četvrtak, 27.06.2013.

Držim te...

Prijatelji su me mnogo puta spašavali. Bacali kolute za spašavanje da se ne utopim, vukli snažno, držeći me za ruku da ne padnem u provaliju kojoj sam gledala u oči, pucali sa mnom u neprijatelje zvane strah, tuga ili bol. Uvijek su bili tu..i držali me čvrsto. Dizali me s poda, kada sam skupljala komadiće tuge, ne želeći se oprostiti s njom, šamarali me riječima, da progledam, gurali pred ogledalo..da se suočim...

Držali su me svim svojim snagama..
I nisam pala....

........



Kada me prije više od tri godine, moja D., nagovarala svim svojim silama, snagama i riječima, da počnem pisati blog, mislim da joj nije bilo lako. Bio je to dosta težak zadatak za nju, a kasnije moja pobjeda. Dobro je odradila zadatak prepoznavši u trenutku, upravo ono što je promijenilo cijelu priču. Bila je ona skretnica na pruzi, usmjerivač... Da nije bilo njene vjere, mislim da svi moji stihovi i riječi, nikada ne bi ugledali svjetlo dana. Ostali bi u mraku tunela u kojem sam tada bila. Još jednom...hvala ti od srca D..

Ali ne samo to. Mislim da me svojom uspješnošću nagovaranja tada zaista spasila. Svojom odlučnošću, upornošću i onom rukom koja me držala do zadnjih snaga, spasila me tada od tunela tuge, od vlaka koji je bio tako blizu, prijeteći da me pregazi..u komadiće...

Na neki vjerojatno tada nesvjestan način, promijenila je tada tijek mog života. I dovela me do sebe same. Jer... veliki dio mog života su sada riječi. Pisanje je ono što sam ja. Cijela, u svakom retku. I između..u svim prazninama. Na još neispisanom ekranu i na onom prepunom slova.





.......


Moja prijateljica K., voli reći da je većina stvari u životu naš izbor. Ona tako doslovno i živi. Često puta se neizmjerno divim njenoj funkcionalnosti življenja i poznavanju materije života. Bira svjesno, hrabro, odlučno. I otvoreno..prema životu samom.

Naš susret nije bio naš izbor, već splet životnih okolnosti. Ili možda nije? Možda se samo tada tako činilo.
Na radnom mjestu, u vrtiću, gdje smo u uvjetima koji su mnogo puta, gotovo prelazili granice naše izdržljivosti, ukrstili su se naši putevi. Sasvim slučajno. Ali ja već dugo ne vjerujem u slučajnosti.

Mnogo godina kasnije, ona je bila osoba, koja je čvrsto stajala, kada sam ja padala. Ona je bila uvijek ruka koja me držala. Ali nikada nije podilazeći klimala glavom. I nije nikada digla ruke . Mislim da je ona osoba koja me naučila borbenosti i hrabrosti. One su uvijek bile tu, u meni, ali, pomogla mi je, ne svojim riječima, već nečim neobjašnjivim a ipak tako očitim, da ih izvedem..na površinu sebe. Bila je to vjera u mene, tada kada ju ja nisam imala. Bila je to vjera u moju borbenost, u svaki moj potez, od koje me često prođu trnci.

Bila je ona ruka koja je vikala negdje gore, a ja sam čula samo jeku. Vikala je...DRŽIM TE....


U sadašnjem trenutku, kada sam nakon dosta vrtnji u krug i nakon jako puno mukotrpne borbe, da uskladim svoju mekoću sa svojom borbenom oštrinom, našla ravnotežu, sada kada osjećam tu promjenu cijelim svojim bićem i svakom svojom stanicom, sada kada osjećam kako idem prema svom cilju, korak po korak..
Sada kažem..hvala ti K. što si stajala na litici i vikala..DRŽIM TE
I nisi puštala naše isprepletene ruke...niti na tren...
U tome je sva tvoja ljepota i rijetko viđeno razumijevanje života


Sretan ti rođendan...
Grlim ti dušu...




- 23:50 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.06.2013.

Da li znaš da te volim?

Kada je nedavno moja, uskoro šestogodišnjakinja, sadila grah u svojoj igraonici, nakon što ga je posadila, trebala mu je nešto šapnuti. Onako..za bolji rast. Onako..iz ljubavi.
I šapnula mi je na uho, da mu je rekla "Volim te". Jer dijete zna...

Zna da stvari rastu ako ih volimo, zna da biljka raste i povrće niče, ako je posađena s ljubavlju. Iako nije svjesna, jako dobro zna, da odnosi rastu, razvijaju se i sazrijevaju ako ima ljubavi. Djeca znaju..a onda rastemo i poskliznemo se na onom skliskom terenu, gdje prestajemo vjerovati. I prestanemo govoriti "Volim te". I prestanemo osjećati rast, rast iz ljubavi.

Koliko često kažemo ljudima koje volimo "volim te"?
Da li im možda bar šapnemo?

Onako, bez nekog specijalnog razloga, bez prigodničarsta, bez povoda i možda cilja.. da čujemo isto?
Koliko često šapnemo cvijetu, drvetu, onoj divnoj mirisnoj trešnji ili šumu vode?
Jesmo li polako, postali oni koji to ne govore prečesto, jer je potrošno, rasprodano, ili nas je pomalo strah?

Dugo mi je trebalo, da nakon svih svojih lomljivosti, naučim izgovoriti "volim te". Teško mi je bilo čak i to napisati.
Ali.. kada sam jednom prekoračila strah, preskočila ranjivost, zaboravila skupljati stakalca sebe, izgovaram to često..ne osvrčući se unazad u neka vremena kada sam ponovno učila te dvije riječi, tih sedam znakovitih slova.

I izgovaram ih sa mnogo ljubavi, a trnci mi prolaze ,od nožnih prstiju do svake svoje vlasi kose, od njihovog predivnog zvuka. Od njihovog mirisa, prozračnog poput blage ljetne noći, od njihovog okusa, najljepšeg na svijetu.

Ponekad kada na trenutak zaboravim svu snagu, jačinu i hrabrost tih sedam slova, pogledam u biljku i sjetim se šaputa svoje kćeri, sjetim se njenog tihog glasića koji šapće...
"Volim te"


P.S.
A njen grah je brzo niknuo, presadili smo ga u vrt gdje je narastao do neba.....
I još mu ponekad, za punog mjeseca, šapćemo...



- 23:46 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 05.06.2013.

Hvala ti moj Blože...

Prije točno tri godine, rodila se Metamorfoza...
Bez cvijeća, poklona, slavlja, bez suza radosnica..

U teškim, porođajnim mukama, sa puno krvi, znoja i suza. I sa osmijehom na kraju.
Rodila se u tunelu besmisla, sa puno mojih krhotina, na hladnim pločicama.
Neke nisam nikada skupila. Ostavila sam ih tamo gdje trebaju biti.

I slovo po slovo, riječ po riječ, stih po stih, bila sam i muškarac i žena, i uplašeno dijete i strastvena žena koja voli, želi, čezne, žudi...
I sama sebi otac i majka, i najbolji prijatelj i partner, kao i najljući neprijatelj.

Kuda su me dovele sve te riječi? Daleko, mada sam se često, vrteći se u svojim vječnim krugovima i lebdeći u slobodnim padovima, trepčući od čuđenja žestoko i odustajući često od najnježnijih riječi, vraćala se uvijek.
I znam da su moj medij. One u meni, ja u njima. Cijela i postojana, čvrsta i lomna, klečeći i moleći, kao i gledajući s oblaka, ne želeći se spustiti.

Ali više od svega što sam naučila i zavoljela o sebi samoj, više od onoga kuda su me riječi odvele i pružile mi mnoge šanse, bili su ljudi. Oni koji se kriju pod mnogim nazivima, oni sa kojima sam podijelila sebe cijelu, ne promišljajući pritom, kako će se to ogoljenje shvatiti, prepoznati ili ne, koliko ću se osjećati krhko kada se razotkrijem do kraja...
Ljudi ovdje, od kojih mnogih meni dragih, ovdje više nema, ostali su samo divna uspomena, na neke trenutke prepoznavanja, na neke trenutke podrške i topline, na trenutke kada sam ih osjetila svojima, kada sam osjetila da se znamo oduvijek..bez obzira što se nikada nismo sreli..
No, prostor i vrijeme su tako relativna kategorija života.

Nedostaju mi mogi od njih, sjetim ih se ponekad. A oni drugi, za koje već osjećam, da se znamo u dušu, jer se čitamo već jako dugo, postali su na neki čudan način dio mog života.
Da li smo se uvijek iskreno pisali, koliko smo se razumjeli a koliko smo samo tako željeli, mislim da nije toliko ni važno.
Važno je osjetiti tu iskrenost, važna mi je bila toplina, koja itekako može zračiti čak i preko hladnoga ekrana.


Pisanje me odvelo do onih dijelova sebe, za koje nisam niti znala da postoje. Do nekih svojih granica, koje sam uspjela preskočiti, neke teškom mukom prekoračiti, a neke me još čekaju...da ih nađem...

Riječi su me odvele do novih prilika za pisanje, koje sam znala prepoznati kada su se pojavile. Bez previše razmišljanja, skočila sam i sretna sam zbog toga. Shvatila sam ih kao izazov, kao igru...Što je život nego hrpa izazova?

I bez obzira što sada pišem i na još jednom mjestu, koje mi je otvorilo vrata za još neke mogućnosti, ovaj mali kutak u svemiru riječi, nekako mi je ostao najdraže mjesto.
Mjesto kojem ću se, usuđujem se reći, sa dosta sigurnosti, uvijek iznova vraćati. Mjesto gdje sam se i smijala i plakala, učila o sebi i drugima.
Mjesto gdje uvijek osjećam toplinu i bliskost.

Iako sada mnoge stvari ne osjećam tako ozbiljno kao prije, ovo je mjesto gdje sam odrasla u riječima. Iako ovdje imam samo tri godine, osjećam da sam spremna za mnoge igre riječima. Ozbiljne i manje ozbiljne, poetske i oštro kritičke...

I zahvalna sam svojoj prijateljici, sestri, često puta najvećoj kritičarki i najnježnijoj životnoj suputnici..
Hvala ti Met..od srca ti hvala...


A iz najvećih dubina moje duše, zahvalna sam i svima koji su me čitali i koje sam, bar na trenutak dirnula, sa kojima sam podijelila neki trenutak u ovoj virtualnoj vječnosti
Zahvalna sam i mnogima koji su me inspirirali, ugrijali mi srce, uljepšali dan..
Sretna sam što postojite tamo negdje..


A ti Met, pojedi veliki komad torte, posadi još jednu ružu, zagrli jako, voli i dalje svim svojim srcem...




- 10:56 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se