utorak, 30.10.2012.
Od Jeseni
Prve samozatajne pahulje snijega donijele su onu sjetu što miriše na zimu, cimet i gorkaste poljupce pred rastanak.
Mirisale su na potpis na koži, čeznutljivi pogled u vremena koja su se dogodila ali nikada nisu, na nevinost duše koja najjače svijetli jutrima
Jesen je ipak još tu ali kao da uzmiče jer se dala previše
Razotkrila potpuno, zavela sebe i mene do granica koje nisam poznavala.
I zahvaljivala sam joj svakoga jutra, dana i večeri.
A onda je onako slučajno, sa hrpama raznobojno obojanog lišća, u neletu vjetra koji lomi do kostiju, donijela pismo radosti, ljubavnu poruku, baš poput one koju ostavljaju zaljubljene djevojke od nekih šesnaest, sa nekoliko poljubaca i par kapi parfema previše.
Pismo ispunjeno bezglavom i mahnitom zaljubljenošću, strastvenom žudnjom koja zna.
Riječi ispisane tintom sna.
......
Draga M.
Još uvijek sam ovdje jer znam da si oduvijek i zauvijek zaljubljena u mene. Pratim sve tvoje slobodne padove, svlačenja i pokrivanja, ogoljenja i spuštanja do tunela koji su ispod sjaja, boja i kože. Vidim da se usuđuješ zaći do kostiju. Plešeš po granicama svojih obzora. Skidaš magle kojima su obavijene tvoje misli i širiš krila samozaljubljivošću koju si tek nedavno upoznala. Usuđuješ se voljeti puštajući. Vezanost za ljude tek je ucjena koju plaćamo s kamatama od suza.
Znam da imaš hrabrosti suočiti se sa hladnim zimskim noćima. One su samo stepenica koju moraš prijeći da rasteš još više, ljepše, u punini..
Poklanjam ti prste koji će se ispreplesti s tvojima, nečiju tišinu koja neće zaglušiti tvoju već će rasti zajedno. Poklanjam ti pahulje koje će se metamorfozirati u tetovaže ispisane nečijim dahom na tvojoj koži.
Poklonila sam ti i onaj trenutak pred...ali sada znam da uviđaš svu njegovu ljepotu, nezaboravnost, slobodu od sebe kada puštamo one koje volimo. Znam da ćeš uhvatiti svaki njegov fluid, svaku njegovu nijansu, svaki mikrosvemir ispisan u nečijem pogledu.
Darujem ti neke nove osmjehe da ih otkriješ, neke nove misli da zagrebeš još dublje, mnoge samo tvoje riječi da ih ispišeš. Postala sam tvoj stih a ti si postala moj.
Postala sam tvoje najljepše ogoljenje, ljepota nagosti u sjaju, oslobođena suvišnosti.
Darujem ti i prisutnost u mekoći koja te nekako sve više oblači na tvoje veliko iznenađenje. Nemoj misliti da zbog nje više nisi čvrsta. Ti samo drhtiš mekom fragilnošću od koje si satkana, snolikom lelujavom formom koja ti je materija. Prihvati ju i stopi se s njom. Ne teži više za čvrstom konačnošću, ona je samo varka za kukavice.
Poklanjam ti autorska prava na sebe, neke priče se jednostavno moraju zaslužiti ..životom.
I znaj da te nikada neću napustiti . I da ću se uvijek vraćati. Naći ćeš me u pahuljama, u dječjem smijehu s mirisom božićnih kolača, u glasnoj tišini leda i sjevernih hladnih vjetrova. Naći ćeš me i u prvom buđenju proljeća, u ljetu koje sa svakom kapi znoja izvlači ono suvišno bolno. Naći ćeš me i u mnogim odlascima i dolascima, traženjima i nalaženjima, u mirisu jagoda i čežnje u dječjim snovima, u okusu žudnje koja lomi.
Tvoja vjerna....
Jesen u stihu
...........
I kupila sam ju plativši svoju cijenu .
Neki stihovi se zaista moraju zaslužiti životom.
- 22:51 -
ponedjeljak, 22.10.2012.
Onaj trenutak pred...
Jesen je u svojoj punini razmahala moja krila i potpuno ogoljena ,ne bez odjeće, već bez kože koja uvijek nosi neke potpise, tetovaže onih koje smo nekada i jako...
A tijelo..ono sa svim svojim ranama, pukotinama, polomljenostima, predajama i porazima, podizanjem na koljena i još više...dobiva na ljepoti
Ali tijelo nosi žig i ne postoji način da ga se obriše
Ljepota je živjeti s lakoćom u njemu, zaljubiti se u svaku njegovu oštru ili nježnu poru
A koža..ona zna i pamti bolje od svih riječi koje dajemo i koje su nam date
Ona poput slikarskog platna čeka poteze kistom koje pamti matematički precizno, geografski pedantno, povijesno točno
.........
Ti si stvarno znao čekati.
I čekao si dugo sva moja dočekivanja na noge, sve slobodne padove, sve vrtloge u krugu, ispisivanja i prepisivanja sebe same
I ne znam više jesi li me kupio izdržljivošću čekanja , riječima kojima me se uvijek moglo kupiti mada sam otkazala svim njihovim dilerima da izbjegnem onaj zlatni šut ili time što dišeš mirom što je meni uvijek bilo nedostižno
A ja se dugo nisam usudila osjećati tako golo bez strastvene želje da pokrijem svoj dah da ga netko ne uhvati
I baš kada sam onako samozavodljivo spojila kasnoljetni nokturno i jesenju sonatu boja i baš kada sam se usudila zaviriti ispod sjaja, boja i nagosti potpunog ogoljenja rekao si da odlaziš
Odlasci...oni su meni poznata tema, light motiv života, pauza između nota, akord koji mijenja dur u mol u jednoj, jedinoj sekundi
I znaš...ja ipak nisam apstraktni stih nošen vjetrom, ja nisam neuhvatljiva misao, riječ koja nestaje sa šuštavim lišćem ili prvim snijegom
Znaš kako dišu moje ruke i znaš da li mi je tuga u kosi
A ona prebiva opet ovdje no ja znam šta je žudnja koja lomi
Teško je vrijeme oko nas..nekako baš nije stvoreno za ljubav
Ali mi smo se ionako uvijek voljeli tražiti..odlaziti i vraćati se
Možemo još samo zgrabiti koji trenutak za sjećanje , ostaviti tragove na koži, udahnuti dah duše...
I znaš da ti ja nikada neću reći one riječi ali ću ti ostaviti potpis na koži
I sakrit ću te nježno u točki na ramenu gdje već dugo ne puštam bilo koga
I nikada se neću pozdraviti s tobom jer znam da se duše sreću u onom plesu kiše i vjetra
Poklonit ću ti dva, tri uramljena stiha na duši da ih čitaš u hladnim noćima sjevera za kojima tako žudiš
I ono što ostane kada se obrišu sve riječi, sjaj i boje
Ispod kože, ispod misli koje se vole igrati sa mnom
Poklonit ću ti svoju tišinu
Ponesi ju u svom dahu
..........
Postoji onaj trenutak pred...ja već dugo bježim od njega
Preskočiti ga bilo bi tako lako
Prehodati ga, obrisati, lukavo ga doskočiti, istrgnuti i uz vragolasti osmijeh baciti u vjetar
Čekanje samo pojačava intenzitet čežnje
Ljepotu trenutka ili količinu tuge
Onaj leptirasti trenutak pred "volim te"..
Pred poljubac koji se čeka dugo...
Ili onaj tako lomni, onaj koji pretvara u prah, trenutak pred kraj...
Ali usuđujem se ovaj put hodati po tom trenutku, hodati po svom rubu
Granicama sebe... pored tebe
- 23:23 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 19.10.2012.
Sjaj, boje i nagost
Uvijek sam tražila taj neki sjaj i obično sam bila uspješan tragač
Pronalazila sam ga u nečijim očima, vjetru, stihu i rukama koje grle
Pronašla sam ga nakon mukotrpnog traženja i predivnog samozavođenja u sebi samoj
U svojoj sjeni od koje sam predugo bježala
Duša najljepše sjaji...
Uvijek sam tražila boje
I slijepo i beskompromisno vjerovala da su u svemu, svima, ispred, iza, u, onkraj...
Bila sam onaj koji vjeruje da svaka riječ, misao i slovo posjeduje onu neku sasvim svoju boju
I da svačije oči, uz onu vidljivu svima, imaju i onu neku dublju koja se krije tako vješto
A tu tajnu treba otkriti..ili ne?
I u svim tim traganjima, nemirima , slobodnim padovima , ogoljenjima
U svim čežnjama za onim komadićem neba koji stalno nedostaje i kojeg moram imati i u najvećoj nagosti slobodnoj od sebe same
Usudih se odbaciti sjaj i boje i vidjeti što ostaje
Usudih se odbaciti svoje misli, riječi i odjeću duše
Zaroniti tamo gdje nikada nisam bila
U nagosti do kostiju...u kamenu bez boja
U granama bez sjaja i blještavila
U šumu vjetra koji ostavlja dušu...bez svih nepotrebnih slojeva
A grane su postajale sve ljepše
Krhke a tako snažne u svojoj nagosti
I shvatih da i kosti mogu zaslijepiti
Polomljeno nježne, jesenje obojanih boja
I ogoljenost nije ranjivo rasipanje u prah koji nestaje plamteći strahom
Ono nije nagost od ljepote
Ono je nagost u sjaju
- 16:28 -
subota, 13.10.2012.
Ogoljena
...." Mama, da li je drvo tužno kada mu ostanu gole grane?" pitala me a ja sam zatečena pitanjem jedne petogodišnjakinje odgovorila..
.."Mislim da nije, u golim granama je sva njegova snaga, nježnost i radost"
Mislila sam nekada da je ogoljenost razotkrivanje prožeto ranjivošću
Mislila sam da je to rasuta krhkost, lomljivost nakon koje ne ostajem ja već samo prah...
Jer kada ostaje samo stablo bez ukrasa koji privlače pažnju , ono je izbrazdano, kvrgovito i podložno prepuštanju svakom vjetru, svakom nemiru, oluji života
A opet je tako ponosno sa svojim maglovitim granama
Mislila sam da je ogoljenost bez štita, mača kojim mogu lomiti snovokradice i one kradljivce duša
A ona ima svoje snovočuvare i mač ljepote i hrabrosti u ogoljenju koje tako uspravno stoji
Mislila sam da ogoljenost krade sve stihove, slova i riječi
Luđački tjera sve misli, svu nježnost i strastvenost koja se samo na koži osjeća
A koža iako nježna, slatkorječiva i podatna..ipak je samo površina
Varljiva i iluzorna
A onda me zatekla pronašavši me nakon slobodnog pada s lišćem bajkovitih boja
Nakon svih magli i jeseni koju sam pretvorila u svoj stih
Pronašla me dok sam stapajući se s jesenjom sjetom nostalgično prisvajala svaki njen miris, okus, njenu prožetost cjelinom
I spremno sam joj rekla svoje ime ne bježeći više pred njom
Ogoljena do sastruganih kostiju, do izbrazdane i staklaste duše koja ipak još sjaji
Bez slojeva koji zamagljuju pogled i stvaraju privid života koji je sve samo ne istina
I stavila sam je u svaki zarez, svaki znak i trotočku
Dala joj vjetar u kosi, dodir na koži, prste među prstima
Sve uzdahe i suze, osmijehe i krik
I ostaje samo izvor, ostaje sjaj i zvuk
Ostajem ja..čvrsta u izloženosti
Stih u meni, ja u stihu
Cjelina sa sobom, krug u krugu koji se vrti.. bez kraja...
- 23:36 -
nedjelja, 07.10.2012.
Jesen u stihu
I čekala sam ju..
Ispisivala i prepisivala u svim svojim stihovima. Pretplatila se na nju davno prije slobodnog pada s lišćem
I onda je došla. Zavela me samozaljubljenošću.
Vlažnim mirisom šume, plesom duša u igri lišća
I pretvorila sam je u stih
U misao slobodnu poput ptice
Pretvorila sam je u osjećaj
U odlučan hod uz prepuštanje sebi
A poklonila mi je zagrljaje drveća
Grlila sam ih kako nisam grlila nikada do sada
Tijelom , mislima, čitavom dušom
I mjesecom i suncem u sebi
A poklonila mi je onu tanku liniju, onaj stih koji sam tako dugo tražila
Prevrnula svaki kamen, val, oblak, svaku misao i čežnju da ga nađem i osjetim
Zbog njega sam prošla sav magličasto izgubljen hod u nekim samotnim noćima
Darovala mi je kišu plesnu poput najvještijeg partnera
I sada je tu i ne pišem više ja
Ovo nisu moje riječi, ovo su stihovi koji su mi poklonjeni
Od jeseni koja ogoljuje, skida, svlači, ruši
I uzela me cijelu a ja sam uživala u toj predaji
Predaji tihoj, obojanoj, mirisnoj, krhkoj, snažnoj
Jer kupila me ..svojim stihom kojim me ljubila, svlačenjem koje ne ranjava već osnažuje, vjetrom koji ne ruši nego hrabri
Kupila me slobodom od sebe , nemirom u kojem samo neki nalaze mir, žudnjom koja ruši sve moje iscrtane granice
Vraćajući se iz svih svojih šumovitih magli, padajući slobodno ali sa sigurnošću zavedena ja joj izjavljujem svoju bezuvjetnu ljubav
Dišući u ritmu zvijezda, ponovno obukavši svjetlucavu haljinu mjeseca
Metamorfozirajući se u obojani list
Ja sam ona a ona je ja
I ne dam ju nikome
Neupitna do srži, potpuna, vjetrom nošena, bez početka i kraja, prepuštajuća i puštajuća...
Moja obojana jesen u stihu
- 23:40 -
srijeda, 03.10.2012.
Slobodan pad
I nakon što sam izborila sve bitke s nadom i nakon što sam svjesno , podsvjesno i nesvjesno uronila u slobodnojesenski pad lišća i promjenu koja je neminovna , shvatih da tražim onaj neki stih i ponovno tražim onaj neki svoj komadić između Sunca i Mjeseca
Ali jesen je tu i magla mi ne dopušta da ga vidim. I svojatam šumu u bojama, lišće u slobodnom padu, stih koji tražim pod šuškavim lišćem.
Svojatam i maglu u kojoj se pomalo gubim. I ponovno moram duboko kopati da nađem onu svoju točku na ramenu , onaj komadić duše koja blješti pod zrcalom od sunca.
I može me se lako kupiti riječima, ali pomno biram dilere za taj očaravajući šut.
Mislila sam da moram zatvarati krugove i da se prečesto vrtim i vraćam na početke. Oni su ipak najposebniji i imaju snagu impresionirati me.
I mislila sam da duša mora proći svoj put i ne vraćati se na početke. No ona leti slobodno poput ptice i ne pita...
A magla mi je potrebna da nađem onaj izgubljeni put. I slobodan pad me uči o prepuštanju..sebi, životu...
Jesenji zrak s mirisom kestena mirisao je i na ples duša
I odlučih nekako da slobodno padnem u bojama jeseni, da duši poklonim prostora, vremena i tišine..I da napišem pismo osmjesima, poljubim radost, suncu kažem doviđenja
Zaplešem ponovno s kišom koja je najvjerniji partner, zagrlim stabla koja se polako u sve većoj ogoljenosti ne boje...
Jer znaju da je ogoljenost ponekad oslobođenje
I da pronađem te stihove za kojima trčim , otvorim vrata koja se pomalo bojim otvoriti jer sam ona neka samo pritvorila
Često treba zalupiti uz tresak, vrisak...
Radost se ne traži, nju se samo pušta
Ljubav ne pobjeđuje, ona je pobjednik od početka do kraja vremena
Zanos je ono zbog čega vrijedi živjeti
Kupiti svoje osmijehe i naći onaj svoj stih sasvim je dovoljno za to
Ne želim slušati one koji tvrde drugačije
I ako moram ući u gustu maglu svoje jesenje sjetne duše nije mi žao
I ne žalim i ako se izgubim jer protiv slobodnog pada se ne može ništa
A ja imam glas...duša mi šapće, nježno, u stihovima koje sve bolje razumijem
I sve ju bolje čujem...
- 17:56 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
