srijeda, 28.03.2012.
Prtljaga
U početku je sve stalo u jednu slatku torbicu. Želje, snovi, zanos, očekivanja, čežnje, nadanja i planovi...puno planova. Torbica je laka, slatko ružičasta i nosi se onako nonšalantno prebačena preko ramena, onako kako već nose djevojke od recimo šesnaest. Pogled prema nebu, čvrsti stav i uspravno držanje. Osmijeh u stotinu nijansi. Korak lak jedva da dodiruje tlo. Zanos životom gotovo opipljiv .Mahnita strast i glad za svim onim neotkrivenim svjetovima.
I onda se nekako počne događati ono što nazivamo Život. S godinama i iskustvom torbica se nekako puni. Prtljaga više nije slatka i zanesena a torbica nije nevino ružičaste boje. Onaj čas kada ju ne možemo više zatvoriti i nekako se čudimo jer...treba nam veća torba. Bol i tuga dolaze u paketu. Neispunjena očekivanja, zapostavljeni snovi, nerealizirani planovi i čežnje koje su ostale čežnje.Ljubavi za koje se pokazalo da i nisu bile ljubavi kakve smo mislili da jesu. Bio je to samo naš iskrivljeni doživljaj, pogled kroz kaleidoskop želja.
Padovi i lomovi, naučena ponašanja, stavovi za koje mislimo da su apsolut, razmišljanja koja ne želimo mijenjati, ljudi koje se bojimo pustiti i oni kojima se nadamo da će se nekim čudom vratiti mada im tu više nikako nije mjesto. I teret je sve veći, korak je težak, leđa su pognuta, pogled više ne gleda gore. Ali ga nekako volimo nositi i ne želimo ga pustiti. Da li bi opstali bez svega toga?
Došao je u njen život, sasvim slučajno. Korak po korak mijenjao je njena tvrdokorna razmišljanja, stavove je stavljao na kušnju. Njegova prisutnost ispunjavala ju je nekim mirom. Mislila je da će joj pomoći nositi njenu prtljagu. Više nije mogla sama. Bio je uvijek tu, spreman i brižan. Podrška, pomoć i utjeha. Nije bio čovjek od puno riječi, ostala je dotaknuta njegovim djelima. Vidio ju je onako kako drugi do tada nisu. Njegov dodir se savršeno uklapao i ispreplitao s njenim, njegove misli su ispisale stotinu njenih stihova.
Ali ga ona nije vidjela. Teret je pritiskao sve više, rušio, stezao, ranjavao. Svakim danom bio je sve teži poput kamene tvrđave.
Tuga, razočaranja, lomovi, krhotine, izdaja, laž, prevara.. dobivale su bitku protiv zanosa, ljubavnosti, razumijevanja, želja, snova. Njihova borba bila je krvoproliće. Rat nad ratovima. U kojoj su svi bili i pobjednici i oni koji gube. Previše krvi, znoja i suza. Previše za jedan život. A ona je samo željela biti slobodna. I lakog koraka. Poput djevojke od nekih šesnaest.
On je čekao dugo. No bio je postojan i strpljiv. I znao je voljeti. I vidjeti do srži. Bio je nepokolebljiv. Rezao joj je tugu iz kose. I stavljao leptire u pogled.
Ali ona je jednostavno više voljela svoju sada već veliku torbu. Jer mislila je da je to ona. Kako bi uopće mogla zamisliti život bez svih tih nakupina sjećanja, uspomena, žudnji, prošlosti koja je još tako živa? Bilo bi to nalik samoubojstvu. To zaista nije opcija. I nastavljala je vući zadnjim snagama izdržljivosti. I gurati. I trpiti i skupljati krhotine.
Znao je da ju mora pustiti. Konkurencija je prejaka i on jednostavno nije imao šanse. Kako da se bori protiv neizbrisanih sjećanja, kako da dijeli poljupce neumrlim nadanjima, kako da vodi ljubav sa snovima kojih se tako grčevito držala. Bilo bi to voljenje nekog drugog. Nekog tko se može metamorfozirati ali ne želi. A znao je da je dovoljan jedan mali klecavi korak. Onaj tako težak početak a tako divan..oslobađajuć.
Uzeo je torbe , njemu su bile tako lake. Trčala je za njim luđačkog pogleda . Ali nekako je znala da je to jedina šansa za spas, jedina nada da će ikada više podići pogled, naći svoj odraz, iskopati svoje riječi. Bacio ih je u rijeku čak i pod cijenu njenog bezuvjetnog odlaska. I po cijenu mržnje.
Nikada nije vidio takav pogled. Pogled koji ruši, razara, vrišti, pali, davi, ubija...pogled koji bjesni, divlja mahnito.
Nije mogla hodati jer navikla se na drugačiji hod. Nije mogla gledati jer više nije znala podići pogled prema oblaku. Bila je poput djeteta koje klečeći i divljajući moli za milost.
I plače i vrišti, urla i ruši sve pred sobom. Nije mogla govoriti, kao da je zaboravila sve jezike koje je znala. Bila je u tunelu straha, očaja i beznađa. Strah od kojeg su pucale kosti, strah od kojeg je bolio svaki i najmanji djelić tijela.Osjećala se osakaćeno, amputirano, odsječeno.
Klečeći je pokušavala naći nešto gdje bi mogla vidjeti svoj odraz. Dugo ga nije željela vidjeti. Osmijeh je odavno zaboravila. Iskra i sjaj bile su samo davno zaboravljene riječi.
Puzajući, bez želje za hodom domogla se vode. Korak po korak ugledala je sliku. Sliku nečega zaboravljenog, pokopanog, umrlog, sahranjenog. Počela se prepoznavati uz krikove i trudove novog rođenja. Počela je osjećati neki nagovještaj radosti, sloboda se budila.
I krenula je...djetinje lakog koraka...
Slobodna i gola do kosti...
- 22:28 -
