nedjelja, 30.12.2012.

Akvarel života

I u ovom zimskom sivilu i bjelini koja je ostala na čežnji, u mnogim prosinačkim spuštanjima na zemlju s oblaka koji se zove žudnja, trebao mi je taj komadić bajke. U zimi koju se još uvijek trudim zavoljeti, u nedostatku sunca i raspršenosti boja, trebale su mi te bezbrojne nijanse.
I kada je rekao da me vodi u malu galeriju gdje se osim predivnih slika može šetati uz osvjetljenje preko dvije stotine svijeća , tražiti bombone u slami, piti kuhano vino uz pucketavu vatru, veselila sam se poput djeteta koje se veseli odlasku na more. Život su zaista trenuci a mi ih pretvaramo u bajku.

I upoznao me sa slikarom čijim slikama se dugo divim. Nevjerojatan splet boja, poteza kistom i nevjerojatnom dušom koja zrači iz svake od njih. A boje su zračile i iz njegovih očiju.
I iz svake njegove tople riječi. Postoje ljudi tako jednostavni u svojim riječima a opet tako prepuni topline i bliskosti da njihov sjaj dopire do svake moje pore. I uživala sam u svakom trenutku s njim, u njegovom prisustvu i svakoj njegovoj slici. U pucketavoj vatrici koja je bila odlična kulisa i prateća melodija. Vatra koje je bila tkanje divne večeri. Ja još uvijek vjerujem u bajke koje pišemo svojim životom.


...............





A uživala sam i u prisutnosti čovjeka pored mene, onoga koga znam već dugo. Bez puno riječi, samo koraci i dah koji su bili tako čujni u toj noćnoj tišini svjetlosti i boja. I tako osjetljivi na svaku nepotrebnu riječ. Riječi su za neke druge impresije, neke druge ambijente i trenutke. Ovdje bi samo narušile melodioznu harmoniju mjesečeve pratnje, naših koraka i pogleda u hladnoj noći. Kao da sam negdje tu našla svoju nevidljivo tanku liniju do mjeseca koju već dugo tražim. U toj predivnoj tišini i bojama koje su na tako poseban način doticale moju dušu kao najnježnijim potezima kista. A mjesec mi je svim svojim sjajem govorio da sam zaslužila životom i ovu bajku.
Znam da je i on u toj simfoniji zimske noći , u svakom mom hladnom dahu, čuo one riječi čije izgovaranje ja još uvijek vježbam.


Ako pogledam unatrag na sada već uskoro prošlu godinu, dovoljno mi je da znam da sam voljela puno. I da sam živjela sebe. Volim se prisjetiti da sam padala i bila lomljiva ali sam se dječjim , ženskim i ponekad muškim koracima podizala uvijek. Volim se sjetiti da sam od naizgled običnih trenutaka starala neobične i posebne. Tako nastaju čarobne bajke od života. I tako sam počela zbrajati smijeh kao što neki zbrajaju novac.

I znam da sam uspjela u samozavođenju i u prepoznavanju predivne ljepote ljudi koje volim. Sretna sam što sam joj rekla rekla koliko joj se divim, ženi koja me šamarala riječima kada je to bila najveća potreba i grlila me uz smijeh kada sam se rasipala. Ali uvijek me vidjela, fascinantnom jasnoćom i bistrinom. I svaki dan osjećam da grli moju dušu .
Znam da nastojim pronaći ljubavnost u svakom trenutku svoga života. U svim svojim ispisanim i neispisanim riječima a najviše u svojim djelima koja su moj odraz. I ipak sam nekako sretna što svaku večer liježem zajedno sa svojom postojanom mekoćom od koje sam dugo bježala. I sa svojim čežnjama sa kojima dijelim jastuk.

I kada sklopim svoje vjeđe uz miris snova mojih kćer i daha svih koje volim, dovoljno mi je da znam da sam zaista iskreno, punog i otvorenog srca, potpuno i bez fige u džepu, voljela.....



Od srca vam svima želim godinu prepunu ljubavi i radosti. I svima vam grlim duše...








PS. Događaj koji me inspirirao se zove " Božić u Bojani", nalazi se blizu Čazme i tu bajku svima toplo preporučam

- 01:14 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.12.2012.

Borba s vjetrenjačama

Danas je sve više samohranih roditelja. Njihov život je težak jer treba balansirati između preživljavanja, posla ili mukotrpnog traženja posla, odgovornog roditeljstva i svih onih svakodnevnih muka života u jednini. U mnogim gradovima grupa podrške samohranim roditeljima postaje potreba. Ako uz sve to imate bivšeg supruga/ suprugu koji neodgovorno i nezrelo izbjegava plaćanje alimentacije , vaš će se život pretvoriti u borbu sa hladnom mašinerijom institucija. Osjećat ćete se kafkijanski izgubljeno u tom procesu gdje s vama igraju ping pong Centar za socijalnu skrb i sudstvo. One će se na najmaštovitije načine truditi da vam još dodatno zagorčaju život. I nažalost , to će im poći za rukom.

Naći ćete se u labirintu gdje se izlaz ne nazire i borba će trajati dok vas ne iscrpi do vaših krajnjih granica. Odgovarat ćete na milione pitanja, sate provoditi na hodnicima čekajući da vas netko primi, vaša dokumentacija će se skupljati dok ne napuni čitave kutije, hladni birokrati , službenici i pravnici će vas slati od jednih do drugih, jer naravno, uvijek su zakazali "oni drugi". Svi oni, uz čast dragocjenim iznimkama, koje je teško naći poput bisera u moru, izbjegavajući svoju odgovornost, odgovarajući često puta na najjednostavnija pitanja sa "ne znam, zakoni su tako nedorečeni", ne razmišljaju da se tu zapravo radi o djeci i njihovim životima.

Takve djece je na stotine , kao i njihovih neodgovornih roditelja koji napuštajući obitelj, napuštajući i zakonsku obavezu plaćanja alimentacije. Ta djeca nisu fascikli odloženi u nekoj ladici koji čekaju svoj red ili milost sudskog službenika koji će ih možda naći između dvije kave. Ona nisu "slučajevi" ili broj na papiru. Oni su djeca, mladi ljudi kojima šaljemo određenu poruku. Poruku da su nevažni, da nisu vrijedni brige, da su mnoge druge stvari važnije od njihovih potreba. Od njihovih mladih života.

Neplaćanje alimentacije je kazneno djelo. Zakoni su čvrsto definirani i jasno određeni. Ali praksa pokazuje nešto sasvim drugo. Tko je zakazao?
Neplatiše alimentacije rade na crno, skrivaju se, mijenjaju svoje adrese, bježe pred institucijama i ne odazivaju se na sudske pozive. Policija ih ne može naći uz svu najmoderniju tehnologiju. Manipulirajući svim mogućim sredstvima dobivaju na vremenu a gospođa Pravda kao da je potpuno zatvorila oči. I vrijeme prolazi. Mjeseci i godine prolaze i postavlja se pitanje da li su zaista svi pomalo digli ruke od brige i skrbi za one koji ju najviše trebaju?


Do kada ćemo zatvarati oči pred istinom i pravdom za mlade ljude od kojih očekujemo puno a ne dajemo ništa?
Do kada će društvo licemjerno glumiti brigu i zabrinutost a davati samo nemar, kroničnu sporost i nezainteresiranost?
Do kada će na odgovornim mjestima vezanim uz skrb za djecu raditi ljudi koji odgovaraju sa "ne znam" i odgovornost uvijek prebacuju na nekoga drugog?
Kada će izolacija ustupiti mjesto suradnji i povezanosti, hladnoća empatiji, a nemar i nezainteresiranost, brizi i podršci?
Skloni smo kriviti političare, vlade koje se izmjenjuju i njihovu nesposobnost, društvo i sustav , a uporno ne želimo vidjeti da smo društvo svi mi, skup pojedinaca.
Jedinki koje svakim svojim korakom, načinom i izborom ponašanja, utječemo na društvo u cjelini.
Kada ćemo nadrasti uobičajene obrasce ponašanja?
Kada ćemo shvatiti da se nešto što se "dešava drugima" zaista može dogoditi i nama samima?

Do kada će samohrani roditelji biti šetači po institucijama, borci za pravdu u ime svoje djece?
Postanimo svi "šetači" koji ruše granice svoje sebičnosti i uskogrudnosti.
Prerastimo licemjerje, hladnoću , nemar i nezainteresiranost.



Djeca nisu "slučaj". Oni su individue sa svojim potrebama i željama, sa svojim strahovima , tugama i radošću.
Ona su bića ovisna o svijetu odraslih. Nemilosrdnom i okrutnom. Beskrupuloznom i hladnom .
To su bića koja upravo sada grade svoj sustav vrijednosti na temelju onoga što svakodnevno doživljavaju.
Nitko od nas ne može promijeniti svijet ali zasigurno možemo mijenjati sebe i pozitivno utjecati na okolinu.
Prestanimo rušiti mostove između sebe. Svi smo povezani u igri koja se zove život.
Kakvu poruku želimo slati?


Slučaj moje djece predugo stoji zaboravljen u nekoj ladici....
Nitko ne zna ništa niti mi ne želi dati bilo kakve informacije...






- 14:17 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 22.12.2012.

Ispod vjeđa

Majka, mama, mati, mamica....
Postoje riječi zbog kojih je nekako toplo oko srca

"Mamice, znam da sam nekada zločesta, ali to ima veze samo s Djedom Mrazom a ne s ljubavlju"....rekla mi je moja petogodišnjakinja niti ne sluteći kakvu je istinu izgovorila


Za svoju sam mamu uvijek mislila da je suprotnost u odnosu na mene. Ona nije od puno riječi već je od puno nota. I sada nakon mnogo godina svakodnevno odlazi u glazbenu školu i sa istom onom strašću i odlučnošću koje se sjećam kada sam još bila djevojčica, predaje mnogim generacijama djece. Njen svijet su akordi, note, intervali, dinamika, tempo.
Glazba je njen svijet. Ona nije nikada bila žena od zanosa, čežnje ili žudnje za nečim nedostižnim. I uvijek sam mislila da čvrsto stoji na zemlji, hrabro, odlučno i snažno. Ali sam često znala previdjeti poneku suzu u oku izazvanu pjesmom koju voli, nekom nježno toplom pričom ili mojom tugom. Kada smo djeca ,orijentirani smo na sebe i često puta ne vidimo, previdimo, ne znamo gledati...

Kada je prije dvije godine morala operirati bubreg i nije je bilo dugo , nedostajao mi je njen pogled, neka mudra rečenica, zajedničko ispijanje kave uz smijeh mojih kćeri. A kada se vratila kući samo sam čekala da osjetim taj miris...miris sigurnosti. Morala je dugo ležati u krevetu i kada sam saznala da će se netko morati brinuti o njoj tjednima, prihvatila sam i shvatila to kao istinsku čast. Bila sam počašćena što se mogu brinuti o osobi koja se oduvijek svom svojom snagom brinula o meni. Bila sam sretna što ću baš ja biti ta koja će moći uzvratiti bar komadić ljubavi koja mi je bila data. I brinula sam se o njoj....svim svojim snagama, voljom, željom, bila sam uz nju svakom svojom stanicom.
I često smo pričale ležeći na njenom krevetu o svemu onome o čemu nikada nismo, o svemu što se nikada nismo usuđivale reći, o onome za što nikada nije bilo vremena.
Moja tada trogodišnjakinja je ležala s nama i to je bilo trojstvo ljubavi na oltaru brižnosti i nježnosti.


Nedugo nakon toga , nakon desetogodišnjeg izbivanja, vratila sam se u roditeljsku kuću. Sa nešto više knjiga i uspomena, sa puno više krhotina i lomova, sa teškim i mučnim razvodom iza sebe i sa svoje dvije kćeri. Ali miris majčine postelje u koju sam često znala leći da skupim snage, da pronađem svoje misli, da nađem onaj svoj stih, da uspavam svoju kćer, bio mi je najveća utjeha. Njen pogled koji me hrabrio bio je najveći blagoslov, razgovor s njom poput ispovijedi.
Još i sada često volim ući u njezinu sobu i osjetiti onaj miris sigurnosti, mirnoće, utjehe i razumijevanja.




Postoji neka utjeha u ritualima. Za mene je to pečenje kiflica pred Božić sa svojom mamom i kćerima.. Tri generacije žena isprepletene čarolijom mirisa, okusa, šećernom čarolijom koja veže, navodi na radost, briše svaku suzu, razočaranja i staklenasto rasipanje.
Već napamet znam svaki njen pokret prstima, svaki gram i dekagram, svaku mjeru i omjer i onu čaroliju koja se osjeća u zraku. One zagrljaje četiri duše koje se isprepliću ispod vjeđa kada sklopimo oči. A ja samo želim zapamtiti svaki, pa i najmanji detalj, svako zrnce šećera, svaki pokret prstima , svaki slovo u receptu srca moje mame.
I želim da jednoga dana zajedno sa svojim kćerima nađem u sebi taj recept ljubavi koji je moja mama odavno pronašla. I više ne sumnjam u njen zanos za životom nego mu se divim. Više si ne dozvoljavam da ne vidim iako gledam, da previdim i najmanju suzu u njenom oku.


A kada sklopim vjeđe uvijek ću čuti svaku boju i nijansu njenoga glasa, osjetiti svaki pogled njene duše, pomirisati onaj čarobni snježnobijeli miris sigurnosti u malim božićnim kolačićima koji znače život. U svakom pokretu prstiju koji su ljubav.



Ne štedite zagrljaje niti poljupce, ne štedite na čaroliji trenutka, na zajedničkom vremenu, ne štedite na ljubavi...
Svima od srca želim sretan , miran i čaroban Božić





- 22:18 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 19.12.2012.

Školski sustav kao ubojica individualizma?

Kada samo površno pogledamo od čega se sastoji gradivo osnovnih i srednjih škola, naići ćemo na nepregledan niz nabacanih informacija kojima se djecu i mlade ljude želi pretvoriti u strojeve za upijanje istih. Informacija i podataka je previše, od kvantitete se potpuno izgubila kvaliteta, povezanost koja potiče na razmišljanje ustupila je mjesto potpunoj nepovezanosti i jedino pitanje koje se nameće je" Koja je svrha takvog školskog sustava"?

Kao da su jedini smisao i svrha našeg odgojno -obrazovnog sustava postali stvoriti vojsku istomišljenika prikladnih za manipulaciju, osoba bez svog "ja", svog razmišljanja, osobnosti, individualizma. Uniformiranu četu mladih ljudi koje godinama odgajamo po sistemu"tako je, jer tako ja kažem". Ljudi koji napuštaju školovanje sa previše informacija u glavi a premalo znanja, sa previše podataka a gotovo nikakvih tehnika razmišljanja i kritičkog pogleda na svijet oko sebe. Nije teško zaključiti da se nismo pomaknuli niti koraka od nekadašnjeg sistema školstva kojega smo jako kritizirali.

Kreativnost djeteta ili mladog čovjeka čini se poput smetnje postojećem planu i programu a individualnost je nešto što je postalo predmet ignoriranja. Pravo na izbor ne postoji , kao ni pravo na vlastito razmišljanje.

Kao odgajatelj predškolske djece godinama sam u vrtiću radila po sistemu "projektnog učenja" koji već dugi niz godina pokazuje odlične rezultate u predškolskim institucijama. Tu je inicijator dijete, njegovi interesi, potrebe i želje. Dijete bira sadržaj, određuje tempo, proširuje interesno područje svojom prirodnom znatiželjom i željom za učenjem. Gotovo svako dijete će na taj način moći pokazati svoju individualnost, kreativnost, interese i potrebe. Odgajatelj nije onaj koji uči već je samo pomagač, suputnik djetetu na njegovom putu razvoja svojih kompetencija. On nije "vođa" , već je kreator puta svakoga projekta zajedno sa djecom. Takav način rada u odnosu na "klasični", pokazao se kvalitetnijim jer daje svakom djetetu kao pojedincu priliku, šansu i mogućnost da bude uspješno, daje mu priliku da razvije sebe kao takvog bez uspoređivanja i forsiranja natjecateljskog duha, a djeci međusobno nudi priliku da zajedništvom i suradnjom dođu sami, bez upletanja odrasle osobe do novih zaključaka, spoznaja,ideja, do njihovog novog znanja.


I kada djeca navikla na takav oblik učenja dođu u osnovnu školu mislim da dožive svojevrsni šok, mada se dugi niz godina govorilo o projektnoj nastavi u školama. Sve je ostalo na riječima i na pojedinim entuzijastima koji se trude ići protiv krutih pravila i često bivaju osuđivani od svoje okoline. Najčešće nemaju niti izbora jer plan i program se mora odraditi a dolaženje do djeteta samog kao osobe sa svojim potencijalom postala je nemoguća misija. Slobodan razgovor s djecom ili mladima bez nekog posebnog plana u cilju samog upoznavanja njihove osobnosti ili kvalitetna rasprava u cilju razvijanja kritičkog mišljenja u potpunosti se potiskuju.

Slobodne škole poput " Summerhilla" ili kvalitetne škole W. Glassera koja se temelji na teoriji izbora i vrlo uspješno djeluje diljem svijeta još su milijunima svjetlosnih godina ispred nas. Škole i vrtići tipa Montessori ili Waldorf dugo će ostati privilegija i luksuz za bogate. Nezainteresiranost djece je sve veća, škola im je sve dosadnija, njihovi potencijali se svakim danom guše, sva njihova prirodna znatiželja, želja i strast za učenjem i novim spoznajama kao da je isprana sustavom koji ne voli individualizam, koji ne poštuje slobodu izbora, koji ne voli zdravo razmišljanje, koji ne cijeni čovjeka. Koliko godina će morati proći i koliko ćemo generacija nezadovoljnih uniformiranih vojnika bez mogućnosti razmišljanja svojom glavom, poslati u svijet da bi se stvari napokon počele mijenjati.?


Previše je vremena prošlo i mislim da je alarmantno stanje već dostiglo svoj vrhunac. Kao jedan od dokaza je i neuspjeh ovogodišnje državne mature. Kada će se odgovorni zapitati u čemu je problem i želimo li imati polupismene mlade ljude koji ne znaju povezati sasvim očite stvari, koji ne znaju proanalizirati odlomak svjetski poznatog djela jer za to treba shvatiti pitanje, razmisliti koji je smisao tog pitanja i kako doći do odgovora. A za sve to ipak treba znati koristiti one male sive stanice u glavi . A to ih nitko nije naučio. Najvažniju stvar koju su ih svi, od obitelji, vrtića, škola i svih drugih koji su uključeni u sustav odgoja i obrazovanja djece, trebali i morali naučiti.


Kada će mjerodavnima prestati biti cilj mladi ljudi koje kada pogledamo ili ih čujemo kako govore, nalikuju jedni drugima poput klonova? I kada će se naglasak staviti na predivnu individualnost svakog pojedinca sa svim onim što on nosi u sebi? Kada ćemo početi poštovati dijete kao osobu i prestati ga promatrati kao"čovjeka u malom"? Kada ćemo početi razgovarati s djecom -kao roditelji, učitelji, profesori ili jednostavno, neovisno o ulozi , kao oni koji su tu za njih?

Kada će se početi poticati kreativnost, moć jedinstvenog izražavanja i dimenzija "kvalitetnog bunta". ? Jer odgojili smo previše generacija koje misle da moraju šutjeti jer izreći svoje mišljenje, pobuniti se , izazvati revoluciju je ono što nije prihvatljivo.
A ne znaju da je upravo suprotno.
Revolucije su mijenjale svijet.



I uvijek kada odlazim na roditeljski sastanak u glavi mi svira....


- 23:45 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.12.2012.

Stvari kojima sam rekla..nikad više

I rekla sam da se nikada više neću zaljubiti, onako predano i lomno, odlučno i fragilno nježno
A onda sam na svoje iznenađenje uspjela prekršiti sve svoje zavjete ali sam sklopila vječni zavjet sa svojom mekoćom.
I ponizno kleknula pred njom, jer..ona me sačuvala
I krhko sam sagnula glavu pred postojanom prisutnošću jer...ona me spasila


I zaista me se ne može više impresionirati riječima
One su samo zbroj slova kojima pridajemo značenje
I ne može me se impresionirati velikim gestama
Impresiji je mjesto na platnu, ona traži poteze kistom, boje i tehnike meni nedokučive
Ali možeš me impresionirati svojom postojanom prisutnošću
I u nekom trenutku vremena uspio si me impresionirati svojom strpljivošću i mirnoćom koju sam uzdisajima kupovala od tebe
Nisi ništa tražio za uzvrat

.......







Mjera za sreću je nadrasti svoju mjeru, pomiješati boje i slikati akvarel..
Ljepota je u miješanju i traženju okusa sreće..
Vidjeti onaj drugi pogled, osjetiti slobodu pomicanja granica...dodirnuti sjaj..
i sjaj sam dotakla u najvećoj nagosti sebe


Kada odeš u svoje hladne krajeve sjevera u koje si tako zaljubljen, ispiši svaki moj stih ledenom svježinom inja
I ne briši moj potpis na svojoj koži
I moj pogled iz svakog fluida svog bića









Ja sam ti davno napisala stihove...




..........



Mogu li ostati molim te
još samo malo..
u tvojoj želji i žudnjama
u nepropusnim dodirima
i čvrstim mislima koje čuvaju...

Molim te...samo još malo..
stanovat ću u postelji tvojih snova..
pokrij me i bit ću postojana
govoriti ti vjetrom i šaptati
mjesečevim sjajem...


Mogu li biti ...još trenutak vremena
ona ruka..u tvojoj ruci
onaj glas kojeg želiš čuti
mir i nemir koji trebaš
oči koje voliš gledati..


Voljela bih ostati još malo..
vrhovima prstiju dodirnuta
viteškom odlučnošću slomljena
tvojim mirom umirena
sjedinit se s tvojim tišinama
samo još malo..

Ako ćeš me morati pustiti...
znati ću i prije toga
pročitat ću iz tvog daha
noć će imati miris rastanka
i otići ću sama..vjeruj mi..

Ali sada...samo još trenutak
želim disati s tobom...
putovati mislima
reflektirati se
u tvojim očima
tražiti sjene u tvom koraku...



....i disat ću s tobom u onom vremenu što nam je ostalo...






Postoje mjesta gdje se sastaju duše...tamo ćemo se naći....






- 00:17 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 11.12.2012.

Prožeta životom

Napisala sam ti jednom...


"....Znaš..zavođenje sebe nije lak put, ali kada se jednom zavedeš i padneš pred sobom poput žene ispunjene najvećom žudnjom, znat ćeš da je traženju kraj
I bit će to svečani trenutak, slavljenički, pobjedonosni
I blistat ćeš i biti gladna noćnih šetnji sa svojom dušom
I trčat ćeš joj u susret raširenih ruku
I grliti ju neprestano...

Znaš...radost tada počne pljuštati poput ljetnog pljuska uz grmljavinu ljepote i strasti prema životu
I ne želiš da taj pljusak stane
I skačeš od miline, uzbuđenja, bljeska slobode i boja koje se nenadano pojave ali ne odlaze...ne više..
I to više nije trenutak..to je stanje beskrajne prožetosti životom"


......


Kada sam sinoć prolazeći prstima kroz svilenkasto meku kosu tvoje četverogodišnjakinje, prolazila prstima kroz našu dugogodišnju povijest prijateljstva, osjetila sam tu prožetost u ispreplitanju života. Vidjeh ju u zagrljajima naših kćeri kojima ne treba samozavođenje. One znaju koliko je divno pustiti se životu , zgrabiti trenutak, uhvatiti radost u svaku, pa i najtanju vlas kose. Postoji trenutak koji samo vjeđe pamte, onaj od kristalića sna , trenutak koji izgubimo na skliskoj granici između djetinjstva i odrastanja. Pa padnemo poput djeteta koje se našlo na prozirnoj ledenoj površini i polako se podiže uz dosta boli.

U satima gdje smo uz čašu vina i smijeh naše djece ispijajući uspomene iz jako mladih dana, pomalo izblijedjele poput starih pisama, nadopunjujući se u sjećanjima, slagale mozaik naših života, nisu mi više bile važne sve te riječi, one su samo doživljaj našeg kaleidoskopa kojim promatramo svijet, nisu mi bile važne niti sve te teorije o ljubavi, čežnji, lomovima i svemu onome što nam život poklanja a mi često puta vrištimo jer ga smatramo prokletstvom, važna mi je bila iskra u očima djece, zagrljaji i ona mirna tišina.


...
Gledam te kako prolaziš lomove koje sam prošla ne tako davno. I kako želiš..čezneš..nadaš se...Još uvijek...
I željela bih ti reći neke riječi koje spašavaju, spasiti te od onoga od čega se jedino samom sobom možeš spasiti
Riječi su tako potrošna roba a ja ne želim biti njihov diler u zamjenu za malo nade.
Mogu i želim biti promatrač jednog ponovno nađenog samozaljubljivanja
Mogu samo gledati tu prožetost životom u trenucima kada ga ti sama ne vidiš.


Jer kada jednoga jutra u trenutku koji je još uvijek zaklonjen srebrnastom bjelinom pokrivenom vjeđama , zaštićen trepavicama koje sanjaju tebe, pronađeš svoj najljepši odraz, spoznat ćeš blještavilo života, strast kojoj trčiš u zagrljaj, divlje i mahnito, odlučno i nježno istovremeno.
I onda ćeš uhvatiti svoj najbolji korak i ugledati neki novi smijeh dosada još nepoznat.
I više ništa neće biti toliko važno, riječi će postati prah, duša će sjajiti neviđenim sjajem.
Jer od svih nožnih prstiju pa do svake vlasi kose ispunit će te predivna..
Prožetost životom...





- 23:25 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 07.12.2012.

Nepodnošljiva mekoća postojanja

Neke priče ne žele van iz mene dugo. I onda, kao poslije devet mjeseci trudnoće izlaze u porođajnim mukama uz vrisak, bol i suze. Ali one od ganuća . A ja se uporno nepomirena sa svojom mekoćom pitam..kada sam tako omekanila a trudila sam se iz petnih žila postati tvrđa?
Željela sam jer sam mislila da moram, postati kamen..a postadoh pjena
I često ta nepodnošljiva mekoća na koju se ljutim, vodim neprestane borbe s njom, želim ju prevariti, izbjeći, zaskočiti da pobjegne, podsjeća me upravo na to tko sam.


......I te nebrojene odbijenice za posao kao i institucije s kojima igram igru mačke i miša
I svi oni gladni i odbačeni kontra onima koji glad nikada nisu niti neće upoznati
I djeca u Klaićevoj ili sličnim bolnicama, bez kose i pomalo bez nade , kojih se sjete jednom u godini s onim lažnim osmjesima na licu i prodaju parole o brizi za djecu
I sve hrabre majke sa djecom, same na svijetu, koje su ratnice života i čiji su životi najveća poezija
Dok oni drugi, nakićeni zlatom , lažima i taštinom ,dilaju riječima u zamjenu za malo nade koja se već istopila poput morske pjene

I sva naša djeca koja izgubljena u svemu što se događa više ne razlikuju istinu od laži
I sva ona bez ikoga na svijetu, lica umrljanog ne čokoladom već žudnjom za komadićem zagrljaja
I moje dvije kćeri koje ponekad grlim do iznemoglosti i ne propuštam niti jedan trenutak da im kažem da ih volim
Ponekad me začuđeno gledaju...


I sve pljuske koje neki muškarci poklanjaju svojim ženama u želji da im odraz u ogledalu postane veći i jači
I sve suze krvavih i prestrašenih lica u mraku kada se pitaju...da li je sada trenutak da odem?
I ostaju zamotani u iluzornu nadu...
I svi oni koji bolesnom glađu za krvlju materijalizirajući svoj strah od sebe, brišu neke divne živote, ruše smijeh...a ionako ga je malo ostalo...
Smijeh je jedino što brojim


I sve grube i teške riječi od ljudi koji nemaju razloga biti grubi i ja se pitam....gdje je nestala mekoća, gdje je nestao osjećaj?
I svi oni koji jure cestama u svojoj fantaziji nekog života ispunjenog blještavilom i pune se adrenalinom ne mareći za vrijednost ljudskog života
I oni drugi opijeni lažnim osjećajem moći , ispijajući i zadnju dozu pohlepe i gramzivosti
I stotine tisuća onih koji svakodnevno šalju zamolbe da si osiguraju komadić sreće zamotan u lažnu nadu dok poslove dobivaju neki sasvim novi klinci...


I sve te riječi toliko ružne u svojoj potrošenosti, one koje se materijaliziraju u dno dna , one koje izazivaju grč, bijes i krvoproliće
Dok se ja tješim glasom onih koje volim, zagrljajem onih koji me vole i postajem sama sebi nepodnošljiva u toj mekoći
I osjećam tu prozirnu rasplinutost svojih atoma



I nekako klizim pa se ogoljujem, oblačim se pa se skidam
I često čujem plač nekog malog djeteta u susjedstvu pa si razmišljam satima ..zašto plače?
Pa si nanovo mislim..kada sam tako omekanila?
A ljude sam počela mjeriti po njihovoj mekoći
I često se pitam..gdje je nestala mekoća?

Jer...čovjek je odavno nestao ,onoga trenutka kada je nestala mekoća u svijetu




- 00:09 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.12.2012.

T kao tata

Kada sa svojom petogodišnjakinjim igram igru "na slovo na slovo" nekako izbjegavam slovo t. Jer t je tata a njen tata je otišao davno. Kada u brojnim slikovnicama čitamo priče gdje je uvijek isti obrazac..mama , tata, brat ili sestra, ja obično uz puno mašte promijenim priču, uzmem si poneko autorsko pravo da uz puno maštovitosti koja peče, dodam nešto detaljnih opisa, mnogo zapleta i raspleta i poneki lik koji se baš u dječjim pričama i ne spominje često. Svom tati izbjegavam govoriti tata u prisutnosti svojih kćeri da ne zaboli, da ne zapeče...
....

Imala sam djetinjstvo koje nije bilo prepuno nekog materijalnog obilja, obilje se više mjerilo mjerilima topline, bliskosti i smijeha. Moj tata je za mene beskompromisni simbol borbenosti, snage, hrabrosti i odgovornosti. Od svoje petnaeste godine školovao se sam, prolijevajući glavne materije života..krv, znoj i suze. I postao je profesor. Radi još i danas, jednako časno, zaštitnički, prepun topline i dobrote prema svakom svom učeniku. Djetinjstvo sa dvije prosvjetarske plaće nije bilo bajno , ali moj doživljaj djetinjstva , sad kao odrasle žene sa dvije kćeri, prepun je topline. Ne sjećam se svih padova kada sam učila voziti bicikl, mada znam da ih je bilo, ali se sjećam da je pokraj mene trčao moj tata. Sjećam se kako me na obližnjem kupalištu učio plivati . Sjećam se svih puberteskih svađa sa svojim tatom dok je mama govorila da se svađamo jer smo jako slični. Kada sam išla na prijemni za fakultet pokraj sebe sam osjećala njegovu prisutnost. Ne sjećam se, ali su mnogi svjedoci koji govore o tome, da je plakao od sreće kada sam rodila svoje kćeri.

Kada sam imala četrnaest godina, teško sam mogla spoznati što znači rat. Imala sam samo svoju teško stečenu predodžbu o krvoproliću koje se dešavalo. Moj otac, oduvijek romantični idealista, mislio je tada da mora braniti svoju domovinu. I otišao je, bez puno objašnjenja, puno riječi, kao nešto što je posve prirodno. Danima sam gledala svoju mamu kako sakrivajući suze od mene i mog mlađeg brata, moli sve bogove ovoga svijeta da se vrati živ. Bila sam ponosna na njegovu hrabrost i ljuta na njegove nepromišljene postupke napuštanja. Sjećam se kako smo u mraku našega stana slušali vijesti na malom tranzistoru , moleći se pogledom koji je lomio i dozivao nadu. A željeli smo samo da se vrati...
I vratio se...

Kada mi je prije gotovo tri godine kada sam bila krhotina i kada sam sa dvije kćeri bila istjerana iz mjesta koje smo nazivale domom, moj tata me pozvao pod svoj topli krov. Povratak tamo je bio poput omatanja onom tako mekom dječjom dekicom, poput najslađeg poklona pod borom , poput nježnog majčinog zagrljaja.
A onda je prije godinu dana završio u bolnici po prvi puta u svom životu. Čovjek koji je prošao rat i glad, siromaštvo i borbe svake vrste, a nije pao nikada, bio je srušen od bolesti. Kada sam sjedeći na njegovom bolesničkom krevetu držeći ga za ruku, ugledala na njegovom licu klizeće suze, viđene prvi put, koje su se prolijevale na spomen mojih dviju kćeri , spoznala sam značenje riječi tata.. I osjetila neizmjernu količinu ljubavi.

.......



Kada gledam svoju petogodišnjakinju i onu puno stariju, kako se stišću uz njegovo već ostarjelo ali hrabro tijelo dok im on priča predobro izmaštane priče kakve ne postoje u slikovnicama, osjećam nemjerljivost ljubavi. I kako riječ tata nije samo riječ. To je količina topline i puno više od genetskog materijala.
I molim sve zabrinute prolaznike, sve dušebrižnike i one sklone stigmatizaciji da se ne brinu za sreću mojih kćeri koje odrastaju bez tate . Jer oni ne znaju i ne mogu mjeriti količinu moje ljubavi i dimenzije mog prisustva. Mjeru moje ljepote.
A za nesreću nema garancije kao što nema niti za sreću.


A ja..gledajući svog tatu prema kojem osjećam divljenje mogu se samo zapitati..zašto nema više priča u kojima se spominju djedovi puni ljubavi i njihove klizeće suze od ganuća? I zašto nema puno više dječjih priča u kojima se spominju mame sa djecom i njihovi životi puni radosti?


I jedina stvar koju želim naslijediti od svog tate je neizreciva količina ljubavi i topline pred kojom saginjem glavu i ne usuđujem se progovoriti niti riječ....


- 00:01 -

Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se