četvrtak, 19.04.2012.
Bajka o jednom zmaju
Čekala je paraliziranog srca, uma i tijela. Rezignirano otpuhujući dim, popivši ponekad neko oštro piće s ciljem da nestane, bar na trenutak. I nestajala je. I čekala dalje. Ne videći ništa, ne osjećajući ništa, ne razmišljajući. Nije spavala niti jela puno. Život koji je ličio na puko životarenje polako joj je postajao navika. A navika se teško riješiti.
Osjećala je da je zmaj blizu. Nije se previše bojala njegovog napada. Svejedno ništa više nije bilo važno. Život joj se raspao na komadiće. Ona nije više bila osoba, samo ime i prezime na papiru, samo skup slova. Bez ičega što bi dokazivalo bilo kakav oblik života. Svaki dan je bio isti, bezličan pokušaj da se dočeka kraj.
A zmaj je imao pet glava. I bio je strašniji od bilo kakve nemani. Utvara koja u prikrajku čeka priliku za napad. Pa da onda napadne onako divlje, ubilački i da ju rastrga na komadiće.
Prva glava je bila strah. Strah koji je opasniji od bilo čega jer život u strahu i nije život. To je oblik neživota osuđen na smrt duše. Druga glava je bila tuga. Tuga koja lomi, razara, pali i ruši svaki pokušaj da se krene bilo kojom stranom dalje. Tuga koja je bol toliko jaka, krvoproliće duše gdje nema granice između sna i jave, između sunca i kiše, ona koja zarobi u kavez i ne postoji taj ključ koji bi ga mogao otključati. Treća glava je bila prošlost. Ona je najveći neprijatelj bivanja i radosti, borba između želje za zaboravom koji prašta i nemogućnosti puštanja nekoga jer je taj netko još tu. U svakoj pori, na koži , u kosi... Sjećanja kojima je robovala , sive utvare koje su je gledala sa svakog zida, svake police, iz svakog kutka koji postoji. Prokletstvo, a zapravo je samo doživljaj nečega što se dogodilo. Slika kroz kaleidoskop ljubavi, čežnje. Ovisnost za koju ne postoji lijek.
Četvrta glava bila je nemoć u izgubljenosti, potpuni gubitak svega onog što je bila. Bez daška želje da skupi krhotine, poreže se na stotinu stakalca i krene ispočetka. Želje nije bilo, gladi za životom, čak niti fatamorgane novih mogućnosti. Niti jednog jedinog odbljeska sjaja, glasa koji bi joj negdje duboko u nutrini govorio da može, želi,ima...trunke života u njoj.
Peta glava bila je ubojstvo ljubavi. Ubojstvo s predumišljajem, pomno isplaniran plan, razrađen u detalje. Plan koji misli na svaku stavku, na svaki korak u strastvenoj želji da okonča neprijatelja. Da ga izbode toliko jako da u njemu ne ostane niti trunka života. Da ga pokopa dovoljno duboko ispod zemlje i da ne ostavi trag. Niti jedan jedini materijalni dokaz da je ona ikada postojala.
A zmaj više nije čekao. Imao je dovoljno oružja, najboljeg i najučinkovitijeg. Znao je da će ju poraziti u trenu. Osmjehivao se već unaprijed trljajući ruke, naslađujući se zbog činjenice da ovaj put ima zaista slabog, krhkog i potpuno ravnodušnog protivnika nespremnog za borbu.Pjevao je svoju slavljeničku pjesmu, divljao i skakao u svojoj mahnitosti, urlao svoj pobjedonosni krik, urlik...
I napao ju je oštro bez susprezanja ne oklijevajući niti sekunde.Nije ga gledala, pokušavala je pobjeći ne trudeći se previše. No on ju je sustizao, trgao, lomio nokte, čupao kosu, vukao po tlu. I lukavo izbjegavao njen pogled. Bila je na rubu snaga, slomljena, umorna, pomalo ravnodušna, pognute glave gledajući u tlo. Iznad sebe već dugo nije podigla pogled.
Podići se na noge činilo se nemoguće. Vidjeti svoj odraz nije joj se sviđalo.Tisuće riječi, slika , izgorenih očekivanja pretvorenih u prah, misli kojih se maglovito sjećala...sve je to bilo nešto čemu se nije mogla vratiti. Nije željela niti pokušavati. Predat će se zmaju. Činilo se najboljom opcijom. Najlakšom i najjednostavnijom. Bez puno muke, napora, naprezanja i borbe. Da li je vrijedno?
Krenula je puzeći prema njemu, onome koji je slavio, ali mu ta pobjeda nije bila tako draga jer se uistinu nije trebao puno truditi. Krenula je da preda zastavu predaje, prepuštanja.
A onda je lagano korak po korak njen pogled počeo kliziti prema gore. I na svoje veliko iznenađenje ugledala je trag njegovih očiju. Mislila je da će ju pogled na njih ubiti strelovitom brzinom, ošinuti da nestane istog trena, sasjeći poput uragana. No oči su imale odraz začuđujuće smirenosti. Osmijeh u naziranju prešao joj je preko usta. Dugo nije osjetila tu kretnju. Dugo nije osjetila svoje noge čvrsto na tlu. Tada je znala da ne odustaje. I krenula je..
Tugu je rezala britvom, nožem, škarama. Strah je sasjekla gledanjem u zmajeve oči. Pogledom nade, pogledom hrabrosti i želje za življenjem. Prošlost joj se zavrtila umom i znala je da ju neće nikada zaboraviti . Znala je duboko u sebi da je ona samo učitelj, veći i moćniji od svih. Okretala se oko sebe tražeći kut, položaj sunca. Morala je vidjeti svoju sjenu da vrati svoj odraz. U ništavilu koje je bilo oko nje ugledala je vodu i potrčala za svojim odrazom. Žeđ i glad za životom pojavili su se istog trena. I magličasto strujanje flluida, neki titraj, vibracija. Bila je to njena duša. Osjetila je to. Krik i vraćanje kući. Strujanje tijelom. Lepršavo i zanosno. Uzbudljivo i ljubavno.
Ljubav je još bila tu. U svakoj njenoj vlasi kose, pori, na ramenu, u stopalima, koljenima , noktima sastruganim do krvi. U zjenicama koje više nisu bile obavijene sivilom, u glasu koji je bio opet glas.
To je bio pobjedonosni urlik. Njen urlik. A zmaj je ležao bez daha.
Beživotan. Ubila ga je želja, ubila ga je sjena, odraz. Ubila ga je njena duša.
I urlik..strastvenog voljenja života .
- 08:00 -
