četvrtak, 08.11.2012.

Riječi koje donose spas

Glas je ono što mi u svakodnevnim nedostajanjima nekih duša dobiva sve više na važnosti. Slabije pamtim boju očiju, pogled ili stisak ruke, glas je ono što mi se zavuče pod kožu, do kostiju, srži. I u danima kada sam plaćala cijenu za jednu priču o pogrešnosti jer neke priče se moraju zaslužiti životom, dok neke sasvim druge imaju svoju cijenu koju joj život pogrešno namjenjuje, ona je svojim toplim glasom koji je već polako prelazio u nedostajanje, počela neku drugu priču koja svoje korijenje vuče iz nekih drugih, davnih vremena.

...."Slušala sam M. Gavrana danas . Kupila sam ti njegovu najnoviju knjigu "Kafkin prijatelj". Dobit ćeš ju s posvetom. Rekla sam mu da je knjiga za M. koja jako voli " Klaru" a oduvijek je voljela Kafku"..uz smijeh mi je pričala.

Ja sam zaista još u danima koji bi trebali biti prenevini za kafkijansku izgubljenost , oduvijek osjećala neku povezanost s Kafkom. Kao da sam nekom čudnovatom vidovitošću osjećala da će mi život često puta sadržavati elemente njegovih djela. A Gavranove drame smo još tada u nevinim studentskim danima gledale često i vidno uzbuđene čekale onaj trenutak, rečenicu ili misao koja će nas natjerati na danonoćno razmišljanje. Tada još nikako nisam mogla znati da će mi život biti ispunjen mnogim dramskim i dramatičnim elementima i da ću žuditi često za sasvim običnim danima.

A ona..ona je bila moj suborac u zaklonu od neprijatelja , moj suputnik u istraživanju slobode i granica, ona koja gotovo dvadeset godina poslije, ima posebnu sposobnost oduševljavanja. U onim studentskim danima, u skučenoj sobici s podgrijanom kavom i mirisom mladosti, sobi prepunoj knjiga i nade, misli i velikih životnih očekivanja, uzdaha i slomova, u toj sobici dogodila se priča koja traje . Količina suza proporcionalna količini smijeha garancija je za dobru priču. A miješanje suza sa nekim drugim suzama garancija je za neraskidivu povezanost.

I sada, sa mirisom nekih zrelijih godina, sa podosta lomova ali i gorkastog okusa neispunjenih očekivanja , osjećam okus one podgrijane kave i znam da neke riječi donose spas.
Kada sam prije gotovo tri godine bila samo zbroj krhotina, silueta u tunelu Tuge, biće od stakla koje se rasipalo danonoćno , ona je poput snoviđenja pokušavala izliječiti me. I trudila se iz petnih žila. Liječila me čokoladnim kolačima, masažama sa divnim mirisom eteričnih ulja, reikijem i višesatnim razgovorima. Otvarala mi je karte i predviđala najdivniju budućnost jer je znala da žudim za nadom. Izliječilo me nije ništa od toga. Vjerojatno se i ona umorila od pokušavanja. Ali nije odustajala.
A onda je rekla riječi koje su u meni probudile ono najbolje u trenutku kada sam bila najgore.

"Počni pisati. To je tvoj dar"
I počela sam...

Postoje riječi koje zaista donose spas.
I one su me spasile.


Volim te D.






- 23:16 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos