nedjelja, 13.01.2013.

Ona i On

Sjedila sam u autu usred guste mračne šume obavijene samo našim strahom. Šuma je uvijek bila naše mjesto. Čula sam njegov smireni dah dok je moj isprekidan, kao i uvijek pun nemira želio iskočiti i pobjeći. Mirisalo je na snijeg i dodire koji su nekako ostajali u zraku između svih naših riječi. Da li da mu kažem zbogom, pitala sam se. Sada dok je vrijeme, dok još jedan zbogom mogu preživjeti bez puno rana na koljenima , siline nedostajanja i žudnje pod noktima. Ali siječanj me siječe uvijek i baš nije pravo vrijeme za rušenje mostova. Biti će ovo duga zima i želim skupiti dovoljno zagrljaja za albume u mojim rukama. Dovoljno poljubaca za uramljene slike u srcu. Ali znam da će otići i ta izvjesnost me čini tako lomnom. Jesam li previše stihova ispisala o njemu tako da je postao dio mene, koža na mojoj koži koja me peče od nepriznatog straha?


.........



Dok sam sjedio s njom u autu u toj zimskoj gluhoj noći gdje su tišinu prekidali jedino glasovi nekih klinaca koji su vjerojatno frkali joint i pričajući o sasvim banalnim stvarima gubili se u daljini, osjećao sam njeno disanje i želio ga sačuvati u memoriji svog mozga za neka druga vremena . Znao sam da ne smijem spomenuti svoj odlazak jer me tako molila ali ponekad bi sasvim nesvjesna njene molbe potrčala poneka riječ ili bi pomalo svjesno isprobavao granicu do koje mogu ići. Možda sam poigravajući se njome, poigravao se i sa sobom. Ili preispitivao tu crtu do koje će me pustiti. A puštala me sve dalje, sve dublje, ogoljevala se sve više i poput leptira kružila oko mojih misli kao da ih traži i pronalazi bez greške. Imali smo povijest punu traženja, odlazaka i vraćanja, čekao sam ju stoljećima a sada ju mislim ostaviti. To je karma , vjerovao sam u to. Uvjeravao sam se danju, noću , u snovima, između snova, u zagrljajima i u trenucima praznine, duboke poput tunela . Ona nije vjerovala u karmu već u naše dobre i loše izbore, mada me uvijek poticala da idem za svojim žudnjama. Znao sam da na hladni sjever nikada neće krenuti sa mnom. Nikada se nije zaljubila u zimu.



..........



Bio je nekako suzdržan,kao da želi napraviti odmak, no osjećala sam da me voli kao i onih davnih dana, kada sam njegovu ljubav osjećala opipljivom materijom u prostoru.
Pričali smo o aktualnim stvarima ali kao da to nisam govorila ja, već neki drugi, neopipljivi dio mene, onaj koji govori samo da ne osjeti onu nagost, da ne pusti preduboko. Govorio je kako će ljudi odlaziti na Mars i to ga je jako fasciniralo. Neki će možda odmah umrijeti, neće se snaći, neće izdržati. Za drugu planetu ipak treba biti poseban.
On je uvijek bio zaljubljen u zimsku bjelinu, svježinu i hladnoću . I nije ga boljela do kostiju već ga je očaravala, impresionirala njegov um i vukla je neizdrživo njegovo srce. Znala je i osjećala je to svaka moja stanica, svaka vlas kose, taj intenzitet njegove čežnje. Aljaska je bila njegov san. Ja sam mu bila samo neodrađena karma, znala sam da tako misli.
Nikada nisam vjerovala u karmu, vjerovala sam samo u ljubav i u čekanje koje ne završava odlascima. Zbog siline moje vjere odlasci su mi se dešavali po inerciji, bili su glazba u pozadini mog života.




.........



Vjerovao sam u sadašnji trenutak kao i ona ali već neko vrijeme znam da je počela razmišljati o budućnosti. Mi budućnost nemamo, tako se čini. Ja sam uvijek bio onaj koji vjeruje da se sve već dogodilo i da o stvarima ne treba previše razmišljati. Bit će što mora biti , neovisno o našim odlukama, izborima, nedostajanjima i svim onim velikim i manjim riječima. Govorio sam joj uvijek da filozofira previše i da se samo treba pustiti. A sada se pustila cijela. Ponekad mi se činilo previše mada mi je nekako laskala ta njena nagost preda mnom, nježnost, svi ti stihovi i riječi, sva ta njena ljubav. Nije to bila ljubav koja guši, to nikako, osjećao sam se slobodno i sretno u tim ne tako čestim trenucima s njom.
Rekao sam joj davno da sam takvu čekao cijeli život i znam da se sjeća toga. Onda još nismo pečatili ruke jedno drugome, tada vrijeme nije klizilo tako brzo. Bila su to vremena kada je bila još tako lomna, puna krhotina koje sam se usudio skupljati zajedno s njom , dok je ona skupljala svoje stihove i slagala ih u ladicu moje svijesti.. Mnogi su bili o meni, svaki je imao svoju jačinu i težinu. Govorila je uvijek da ne očekuje ništa i poput djeteta lagajući se smiješila da ne uhvati samu sebe u tim djetinjim lažima.
Nije me mogla prevariti.




.......





Grlio me i privijao k sebi, ljubio u kosu kao da sam djevojčica, vjerojatno je osjetio tu krhkost i prožetost nemirom. Poljupce sam željela dugo sačuvati kao dijete okus zadnjeg bombona koji se još dugo osjeća u ustima. Sve više je mirisalo na snijeg a ja sam se sjetila da nikada nismo imali proljeće. I tada, u proljeće, otišao je i ostavio me sa sjetom na mom uzglavlju i tugom kojom sam pričvrstila kosu. Vratio se s ljetom kojeg sam prisvojila rekavši da je bio budala što je otišao. Nisam se tome nadala ali me se uvijek lako moglo kupiti riječima umotanim zagrljajem i bliskošću. Trgala sam se i opirala, ne davši tako lako svoju slobodu, mada znam da je sloboda stanje uma, predivan ples po granicama sebe s nekim kraj mene. On ipak nije čovjek od zanosa a ja sam mislila da sam obrisala pogrešnost. Znam da ne mogu ispuniti njegova očekivanja i da mogu jedino zgrabiti trenutke radosti okupane mirisima nježnosti , ispreplitanih prstiju i izmješanih snova. I ostaviti tetovažu na koži, neizbrisivu i trajnu, koju će odnijeti u hladne krajeve prepune snijega i leda. Možda će misliti na mene kada vidi Auroru Borealis a ja ću osjetiti titraje sreće u vrelom ljetnom dahu.



........




Grlio sam ju i držao za ruku dok je u zraku bila slutnja čistoće i bjeline. Snijeg samo što nije pao a ja sam ju ljubio u kosu gdje je sakrila svoju sjetu. Mislila ju je sakriti smijehom ali nije uspjela. Previše sam ju znao. Uvijek sam uzmicao kada se prepustila, nekako sam se pomalo plašio intenziteta nje, njene mekoće i snježnoplavog bluesa u pogledu. Bila je nemir kada smo se sreli i tako gladna smiraja. Upijala ga je iz mene a ja sam upijao njen nemir, da ju spasim, da joj budem ruka koju je besramno željela. Nisam se bojao tada gledati u srž njenog bića, sviđala mi se upravo takva kakva je. Sa svim lomovima i zanesena, u bojama i u svom sivilu kada su joj mnogi željeli ukrasti komadić duše. Nisu uspjeli. Branila se i izborila protiv sedmoglavog zmaja. Ponekad je padala i djetinje se podizala a ja sam se često šalio na račun njenih suza. Onako kako zaljubljeni dječak zeza svoju prijateljicu iz razreda u koju je zaljubljen. Znao sam da zna. Nikada nam nije bilo potrebno puno riječi. Riječi sam joj ostavljao za ostavljanje tragova na papiru.
Znam da joj moj odlazak neće biti još samo jedna priča između svih njenih napisanih i nenapisanih priča. Vjerojatno o njemu neće niti pisati. Ne želim razmišljati sada o njemu, ne znam kako ću joj reći zbogom. Želim samo žigosati svoje ruke njenim dodirom, svoje misli njenim mirisom, zbrojiti što više zagrljaja za albume u svojim sjećanjima. I kada ću gledati blještavi sjaj leda i svjetlost o kojoj ću joj pisati, znam da ću pomisliti na nju. I zagrliti njenu dušu nekim obojanim titrajima.




- 23:27 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos