Putovanja i hedonizam

petak, 29.12.2006.

Skijanje

Skijaski skolski praznici
Jos koji dan i horda gradjana Hrvatske krece u seobu prema, uglavnom, zapadu u potrazi za snjegom. Tko uopce ide na skijanje. Po medijima se provlace brojke izmedju 130 000 (dnevnik), 200 000 (vecina tiskanih medija), pa do 300 000 (razna zuta stampa). Koji je stvarni broj to nitko ne zna jer nema nacina da se izbroji. Vecina ljudi na skijanje ne ide preko bilo turistickih agencija pa se ne moze znati broj, naime ljudi su naucili da se preko neta ili telefonom moze rezervirati smjestaj bilo gdje, a posto je to samo prodaja soba i apartmana (poput ljetovanja kod nas) nije nuzno traziti smjestaj preko agencija.
Koliko ljudi ce skijati, to je vec dugo pitanje. Ako uzmemo brojku od recimo 200 000. Od toga je recimo 100 000 tisuca dijece. Od njih je dvadesetak tisuca onih koja su pre mala, pre cendrava, pre razmazena i svasta jos pre pa se nece skijati. Onaj ostatak od 80 000 vjerojatno hoce, neki u skolama koje organiziraju nasi, a neki u austriskim, talijanskim i inim skolama skijanja. Njih mi je najvise zao jer ce tri sata dnevno pokusavati pratiti nekog brdskog macho schi maestra koji inace ostatak godine cuva krave u svom selu, a zimi glumi alpskog galeba. Skola sa djecom mu je inace ziva tlaka jer on ceka usamljene bogate ruske supruge kojima ce dvati privatne satove u nadi da ce ga pozvati u svoju sobu na ekstra gimnasticke vjezbe uz bogatu napojnicu. Oni koji ce ici u skole skijanja organizirane iz Hrvatske, a u stranim centrima samo sreca moze dati u prave ruke. Vecina, nazovi ucitelja, su priuceni skijasi koji nemaju blage veze o ucenju. U Hrvatskoj postoji oko 600 ucitelja skijanja sa polozenim ispitima i vazecom licencom. Roditelji koji cesto idu na skijane samo zbog svoje djecice i kako bi se u kvartu i firmi mogli praviti vazni, nemaju pojima niti o skijanju, a jos manje o skoli pa niti ne pitaju da li osoba kojem predaju svoje najmilije imaju licencu za poduku. Cast izuzecima, ozbiljnim skolama koji zaposljavaju samo provjerene kadrove, no treba priznati da takve skole kostaju izmedju 100 i 150 eurica na tjedan u boljim skijaskim sredistima, one jeftinije su i sumnjivije jer licecncirani ucitelj skijanja ne radi badava.
Osim djecice skijaju i odrasli, no to bi se moglo podjeliti u nekoliko kategorija glede ambicioznosti prema snjeznom sportu broj jedan. Veliki dio u najskupljoj opremi dostojnoj St.Moritza u punoj sezoni uglavnom ide na brda na kavice, suncanje i vilijamovke. Uz svesrdnu pomoc SMSa i MMSa uporno svakog dana obavjestavaju sve one jadnike koji su ostali kod kuce da je sve cool i super, vrijeme odlicno iako je vani snjezna mecava, a spavaju u bjednim apartmanima desetak kilometara od zicara. Sve to nije vazno, ali je vazno da se secu u Spyder odjelima oko Apres ski barova i da im na autima bljesce nove rosinjolke. Druga kategorija su uporni pocetnici zrele dobi koji pokusavaju nadomjestiti prohujale godine stjecanja i koji sad u srednjim tridesetim ili jos kasnije pokusavaju shvatiti sto je to privlacno u hladnoci, padanju i bolu svih misica. Ti su najuporniji i provedu na snjegu vise od njihov izbezumljenih ucitelja koji ih pokusavaju postaviti na noge. Ona najgora varijanta poluuspjesnih businessmana koji misle da mogu sami sve, se ubijaju po pre strmim stazama u borbi za zivot jer sto ce njima ucitelj kad su tako uspjesni u zivotu. U manjini postoji i ona treca grupa ljudi koji skijaju vec godinama i desetljecima iz vremena davno prije nego sto je to postala moda. To su oni istinski zaljubljenici u snjg i skijanje koje cete tesko vidjeti u restoranima ili na stazama jer tamo gdje takvi skijaju nema previse ljudi, a pogotovo ne one skvadre s terasa i apres ski barova. Ti se bude u sedam, kako bi vec u pola devet bili na prvoj zicari jer do deset je najbolje skijanje kada su staze prazne, a vecina pocetnika tek ispija prve kavice. Sve u svemu od broja od 200 000 skijasa slobodno se moze reci da je maksimalno 10% onih pravih koji to vole, 50% je djece koje su roditelji, cesto mimo njihovih zelja, upisali u skole skijanja dok ostatak cine uglavno sminkeri, snobovi i nezainteresirani roditelji. To sto danas skijanje stoji u prosjeku petstotinjak eura po osobi nema nikakve veze s uzitkom. Vazno je da svi idu na skijanje i da se o tome prica. Oni pravi skijasi o tome i tako ne pricaju jer je to normalno.
Ne mislim da je skijanje lose, upravo suprotno, za mene je to najdivniji sport kojem sam posvetio dobar dio svog zivota, no smjesna mi je sva ta prica i medijsko prenapuhavanje okosamo tjedan dana zimovanja. Na skijanju sam proveo par godina, ako zbrojim sve dane na snjegu. Sezona traje od pocetka prosinca do kraja travnja, no citava frka se dize oko uvijek istih tjedan dana skolskih praznika kada vise od 90% svih skijasa Hrvata odlazi na skijanje. Tada i nikad vise, onda se cude zasto su im te daske na nogama koje zivot znace toliko strane.

- 21:35 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Globetrotter u riječi i slici

  • Live and let live.
    Putujuci svijetom ucimo i polažemo ispite. Upoznajemo ljude, običaje, krajeve...postajemo tolerantni, shvačamo koliko smo mali i ranjivi. To ja zovem školom života.
    Fotografije često govore više nego rijeci.

Linkovi

  • www.merlin-world.com