subota, 27.04.2013.

I zidovi su zašutjeli

Kada sam se toga dana, po drugi put ove godine, spremala na zakazano ročište, u predmetu kaznenog djela neplaćanja alimentacije, bila sam sjaj i zanos. Mislila sam na ružu koju sam posadila na svoj rođendan, na jedan jako uspješan tekst na portalu na kojem pišem, na sve ljude koji su uz mene i koje volim. Puna nekog samopouzdanja i onog osjećaja svemoći, krenula sam odlučnim korakom. Ni nebo mi nije bilo granica.

Ipak, razmišljala sam da li će se pojaviti. On, otac mojih kćeri, čovjek sa kojim sam provela desetljeće svog života. On, koji svoje kćeri nije vidio više od dvije godine i očito ih nema namjeru viđati. On, koji ih je zakopao negdje duboko u svom srcu, kao što sam ja zakopala svaku želju i nadu da će se nešto promijeniti. Već davno...

Ugledala sam ga odmah, sa ulaskom u hodnik. Nisam osjetila ništa. Samo praznu tupost na njegovu pojavu.
Nije me niti pogledao, nije rekao niti riječi...
Sutkinja je uskoro došla i rekla da se rasprava, zbog nekog hitnog slučaja, odgađa za jedan sat.
Izašla sam van, zapalila cigaretu i popila kavu.

Kada smo se oboje pojavili u određeno vrijeme, nastupilo je vrijeme čekanja. Čekanja dužeg od života. Postoji tišina koja je nemjerljiva, umiruća, ubojita. Bila je to igra...bolna igra tišine, čekanja i tuge .
Stajala sam gotovo sat vremena pored čovjeka kojeg sam nekada zaista voljela. Najdužih sat vremena.
Nisam rekla niti riječ. Nije rekao niti riječ.

Nisam ni okrenula glavu prema njemu. Nisam niti trepnula. Samo sam tražila spas u hladnom zidu na koji sam se naslonila. Da ne padnem . Od siline šutnje.
Da ne padnem jer su mi koljena klecala i htjela krenuti. Naredila sam im da ne idu.

A mogla sam...mogla sam krenuti oštrim korakom i pljusnuti, samo zamahnuti rukom punom snagom. Mogla sam krenuti i pljunuti mu u lice svom mahnitom silinom ljutnje i bijesa. Mogla sam dramiti, vikati, vrištati...
Mogla sam mu se nasmijati i reći da imam divan život. Da imamo divan život kakav si ni zamisliti ne može.
Mogla sam....ali nisam...




Samo sam bila tišina. I čekala...
I grlila zid i grizla ga. I razlila sam se po sudskom hodniku, tako opipljivo da sam vidjela svoje tekuće stanje. Sva moja snaga, kao da je nestala u tom hodniku. Razlila se u tekućinu koja je klizila. I šutjela sam. I on je šutio. I zidovi su zašutjeli.


Kada nas je sutkinja napokon prozvala, ušli smo obje. Nakon kratkih formalnosti, rekli su mi da izađem. I opet sam čekala. Čekala sam dugo. I grlila taj prokleti zid i razlijevala se još više.

Kada sam bila prozvana i kada sam trebala napokon pustiti svoj glas, nisam mogla govoriti. Mučila sam se da pronađem onaj svoj zvonki, odlučan glas, onu svoju boju, mekoću, oštrinu, ton i intenzitet koji mi je tako trebao. Sutkinja me pitala da li sam dobro . Jesam, odgovorila sam, samo sam malo bolesna.
I jesam, razboljela sam se tada. Razboljela sam se od tišine i hladnoće, od svih neizgovorenih riječi, od svih neizgovorenih pitanja i svih nedobivenih odgovora, koje nikada neću dobiti. Razboljela sam se od tog hladnog pogleda, dok su mi u svakoj mojoj stanici bile moje kćeri, njihov smijeh, pogledi, tuge koje nose i pitanja koja više ni ne žele pitati.

Nakon toga sam ponovo čula laži. Lagao je besramno, govorio je bez imalo kajanja. Njegov glas mi je odzvanjao i više ništa nisam čula. Više ništa nisam željela čuti. Željela sam samo zagrliti svoje plave i smeđe oči koje su me čekale. Željela sam samo čuti glas ljudi koje volim, posaditi još ruža, napisati još mnoge riječi, zagrliti nebo i hodati...
Samo hodati...

Tuga je samo trag na tijelu, izraz u očima, poneka sjetna kiša koja iskrivljuje sjećanja.
Život je nešto sasvim drugo. Zagrljaj neba, kiša sa svim svojim mirisima, zagrljaj koji ne pušta....
Život je divan.
Usprkos, bez obzira, ipak...

Život je divan....





- 22:49 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 23.04.2013.

36

I puno sam mijenjala pozadine i kuteve gledanja, mnogo sam izoštravala da bolje vidim, pa su mi slabile oči. Kada sam zumirala i stavila ono što sam trebala u centar svog kadra, pronašla me i 36. godina. Znam i dalje da slabo znam, ali jako osjećam, da volim mijenjati perspektivu da bih naučila, da imam malo više bora, ali ih ne brojim, jer se ipak sve luđe smijem...

S onim s kim sam trebala, našla sam se negdje na sredini, dovoljno blizu, ali ne previše, jer onda moje oči slabije vide. A opet..u kadru mi je uvijek. Izoštrila sam dovoljno da znam vidjeti i osjetiti, ono što trebam. Dodala boje i nijanse i osvijetlila koliko treba. I našla sam onu mjeru i pravi kut.

Posijala sam mnoge riječi ove godine, u najraznoraznijim oblicima. Ako sam nekoga dotakla na tren, ako smo se sreli na onom nekom mjestu, neobjašnjivom riječima, sretna sam. Život je trenutak i sjaj, neopisiv mnogim riječima. Ali ja se uvijek vidim u riječima i riječi vidim u sebi.
I volim ih...
U kadru su mi uvijek..

Zaronila sam danas ruke duboko u zemlju i osjetila onaj predivan rast, buđenje i snagu . Znam da će ono što sijem niknuti, jer sijem iz duše. Što god to bilo. ..Cvijet.. riječ...nježnost...
I gledam onu marelicu ispred prozora kako se mijenja danima. Poklanjam joj svoje ime...
Metamorfoza koju promatram...
I u njoj vidim sebe i osjećam se tako jako, svaku onu kap i promjenjivi titraj duše koji me polako vodio do onoga što sam sada . Do onoga kuda idem, kuda želim ići...

Život već dugo promatram jednostavnije, smiješim se puno suncu i sjedim na klupi u parku pokraj onoga s kim sam se našla na onoj nekoj točki.. Poslije mnogo traženja, nakon mnogo odlazaka. Znam samo da ne želim još jedan. Ali znam i da se duše uvijek isprepleću . Kao ruke...

Ispisala sam bezbroj riječi i mislila da ću se ispisati, ali osjećam da sam tek na početku. Volim biti životni početnik.
Volim nova rađanja. Volim se hrvati sa svojim granicama.
Volim nove osmijehe...
Volim gledati druge kako se smiju...
Mnogo toga više ne shvaćam sa onom krajnjom ozbiljnošću. Mnoge stvari to niti ne zaslužuju
Zaslužuju jedino ljudi, čije ruke vas ne puštaju kada se sami želite pustiti i zauvijek odustati od utrke sa životom...
Sretna sam što sam imala takve ruke..mnogo njih..


I uspjela sam zavoljeti zauvijek i svoju fragilnu mekoću, životnu suputnicu kraj koje sada volim hodati. I smijemo se zajedno.
I onu svoju dozu oštrine koja me još uvijek uči...
I znam da se zaljubljujem jako puno. Zaljubljujem se uvijek iznova u ljubav.
Na drugi način, s drugim pogledom, sa onom istom nježnošću djevojčice koja tek kreće na svoj životni put.
I znam da volim sve više...

Ne brojim godine, brojim jedino količinu ljubavi...trpam smijeh u vreće ..
I dalje trčeći za leptirima...

- 23:02 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.04.2013.

U centru kadra

.."To definitivno moraš biti ti. Tebi vjerujem. Ako su ti gole grane tako predivne na svakoj fotografiji, onda ću i ja ispasti divna..tebi..."..rekla sam dok smo pričali o promjeni moje fotografije na onom drugom mjestu na kojem pišem..


......


Samo me stavi u centar svog kadra. Izoštri. Zumiraj.


Ali me stavi u centar. I mijenjaj samo boje pozadine.
Ne štedi vrijeme. I budi odlučan i hrabar na okidaču.
Promijeni perspektivu. Promijeni kut gledanja.
I samo gledaj. Gledaj duboko. I stavi me u središte, u centar, poput mete koju gađaš.
Znam da ćeš pogoditi bez greške.



Ja ću samo mijenjati poglede i osmijehe . I neću niti trepnuti. Obećajem ti. Gledat ću ravno u tebe. U centar. U metu.
I bit ću sve što trebam biti. Ono što sam bila i što jesam. I želja i sjeta, čežnja i glad. Čipkasta nevinost negdje ispod vjeđa i ona vrištuća strast do kostiju
Ti znaš da mi je drugo ime Metamorfoza. Ali trebam centar. Točku. Središte.

I možeš me skenirati dubinski, snimiti rendgenskim zrakama, pod svakim kutem, iz svake pozicije.
I postat ću u trenu djevojčica pink nevinih usana, nježna i sjetna. Neće proći ni tren, a ja ću postati ljutnja, ne ogorčena, ne inatljiva, već bikovski tvrdoglava i uporna u nastojanju. Treptat ću dugim crnim trepavicama a kosa će se crvenjeti. Možda me nećeš ni prepoznati. Možda će ostati samo slutnja.
I bit ću ti čekanje bez kraja i odlazak bez zbogom. Bit ću ti bijeg i povratak.
Zagrljaj i pljuska. Mekoća od svile i oštrina riječi.
Misao na koži i dodir u dahu neke hladne noći. Slovo i slog kojim počinješ rečenicu.

Samo me stavi u centar. Izoštri. Zumiraj.
Traži najbolju mjeru, okreni za mnogo nepostojećih stupnjeva
Nađi onu izmaštanu konačnu točku koja će postati moja. Tvoja.
Ona među nama. Središte

I nemoj reći niti riječ. I neću reći niti riječ.
Samo ću mijenjati pozadinu. I poglede. Osmijehe. Neću niti trepnuti, obećajem još jednom. I promijeni smjer vjetra, mijenjaj godišnja doba, boje i sjaj, titraje mjeseca i zvijezda, dužinu dana i noći. Promijeni pozadinu stotinu puta, ja ću ostati postojano prisutna. Između svih mojih samoća, između svih tvojih bjegova. Negdje na sredini , gdje tuga sreće radost i gdje glad za životom susreće ispunjenje. Tamo je moja točka koju sam tražila. Ona linija gdje se dotiču sunce i mjesec. U krupnom planu. Tamo je moje središte i meta.
I tamo znam da sam divna. Možda bez pink usana i bez najgušćih treperavih trepavica. Ali u mjesečevoj haljini . Konačno sam našla svoj broj. Onaj sa mirisom ljetnih noći i okusom višanja.


Izoštri...
Zumiraj...


- 21:52 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 16.04.2013.

Urez

Mi nikada nismo hodali jedno uz drugo...
Uvijek smo nekako trčali , da se sretnemo
Ili smo bježali jedno od drugoga
da pobjegemo od sebe

A možda smo baš to trebali..
Malo više kilometara šutjeti
Malo više riječi prehodati


I kada sam hodala pored tebe, mada sam još imala kap tuge u očima
I nisam više pokušavala treptati, samo sam bila tu, dišući hodanjem
I vrištala dahom ..da zaboravim, da prehodam
Neke riječi na koje nisam niti trepnuti mogla
Dok su mi ispod vjeđa pucali svi slojevi nakupljene tišine

Nekako si mi već u koraku, kao urez na stopalu kojim hodam
I na koži, poput tetovaže sa mirisom, okusom i mišlju
Poput naramenice koja se ureže u kožu i stopi s tijelom
I tu je uvijek..a nije

.......


I nije to bilo u nekoj pink noći dugih, crnih trepavica
I nije bilo stranca koji o meni ne zna ništa
Samo on, koji zna svaki moj treptaj i svaki korak
I sve strugotine, krhotine i naivna očekivanja
Vjerujem da bi znao kada bih lagala..isti tren
I bio bi ogledalo u kojem bi gledala svoj crveni odraz

I ta prozirnost i propusnost koja mi je klizila
A nije bilo šanse da joj pobjegnem
jer je cijedila iz mene svaku, i zadnju kap soka života
a pokušala sam ju strgnuti sa svakim svojim korakom
jer sam mislila da je korak jači, pa ću je zgaziti poput mrava
I od nje neće ostati ništa
niti trag..

Pa sam hodala još više..i dalje
Ljubeći se i utrkivajući sa svakim svojim odlazećim fluidom
A približio te meni
I približio me tebi
u toj posve običnoj noći...





- 23:19 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 13.04.2013.

Ispod treptaja

I kada nisam naučila treptati predivno, kao što mnoge znaju, tamo negdje ispod trepavica, inat je počeo vrištati.
Iako sam , srameći se sebe, crveneći se u ogledalu svoje iskrenosti, koja me toliko puta već koštala, a ja kao da učim ponovo matematiku, pa ponovo, ne naučeći ama baš ništa, idem ispočetka.

I znaš, ono mjesto ispod trepavica je reklo da ću iskrenija biti još više. U inat crvenom ogledalu, pred kojim me sram svoje slabosti. Jer se bojim rezova
Jer..ne znam stati,
Jer..ne znam odgristi
Kada treba

Dok mi svaka moja stanica vrišti...
Bježi. Bježi i ne osvrći se.
Nikada. I još dalje.


I znam da mi nećeš vratiti moje leptire, koje si ukrao
Pa ću ih tražiti danima i noćima, pitati svakoga stranca, podizati svaki kamen
I znam da svojom iskrenošću tonem sve dublje u sve svoje tunele krhkosti
Pa se skupljam po hladnim pločicama i zbrajam tvoje nježne riječi...na prste
Jedne ruke

Kao što znam da ću još nebrojeno puta staviti na sebe onaj svoj pojas nevinosti
I obući bijelu čipku naivnosti
I zapetljati nečije..tvoje..njegove...prste u kosu
I razboljeti se od njih..
Bez nade u ozdravljenje

I sigurno ću onako bezbrižno odmahnuti rukom na sve svoje razumne odluke
Pa se sjetiti te ruke kada mi popucaju žile od grča nedostajanja
I žaliti ću za svakim svojim neodržanim obećanjem..sebi..
I pobjeći ću petstotrideset puta od tebe

Možda dati ruku i pobjeći s nekim neznancem
Bez puno riječi, bez povijesti svog života, bez ijedne brojke i slova
Tek toliko..bijega radi
Jer on ne zna ništa, niti ću mu reći
I tada ću se samo smiješiti usnicama u nekoj pink boji
A trepavice će biti najduže na svijetu


I nadati ću se da me neće pitati ništa o onoj ponekoj mojoj bijeloj vlasi i bori na licu
I o svim žudnjama, izrečenim i napisanim riječima i njihovoj cijeni
I mjesečevoj haljini koju još nisam kupila, kao i o tome koliko sam pijana od mnogih noći bez sna
Ako i pita..šutjeti ću cijelim tijelom
I neće pročitati baš ništa

Možda će primijetiti moju točku na ramenu
Onu gdje su sakriveni stihovi i bore se da se ispišu
I pitat će o njoj, možda će poželjeti koji
A ja ću se samo smiješiti i treptati do iznemoglosti
I neću mu pokloniti niti riječ..koliko god me molio

Ostavit ću mu samo potpis svog daha
Poneki stih o liniji između sunca i mjeseca koju već dugo tražim
Možda mu poklonim i mnoge laži
Možda se i zaljubi u njih...


Pa ću se opet zacrvenjeti pred ogledalom srama, skupiti još koji komadić svoje iskrenosti koji je pao u nekoj pink noći, sa svakom prodanom laži, sa svakim treptajem ispod trepavica..



- 00:00 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.04.2013.

Skupa cijena u vremenu nevinosti

."Samo pazi što pričaš. Ustvari, ne pričaj previše. Smješkaj se i trepći..."...uz smijeh mi je govorila moja draga K.
A smijale smo se obje, niti jedna ne vjerujući u izrečeno i ispričano. Kao i u to da će se ostvariti
Ikada.

Ja ne znam paziti što pričam. Nikada nisam naučila tu vještinu. Nikada nisam naučila niti treptati do iznemoglosti, kao što mnoge trepću dok se ne umore. Niti se smješkati, dok zaista nije smiješno.

Nije da nisam pokušavala. Nije da nisam poželjela. Vjerojatno je lako naučiti..nekome.
Ne meni. Nikako meni.
A možda i naučim..nekada
I biti će lakše. Tada.

......



Bolje da ti nikada nisam prodala niti jednu svoju riječ.
Tada se ne bi prodala tako jeftino, plateći skupu cijenu.
Vjerojatno bolje da ti nikada nisam povjerovala ni riječ.
Ni slovo. Niti pogled.
A povjerovala sam čak i svaki pokret, osmijeh
I vjerovala u uravnoteženu dualnost duše

Bolje da sam se napila zvijezda i mjeseca, nego nekih nježnih dodira
Imala bih sada onaj stari sjaj, umjesto tetoviranih uspomena na svom tijelu
Bolje da nisam govorila, da sam samo slušala, ne slušajući išta.
Imala bih sada svoje stihove i onaj meni svojstveni proljetni zanos u kosi,
Ovako imam tvoje ruke koje ne mogu otpetljati koliko god provlačila češalj kroz svaku svoju vlas


Bolje da sam treptala, umjesto što sam gledala..i vidjela
Bolje da sam pazila, nego što sam nepažljivo dječje dala sebe cijelu
Bolje da sam se smješkala na sve tvoje izrečene i neizrečene riječi
Možda bolje da sam se presvlačila često i u bojama, umjesto što sam se usudila ogoljena stati pred tebe
I prehodati gola, unatoč ledu i hladnoći, cijelu prokletu zimu
Kotrljati se bosa, crvenih stopala i kose pocrvenjele od srama..pred sobom


I pitam se, kada sam, i jesam li zaista, izgubila svoju nevinost?
Da li ju izgubimo onoga dana, kada prodamo komadić sebe, za nešto što trebamo?
Ili onda kada izgubimo životni sjaj u nekom mračnom podrumu svoje duše
Da li je to onaj slijepi trenutak kada se izdamo za mrvu nježnosti, za komadić blještavog trenutka
Ili onaj nikada zapamćeni dan kada zauvijek izgubimo dječju razigranost?

Možda..kada zastanemo pred ogledalom i crvenimo se od srama..pred sobom..
Od sebe..
I možemo treptati i smiješiti se, pokušavati skinuti to crvenilo kupujući natrag nikada prežaljeni komadić sebe
Uzalud je bila skupa cijena u vremenu moje nikada skinute nevinosti




Možda..
Možda sam trebala znati šutjeti
I predivno treptati...



- 22:43 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 10.04.2013.

Ona

Nekako mi se suptilno približavala, korak po korak, šuljala se neprimjetno, ali slutila sam ju. Jer se znamo otprije. A mislila sam da smo se davno razišle, pružajući si ruku pomirenja. Bila je nježna doduše i nije napadala onako divlje, mahnito, sirovo i razarajuće. Ali uvukla mi se u odjeću, u miris parfema, u korak koji je postajao nekako teži. Iako sam joj samo odmahivala rukom, misleći naivno, da će otići sama, ako joj inferiorno okrenem leđa, ako joj se cinično nasmijem u lice, ako joj ravno u oči možda kažem, da sam ju davnih dana nadrasla, prerasla, preskočila za puno neboderskih katova, ona nije odustajala. A ja sam se uplašila te svoje mračne strane, one..za koju sam bila uvjerena da je nestala zauvijek.

I osjećala sam je u proljetnom zraku, pa se nisam mogla pogledati u ogledalo. I sramila sam se sebe.
Dolazila je lepršavo pred san, da mi ga oduzme.
Bježi, to više nisam ja...govorila sam joj
Nije slušala i prokleto vješto, slatkasto i nevino, uvlačila mi se i pod kožu.
Dugo se čisteći vodom, zrakom, mirisom proljeća i dodirima, mislila sam ju oprati, odagnati zauvijek.
Ti ovdje nemaš više pristup, zabranjen ulaz, prijeđi cestu, pobjegni, otrči negdje daleko...


Ali ona je kreativno i maštovito pronalazila sredstva da ostvari svoj cilj
A ja sam maštovito razmišljala o načinima potjere
Prevare i izgona..vječnog , bez povratka

I podsjetila sam se, na sebe samu, iz nekih davnih, davnih vremena, iz neke druge bajke, koja je završila ne baš bajkovito
Tada me razarala, napadala tako vješto da sam gubila glavu, srce i kosu, osmijeh i riječi.
I bila sam ljuta na prokleti dio sebe, koji ne mogu prihvatiti, izliječiti tabletama, vinom, dodirom
I smišljala sam plan njenog ubojstva, planirajući svaki detalj, sitnicu
Nisam trebala ni rukavice, ni brisanje otisaka, krvoproliće me nije plašilo
Nije bilo ništa spram njenog suptilnog i moćnog mučenja
Kazna nije bila u pitanju




............



I uništila sam ju tada, oslobodivši svoj duh
I bila sam svoj sudac, porota, odvjetnik za i protiv
I oslobođena svih optužbi jer..bilo je u samoobrani..


I sada kada se nakon jednog ili više života pojavila opet, na njeno i moje čuđenje i iznenađenje, pogledale smo se u oči
Zar ju nisam ubila tada?..pitala sam se ...
Očito se reinkarnirala i čini se da je nekako nježnija, ali je gušila moju nježnost
I čipkastu bijelu čistoću duše, snježnoplavi blues u očima
Slobodu koju neizmjerno volim...više od života



Prihvatila sam njenu ruku i pričale smo dugo...
U jednoj proljetnoj dugoj noći, okupanoj nježnošću, ponekom ljutnjom, željom za oprostom
Željom za sobom, željom da ugledam svoj odraz koji će mi biti divan
Pričale smo dugo...
Ljubomora i ja....

- 11:36 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.04.2013.

Kada bih ti poklonila sebe

Da ti poklonim cijelu sebe, morala bih ti pokloniti dosta ludila, poneku šašavo dječju ljutnju, za koju kažeš da ne možeš podnijeti...
Morala bih ti dati čipkasto bijelu, snježnu naivnost i čistoću, ne moraš ići u tako željene ledene krajeve
I sve one moje riječi, oko kojih se lomimo mnogo puta, jer ih važeš...
I sve interpunkcijske znakove, mnogo zareza, upitnika, previše nedorečenih trotočki..

Kada bih ti željela pokloniti cijelu, cijelu sebe...
Da li bi mogao podnijeti sve moje porezotine umotane u najluđi osmijeh, svu žudnju i glad koju imam za životom
Bi li se mogao nositi sa onim "još" koji je moja materija, čuvstvo, kraj i početak
Bi li se izgubio u svim mojim nikada završenim krugovima, svim počecima u koje sam zaljubljena, onim čežnjma i nemirima koji se javljaju s vjetrom...
Pa odem..da bih se vratila...


Bi li me gledao istim zaljubljenim očima, sa istom nježnošću, kada bih ti rekla .."ne odlazi"?
Tamo je samo snijeg i hladnoća, polarna svjetlost je u nekim drugim stvarima
Može biti ovdje..bilo gdje..bilo kada
Ne bježi od nas, ne bježi od sebe
Znam da to izgovoriti nikada neću...





Da ti poklonim sebe cijelu, da li bi podnio moje euforične zanose koji remete tvoj usklađeni meditativni mir
Bi li narušili tvoju tišinu, mir..koji me mnogo puta spasio
Pa se bojim...da ne izgubim taj spas
Pa žudim...da te vidim kako se neumorno smiješiš..


Rekao si mnogo puta da smo se morali sresti..
Možda i jesmo, no... zaplet i rasplet biramo mi
Količinu ljubavi koju ćemo se usuditi dati, bez zadrške, opreza i straha, biramo sami
Ja ne biram količinu...
Ja uvijek dajem sebe cijelu..na pladnju..

Pa se onda tražim..u polarnoj svjetlosti





- 00:05 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.04.2013.

Porezotine života

Mislim da nikada ovako nisam žudila za proljećem i za odsustvom riječi
Za tišinom i negovorenjem
Mislim da se nikada nisam navikla spavati u jednini.
Još i sad u onom polusvjesnom stanju osjećem dodir, ruku...onoga koga sam voljela...
Ili možda onoga koga bi željela blizu?

Porezala sam se dosta zadnje vrijeme..
na riječi, blizinu,poljupce kojih se nisam mogla zasititi, nedostajanje, prošlost
Porezala sam se najviše sobom
I lijepila flastere na rane, omotavala porezotine odmakom ...

........


A onda je iz mene počela izlaziti neka meni ne baš svojstvena strana, ona nagonska, pomalo sirova, fizička..
Ona koja ruši sve riječi do temelja, do svakog slova
I na svoje iznenađenje, poželjela sam samo onu tišinu ispod plahti, za koju sam znala da ću se porezati i na nju

I pripremala sam se poput djevojke , sa uzbuđenjem i i leptirima u svakoj svojoj stanici
Čipka dobro pristaje uz naivnost i porezotine, cvjetni slatkasti miris tako dobro pristaje uz luckasti smijeh i neukroćenu vjeru..
I uplašila sam se na čas sebe
Pogledala se u ogledalo i zapitala svoju dušu o svojoj ludosti i nepopravljivom životnom početništvu
Vjerojatno sam zaljubljena u početke...

I tišina je bila divna, uz slatkasti okus strasti crnoga vina, a rezovi su bili ništavni u odnosu na želju i žeđ, glad i žudnju..
Dodire koji su klizili ...

.................


Ova zima baš ne odustaje ,a ja joj prkosim onom svojom drugom stranom
I krivo protumačena zbog krvi, znoja i suza, zbog životnosti kojoj težim, poželjela sam izbrisati svu svoju apstraktnost
I osuditi na smrt mnoge moje još nenapisane stihove
Ali kako ubiti ono od čega smo satkani?

Da li se režem da se izliječim do kraja?
Ili postajem umjetnik životnog početništva?
Znam samo da kada zagrizem, lomim zube i srce...



Količine ljubavi koje dajemo, da li gubimo toliko, ili se samo punimo njome još više, poput djeteta koje neumorno pita...pa ima pitanja još više?





- 23:31 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 03.04.2013.

Ljudski život -svetinja ili jeftina roba?


Svi smo nekada bili mladi. Pomalo ludi i šašavi u onim pubertetskim godinama kada istražujemo,
eksperimentiramo, otkrivamo sebe i svijet oko nas. Više smo sjedili u parkićima, nego što smo
sjedili ispred ekrana. Malo smo više okupirali gradske ulice, a manje se tipkali na fejsu. Faca je bio
onaj tko je bio poseban, različit, tko se razlikovao svojom osobnošću. Nije bilo toliko čudno kada
su se dečki, ponekad zbog neke cure ili možda glazbe, onako usput, potukli ispred škole. Cure su se
možda, onim svojim ženskim metodama, verbalnim igricama ili ženskim čarima, borile jedna protiv
druge.

Ali družili smo se puno. Razgovarali smo mnogo. Možda smo više slušali rock i znali napamet
sve Azrine stihove, plakali zajedno kada je zapjevao Đole, dok se danas razbijaju čaše i flaše kada
zasviraju cajke. Slušali smo Ramonese i vikali - »punk is not dead«.

UKLOPI SE ILI NESTANI

Punk još uvijek živi, ali su mnogo godina kasnije umrli neki koji nisu puno vikali. Živjeli su svoj
život, ne ugrožavajući bilo koga. Mladi ljudi koji su mogli postići toliko toga. Možda su bili pomalo
drugačiji, možda ih je bilo strah reći, možda se nisu mogli uklopiti u društvu koje to bezuvjetno
zahtijeva, ali... više ih nema.

Bili su žrtve, ne samo onih koji su im oduzeli život, već žrtve jednog pogrešnog načina života, žrtve
društva koje ne poštuje čovjeka, njegovu posebnost i ljepotu.
Žrtve agresije koja je trajala. A nitko se nije obazirao. Mnogi su šutjeli i nisu se usudili vikati.
Kada je šutnja postala kategorija koja se traži?

U društvu u kojem živimo, gdje još uvijek vlada razmišljanje »uklopi se ili nestani«, gdje vlada
strah od pobune protiv onih koji imaju moć, mladi ljudski život je postao nešto što više nije
svetinja.
Kako je mladi ljudski život od svetinje i njegove neprocjenjivosti postao samo jeftina roba?

ZAŠTO JE AGRESIJA POSTALA ZABAVA?

Svi jako dobro pamtimo slučaj Luke Ritza, koji je danas postao simbol borbe protiv nasilja.
Poseban mladi čovjek, divan prijatelj, dobar sin, svestran i pozitivan. Volio je glazbu, film, strip i
knjige. Kažu kako je bio izrazito liberalan i tolerantan. Mladost koja je zaista obećavala. Zašto je
on, poput još nekih, morao izgubiti svoj dragocjeni mladi život, u čemu je bila njegova »krivnja«?

Možda se nekome nije sviđala njegova glazba ili njegovi životni stavovi, možda je imao dugačku
kosu, možda je bio drugačiji i nije bio cool. Razloge znaju samo oni koji su to učinili. Jesu li snosili
odgovarajuće posljedice?

Nakon događaja rekli su kako su to učinili iz čiste dosade, čak su komentirali tko je udarao jače i na
koji način. Kada je zabava postala maltretiranje onog drugog?
Jesu li više odgovorni oni koji su ih učinili takvima, od njih samih?

ŽIVOT S ISPRIČNICOM U RUCI

Već i vrapci na krovu znaju kako je za dijete najvažniji kućni odgoj pa onda u strastvenoj želji i
nadi da ćemo što bolje odgojiti svoju djecu, iz velike ljubavi koja često puta i nije ljubav, činimo
velike propuste, ponekad i kobne. Nitko nije savršeni roditelj, a greške su sastavni dio učenja o
roditeljstvu. Nažalost, ne postoji škola gdje bismo to naučili, a roditelj može biti svatko.

I tako onda mnogi, misleći da rade pravu stvar, počinju od svoje djece raditi male bogove,
idealiziraju ih, skidaju im zvijezde s neba, i više se ne zna tko je roditelj, a tko dijete. Popuštamo im
tamo gdje ne bismo trebali, učimo ih neodgovornosti i izbjegavanju posljedica za svoja djela.
Sigurno je svatko od vas, barem jednom, vidio malo dijete usred dućana koje urla, histerično se
baca, sve u cilju da dobije ono što želi. A roditelj na kraju popušta zbog straha i srama od osude
drugih.
Nastavlja se u školi gdje mnogi roditelji djeci pišu zadaće, lektire, pišu ispričnice jer se
njihovom najdražem zlatu eto baš taj dan nije dalo ići u školu. Ili nije naučilo za test. A dijete uči
kako je varati nešto što se isplati, što rade svi.

I tako počinje život s isprikama, izgovorima, bez posljedica i bez odgovornosti. Kada postanu
tinejdžeri, dajemo im određene kazne, ako zakasne kući ili zbog loših ocjena, ali dijete je do tada
već usvojilo mentalni obrazac da može raditi što god hoće. I tako mnogi od njih postanu mali tirani
svojim roditeljima, okolini, a kasnije i cijelom društvu.

Umjesto da razgovaramo više s njima, opravdavamo im gotovo sve, umjesto da ih učimo kako za
određene stvari sami snose odgovornost, učimo ih neodgovornosti, egoizmu i bahatosti. Prije nego
potpuno osudimo isključivo mlade ljude koji su postali agresori, prvenstveno bismo trebali osuditi
njihove roditelje. I cijelo društvo.

AGRESIJA NE POČINJE ŠAKAMA, VEĆ GOVOROM

U vremenima u kojima živimo, koja su iznimno teška, a sustav vrijednosti poremećen, gdje je
empatije, razumijevanja i ljubavi sve manje, a agresije, u mnogim oblicima sve više, trebali bismo
se ozbiljno zapitati u ime svoje djece i njihove budućnosti gdje je ta točka gdje počinje agresija?

Je li to školsko vrijeđanje, podsmjehivanje onom drugačijem ili siromašnijem, onome tko nema
najmoderniji mobitel ili odjeću s markom? Danas, kada su razlike između siromašnih i onih koji
imaju toliko toga i zbog toga osjećaju moć, sve veće, naš je zadatak, usmjeriti djecu drugačijem
načinu razmišljanja.
Usmjeriti ih prema tome da znaju cijeniti sebe, da znaju otkriti svoju kvalitetu
i ljepotu, da otkriju svoje potencijale i posebnost. Da poštuju drugoga, a prvenstveno ljudski život.
Iako se često kunemo kako svoju djecu volimo najviše na svijetu, često padamo u praksi.

Društvo u kojem živimo, gdje se rade »idoli« od ljudi koji to nikako ne zaslužuju pa onda mladi
ljudi, gledajući to, počinju razmišljati na sličan način, nije li vrijeme da im preusmjerimo pažnju,
da pokrenemo njihov mladi duh u nekom kvalitetnijem i pozitivnijem smjeru? Krajnje je vrijeme za
promjene.

Dok god su Severina, Zdravko Mamić, političari s velikim parolama i neiskrenim riječima uzori
našoj djeci društvo će propadati sve dublje. Brzo i slojevito.

Kada ćemo im skrenuti pažnju na ljude koji su ponekim svojim djelom učinili ovaj svijet nekim
ljepšim i boljim mjestom? Na one koji su isključivo svojim trudom, znanjem, upornošću, snagom i
hrabrošću mijenjali svijet. Otvorenim umom i srcem. Djelima, a ne šakama.
Takvi ljudi postoje. Naš grijeh je što se o njima šuti.

NULTA TOLERANCIJA NA NASILJE

Istraživanja pokazuju da većina djece ili mladih ljudi u nekom razdoblju svog života trpi određeni
oblik nasilja. Iako mnoge škole danas nose naziv »Škola nulte tolerancije na nasilje«, čini se kako
ostaje samo naziv na papiru, pločica na školi, koja često puta ne znači mnogo.

Ne znam hoće li ikada doći vrijeme da se u škole uvede predmet Nenasilno rješavanje sukoba!?
On postaje nužnost, a ne želja. To je upravo ono što nam treba. Naučiti mlade ljude riješiti sukob
razgovorom, razmjenom argumenata, uvažavanjem tuđeg mišljenja i suprotnih stavova, kao da
je postalo potpuno nebitno. Djeca sve manje znaju razgovarati, sve manje znaju pretočiti svoje
potrebe, misli, probleme, strahove i želje u riječi. I postajemo društvo bez zdrave komunikacije.
Društvo koje šakama rješava stvari.

Umjesto mnogih potpuno nebitnih i za život nepotrebnih predmeta, možda bi napokon trebalo
razmisliti kako ćemo naučiti djecu da više poštuju drugog, naučiti ih koliko vrijedi ljudski život.
Možda bi ih napokon trebalo poučiti o tome da postoje stvari za koje se zaista moraju snositi
posljedice. Za koje se plaća skupa cijena. Gdje nema ispričnica niti izgovora. Gdje ne pomažu
mama, tata, novac ili dobra veza. U ime Luke Ritza i mnogih njemu sličnih.


Jer već vrlo brzo to može biti upravo naše dijete. Ono koje je zlostavljano, a šuti. I mislit će da
je manje vrijedno, neće nam se usuditi reći, pitati će se »Zašto baš ja?« I patit će, osjećat će se
odbačeno, uplašeno i isključeno.

Ili će pak, biti ono koje zlostavlja jer želi kontrolu i moć. Pa ćemo se pitati gdje smo to pogriješili. I
optuživat ćemo školu, njegovo loše društvo, medije i sustav. A sustav činimo svi mi svojim malim,
ali važnim životnim koracima. Odgovornost je na svima nama.

I zato... osudimo nasilje na svakom koraku, prestanimo biti promatrači, već oni koji djeluju.
Ponekad treba pustiti svoj glas, ponekad treba prekinuti šutnju i povikati iz sveg glasa. Jer možda
upravo naš vrisak, spasi jedan mladi ljudski život





Moj komentar s portala www.zvono.eu



- 17:49 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se