuškanje ploča i kupovanje snovima

Kada mi je moja D., neki dan rekla kako joj se klima njen mliječni zubić, bila sam dirnuta duboko. Do nožnih prstiju. Jer kada se zubić klima, to je kao da nestaje polako ona čipkasta koprena dječje nevinosti i počinje odrastanje. Iako sam sve to već jednom prošla, oči su mi se zasuzile i morala sam dodirnuti klimavi zubić djetinjstva koje prolazi. I pogledati joj duboko u oči. Zagrliti ju snažno.

Znam da to prolazim zadnji put...A prebrzo je, u nekoliko mojih životnih okretaja, prošla ta nevina vrtnja.
I pogledala sam u drugu, koja mi više ne sliči djetetu, jer dobivajući obrise žene, dobiva obrise nekih drugih priča. Puno ozbiljnijih ali i lomljivih. Znam da ima čvrsto uporište u sebi..u meni...nadam se da će dobro centrirati i ne gubiti fokus. Nadam se da će uspjeti vidjeti sve nijanse, osvijetliti kada treba i oštriti snažno...


.......


Kada mi je rekao da je sanjao da slušamo ploče, kupio me tim snom. Šuštavi zvuk starih ploča, nešto je što ima učinak spella na mene. Čarolija pucketanja i šuškanja, fluidno mi je izmaknula iz prstiju već duže vrijeme.

Da, ako ću s nekim slušati, slušat ću ih s tobom. Za slušanje ploča ipak je potrebno odabrano društvo, određeno vino i tišina kakvu rijetki znaju. Dok sam razmišljala o klimavom zubiću, na spomen šuškavih ploča, moje srce se ponovo omotavalo onom čipkastom koprenom nevinosti, topline i čežnje. Za koju sam mislila da je zauvijek nestala . Tim snom je kupio i nekako stavio sa strane, sve moje nedostajanje, sve lomove oko naših ispreplitanja oko posla i emocija, oko moje nevjere da stvari mogu tako funkcionirati.

Jer..dugo nisam znala kako da nađem put kroz prepletenost takvu, u kojoj se gubi svaki trag, gdje počinje posao, a gdje ljubav. A mislila sam da se stvari moraju dijeliti i stavljati u granice istih. A sada ih više ne može otpetljati niti jedna ruka. Odličan smo tim..rekla sam mu. Mislim da je mnogo utjecao na mene, svojom vjerom u moje riječi.
Nije posumnjao niti jednom. Nije pokleknuo ili mijenjao niti slova. Hrabro je urednički stajao uz mene, kada sam ponekad posumnjala i zapitala se...koliko riskiram, da li je moja odluka ispravna? Nije me cenzurirao, bio je postojan u svojoj odluci, da se isprepletemo u svemu. I po cijenu posljedica.



........

Učinila sam neke stvari zato što ponekad u životu jednostavno moramo izabrati. A kada biraš, biraj do kraja. Bez straha sam ulazila sve dublje u svoju hrabrost, odlučnost, možda i rizik, što svojim riječima, razmišljanjem i kritikom, pišem o stvarima kojih se mnogi boje, koje nitko ne želi reći, koje će me možda koštati i za koje ću možda morati platiti cijenu. Ali...to je moj put i ja ne mogu protiv svoje biti, esencije, protiv sebe. Ne žalim niti trenutka, ne žalim niti slova.
I znam da sam kupila samu sebe. Cijelu i napokon otkrivenu do ispunjenja.


Odluke koje mijenjaju život, donose se u trenutku. Nije to poseban trenutak mističnog prosvjetljenja, nije to trenutak odrađen mnogim razmišljanjima, sa puno umovanja i analiza. To je jedinstveni trenutak poznavanja svoje snage, hrabrosti..ljubavi prema onome što jesi. Trenutak kada se diviš...prilici koju ti daje život i koju prepoznaješ..vidiš svakom svojom stanicom....
Sada znam..da sam napokon kupila svoje davno zaboravljene snove..


- 20:01 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se